ROĐEN sam 1951. u Perthu, gradu na krajnjem zapadu Australije. Otac mi je bio vojno lice. S 15 godina učlanio sam se u jedriličarski klub. Tako se u meni razvila ljubav prema letenju koja me prati čitav život.

Ubrzo nakon toga moji su se roditelji razdvojili i naša se obitelj raspala. Zapovjednik jedne lovačke eskadrile i njegova obitelj dobrohotno su mi ponudili da živim kod njih dok ne završim srednju školu. Taj me čovjek svojim riječima i primjerom potaknuo da se upišem na Australsku vojnu zrakoplovnu akademiju.

Nakon otprilike šest godina završio sam akademiju i postao zrakoplovni časnik. Najprije sam bio raspoređen u jedinicu koja je vozila transportne vojne avione po cijeloj Australiji, južnom Pacifiku i jugoistočnoj Aziji. Često smo letjeli iznad visokih planinskih prijevoja i slijetali na improvizirane travnate piste u dubokim dolinama. Bio je to opasan posao. Tih je godina naša eskadrila izgubila nekoliko aviona i izvrsnih pilota. No naše su akcije puno značile ljudima koji su živjeli u dalekim i nepristupačnim područjima. Avionima smo prevozili materijal za gradnju mostova i male buldožere koji se koriste za gradnju cesta. U kriznim situacijama prevozili smo hranu i medicinsko osoblje te bolesne ili ozlijeđene koje je hitno trebalo prebaciti do bolnice.

Godine 1978. postao sam instruktor letenja te sam se vratio na Vojnu zrakoplovnu akademiju kako bih sudjelovao u obučavanju novih pilota. Ondje sam ponovno sreo Diane, mladu udovicu koja je imala trogodišnju kćer. Njen suprug i ja završili smo akademiju u istoj klasi, no on je kasnije poginuo u avionskoj nesreći. Kad sam upitao Diane želi li se udati za mene, zamolila me da joj dam vremena da razmisli o tome. Nije bila sigurna želi li se ponovno udati za pilota.

U međuvremenu sam prihvatio poziv da godinu dana služim kao stručni vojni savjetnik generalnog guvernera Australije. Dok sam živio u guvernerovoj rezidenciji u Canberri, imao sam priliku vidjeti kako funkcioniraju stvari u politici te blisko surađivati s visokim  civilnim, vojnim i vjerskim dužnosnicima. Po isteku mandata nastavio sam raditi kao instruktor letenja. Ubrzo nakon toga, godine 1980, Diane i ja smo se vjenčali.

Zatim sam 1982. prihvatio poziv da u sklopu programa razmjene vojnog osoblja dvije godine provedem u Američkom ratnom zrakoplovstvu radi stručnog osposobljavanja na području sigurnosti leta i istraživanja zrakoplovnih nesreća. U sklopu obuke putovao sam diljem Sjedinjenih Država i sve do Sjeverne Irske. Sudjelovao sam u istragama zrakoplovnih nesreća te procjenjivao kvalitetu izrade i tehničku ispravnost zrakoplova s ciljem poboljšanja sigurnosti zračnog prometa.

Nakon što sam se vratio u Australiju, rodila nam se kći Kerry i tako smo postali četveročlana obitelj. Budući da sam puno vremena provodio na poslu, Diane je našim kćerima bila majka i otac. To se loše odrazilo na naš obiteljski život. Tri godine kasnije prvi put sam dobio čin zapovjednika — kao što sam spomenuo u uvodu, zapovijedao sam VIP eskadrilom Australskog ratnog zrakoplovstva koja je prevozila vrlo ugledne i utjecajne osobe. Kad je 1991. započeo rat u Perzijskom zaljevu, moja je eskadrila sudjelovala u tamošnjoj UN-ovoj operaciji, a zatim i u operacijama u Pakistanu, Afganistanu, Africi i Izraelu.

Godine 1992. postao sam pomoćnik vrhovnog zapovjednika Australskih oružanih snaga. Dok sam služio kao osobni pomoćnik najvišeg vojnog zapovjednika australske vojske, imao sam prilike dobro upoznati odnose između vojske, politike i UN-a. Shvatio sam da u UN-u mnogo toga nije u redu. No ipak sam smatrao da jedino ta organizacija može ostvariti bolji svijet. A onda se u našoj obitelji dogodilo nešto zbog čega sam počeo drugačije razmišljati.

Diane je bila rimokatolkinja. Nakon što joj je poginuo prvi muž, tražila je odgovore na neka svoja pitanja, no nije ih mogla naći. Situacija je postala još teža kad se naša starija kći Renee počela zanimati za okultizam. Kad je Diane bila kod jedne svoje prijateljice, vidjela je časopis Probudite se! u kojem je bila najavljena serija članaka o sotonizmu. * Diane nikad prije nije vidjela Probudite se! Kad se vraćala kući, cijelim putem se pitala: ‘Kako da dođem do tog broja?’

Tri dana kasnije na naša su vrata došli Jehovini svjedoci i tako je Diane dobila taj časopis. Kasnije je prihvatila i biblijski tečaj te je počela pohađati kršćanske sastanke. Bilo mi je drago što ona proučava Bibliju i čak sam ponekad išao s njom na sastanak, no nisam osjećao potrebu da i sam počnem proučavati. Nisam se smatrao religioznom osobom. Vjerovao sam u Boga, no vidio sam previše vjerskog licemjerstva da bih mogao ozbiljno shvaćati religiju. Naprimjer, nisam mogao shvatiti zašto vojni kapelani propovijedaju ljubav i mir, a istovremeno podupiru rat.

Diane mi je na nekim mjestima u kući diskretno ostavljala Stražarsku kulu i Probudite se! Ja bih pročitao neke od tih časopisa i pažljivo ih vratio na mjesto na kojem sam ih pronašao. Nisam htio da pomisli kako sam se počeo zanimati za religiju. Kad sam malo bolje upoznao Bibliju, počele su me uznemiravati dvije misli koje sam u njoj pročitao. Jedna se odnosi na proročanstvo da će ptice jesti meso “vojnih zapovjednika”, koje je zapisano u Otkrivenju 19:17, 18. Druga se odnosi na “skerletnu zvijer” koja se spominje u Otkrivenju 17:3. Jehovini svjedoci smatraju da ta zvijer predočava UN, a to se gledište kosilo s mojim gledištem o toj međunarodnoj organizaciji. * To je povlačilo za sobom i neka pitanja o kojima nisam želio razmišljati.

 Diane me 1993. pozvala da prisustvujem njenom krštenju. Bio sam iznenađen i nisam znao što bih joj rekao. Upitao sam je: “Kad bi morala birati između Jehove i mene, koga bi izabrala?” “Jehovu”, odgovorila je ona, “ali nadam se da neću morati birati. Želim da obojica budete dio mog života.” Tada sam shvatio da trebam bolje upoznati tu drugu važnu osobu u njenom životu. Jedan kršćanski starješina ponudio mi je da sa mnom proučava Bibliju i ja sam to prihvatio.

Počela su me jako zanimati biblijska proročanstva, naročito ona koja govore o povijesti vojnih i političkih sila. Naprimjer, dok sam se školovao na zrakoplovnoj akademiji, učio sam o vojnim pothvatima starih Grka. A onda sam proučavajući Bibliju saznao da se mnogi od tih događaja opisuju u 8. poglavlju Danijelove knjige i da ih je taj prorok zapisao stoljećima unaprijed. Proučavajući ovo i neka druga proročanstva, postupno sam se uvjerio da je Biblija nadahnuta od Boga.

Osim toga, počeo sam drugačije gledati na UN. Znao sam da vojska ne može riješiti probleme čovječanstva, da prijetnja ratom ne može dovesti do pravog mira i da UN ne može stati na kraj političkim, vjerskim i etničkim podjelama koje dovode do rata. Počeo sam shvaćati da samo Bog može riješiti probleme čovječanstva. Uvidio sam da on već danas to čini u međunarodnom bratstvu Jehovinih svjedoka (Psalam 133:1; Izaija 2:2-4). ‘No imam li snage napustiti vojsku da bih služio Bogu?’ pitao sam se.

Prisustvovanje oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka u Sydneyu 1994. bila je prekretnica u mom životu. Na kongresu je bila izvedena biblijska drama u kojoj je bilo istaknuto kako su stari Izraelci trebali izabrati hoće li služiti Jehovi ili kanaanskom bogu Baalu. Jehovin prorok Ilija upitao je Izraelce: “Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jehova pravi Bog, idite za njim, a ako je Baal, idite za njim!” (1. Kraljevima 18:21). Te su me riječi duboko dirnule. I ja sam poput Izraelaca bio neodlučan. Trebao sam izabrati hoću li služiti Jehovi ili ostati u vojsci.

Dok smo se te večeri vozili kući, rekao sam Diane da ću napustiti vojsku i postati Jehovin svjedok. Ona se iznenadila što sam tako naglo donio tu odluku, no svesrdno mi je pružila podršku. Budući da ni nakon nekoliko dana nisam promijenio mišljenje o svojoj odluci, na poslu sam podnio ostavku.

U to vrijeme bio sam zapovjednik zbora časničkih kadeta Vojne akademije Australskih oružanih snaga u Canberri, glavnom gradu Australije. Nadgledao sam školovanje i vojnu obuku otprilike 1 300 budućih časnika kopnene vojske, mornarice i ratnog zrakoplovstva te drugog vojnog osoblja. Zadnjeg dana nastave rekao sam pred 400 starijih kadeta, predavača i drugog osoblja da napuštam vojsku kako bih kao volonter i kršćanski propovjednik išao od kuće do kuće te poučavao ljude o Bibliji. Nakon te obavijesti s nekima sam vodio zanimljive razgovore.

Dan nakon što je prihvaćena moja ostavka krenuo sam u službu propovijedanja. Krstio sam se tri mjeseca kasnije, u travnju 1995. Čim sam prije mogao, započeo sam sa stalnom pionirskom službom, što znači da sam svaki mjesec mnogo sati posvećivao službi propovijedanja.

Da bih od vojnog zapovjednika postao “Kristov vojnik”, morao sam učiniti mnoge promjene (2. Timoteju 2:3). Jedno od mojih prvih zaduženja bilo je nošenje mikrofona na našim kršćanskim sastancima. Morao sam naučiti da više ne mogu naređivati drugima, nego da ih trebam zamoliti ako želim da nešto učine. Obzirnost i ljubav postale su mi važnije od efikasnosti, premda mi je još uvijek ponekad teško naći ravnotežu između tih osobina. Nakon odlaska iz vojske počeo sam manje zarađivati, pa je naša obitelj morala skromnije živjeti.

 Od samog početka pa sve do danas jako uživam u službi propovijedanja. Kad sam jednom bio u službi propovijedanja s našom kćerkom Kerry, koja je tada imala devet godina, zamolio sam je da obrati pažnju na reakcije ljudi s kojima razgovaramo. Ubrzo smo vidjeli da mnogi ljudi nisu zainteresirani za poruku koju im nosimo, ali da ima nekih koji su ljubazni, pa čak i zainteresirani. To je ohrabrilo i mene i Kerry. Naša druga kći neko je vrijeme proučavala Bibliju, no zasad ne želi služiti Jehovi.

Diane i ja poticali smo Kerry da si postavi za cilj punovremenu službu. Jako mi je drago što sam nedavno zajedno s njom pohađao Tečaj za pionire. Ona je prvi put bila na tom tečaju, a ja sam ga pohađao već drugi put. Kako je divno gledati kako ona i drugi mladi duhovno napreduju i sudjeluju u kršćanskoj službi! (Psalam 110:3).

Kad se osvrnem na svoj život, vidim određene sličnosti i razlike između služenja u vojsci i službe koju danas vršim kao Kristov vojnik. Obje službe zahtijevaju odanost, poslušnost, čestitost, samodisciplinu i samopožrtvovnost. Mnogi bi vojnici dali život za svoju zemlju i prijatelje, no pravi kršćani trebaju ljubiti čak i svoje neprijatelje (Matej 5:43-48). Osim toga, u vojsci heroji mogu dobiti odlikovanje za samo jedno junačko djelo, a pravi kršćani dobivaju Božju naklonost zbog toga što mu ustrajno i vjerno služe — što može značiti da dugi niz godina hrabro podnose protivljenje, ismijavanje i druge kušnje (Hebrejima 10:36-39). Moja kršćanska braća su najbolji ljudi koje znam.

Za razliku od pozdrava koje sam spomenuo u uvodu, danas obično kažem: “Dobro jutro, sestro” ili “Dobra večer, brate”. Kako je samo lijepo služiti kao kršćanski propovjednik s onima koji istinski ljube Boga! No najveća čast je služiti Svevišnjem Bogu, Jehovi! Zaista ne mogu zamisliti bolji način života.