TIJEKOM hladnih zima na dalekom sjeveru ljudi bi zadobili teške ozebline, a možda čak i umrli, kad ne bi imali toplu odjeću i obuću. No nebrojene životinje bez problema podnose zimu. Osim što ih grije toplo zimsko perje ili krzno, od hladnoće ih izvrsno štiti i snježni pokrivač.

Snijeg se sastoji od ledenih kristala koji nastaju od vodene pare, a otapanjem 10 kubičnih centimetara snijega dobije se otprilike jedan kubični centimetar vode. To je zato što snijeg ima u sebi puno zraka, koji je zarobljen među kristalima. Zbog svoje jedinstvene građe snijeg je dobar toplinski izolator. Snježni pokrivač štiti sjemenke i biljke od jake hladnoće sve dok ne dođe proljeće. Tada se ta ogromna masa skrutnute vode koja prekriva zemlju polako počne topiti. Dio vode natapa tlo, a ostatak se slijeva u rijeke i potoke.

Kroz mnoštvo tunela iskopanih tik ispod površine snijega trčkaraju razne krznate životinjice čije se svakodnevne aktivnosti uglavnom svode na intenzivnu potragu za hranom. Među njima su leminzi, voluharice i rovke — sitni kukcojedi koji su srodni krticama i uglavnom su aktivni noću. Za razliku od njih, miševi često trčkaraju po površini snijega u potrazi za bobicama, orašastim plodovima, sjemenkama i mekanom korom mladog drveća.

Kako ti mali sisavci održavaju odgovarajuću tjelesnu temperaturu? Mnogi osim toplog zimskog krzna imaju i brzi metabolizam, koji ih grije poput peći. Naravno, životinjice koje imaju takav metabolizam trebaju puno jesti. Naprimjer, rovka svakodnevno pojede mnogo kukaca, ličinki i njihovih čahura — gotovo onoliko koliko je teška. Mala rovka,  najmanja pripadnica porodice rovki, pojede i više nego što je teška! Stoga je razumljivo da te životinjice cijelo vrijeme provode u neumornoj potrazi za hranom.

Mnogi mali sisavci omiljena su hrana grabežljivaca kao što su sove i dvije životinje iz porodice kuna, a to su lasica i hermelin (naziva se i vodena lasica). Te se vitke i okretne životinje u potrazi za hranom s lakoćom kreću skrivenim tunelima iskopanim u snijegu. Neke čak love zečeve, koji su veći od njih.

Sove su također vješti lovci. Velika sova ima tako dobar sluh da može čuti i pratiti voluharicu koja se kreće ispod snijega, pod uvjetom da snijeg nije predubok. Kad sova pronađe voluharicu, obruši se u snijeg, snažnim kandžama ščepa svoj bespomoćni plijen i ponese ga uvis. No kad je snijeg jako dubok, mnogi grabežljivci gladuju, pa čak i ugibaju od gladi, a životinje kojima se oni inače hrane naglo se razmnožavaju.

Da zimi ne bi uginule od gladi, mnoge životinje troše zalihe masti koje su nakupile tijekom toplijih mjeseci. No čak i zimi obično mogu pronaći nešto hrane. Naprimjer, losovi brste mlade grane drveća, naročito borova. Vjeverice jedu hranjive sjemenke koje su sakrile u svojim skrovištima, a zečevi grickaju mladu koru, grane i izbojke drveća. Neke ptice vole jesti smrznute bobice i borove grančice.

Snijeg štiti od hladnoće i mnoge vrste ptica, koje se preko dana u njemu odmaraju, a noću u njemu spavaju. Među njima su lještarka, tetrijeb ruševac i snježnica te neke sitnije ptice, kao što su juričica, zimovka i vrabac. Ako je snijeg dubok i mekan, neke ptice jednostavno iz leta urone u njega, kao što morske ptice urone u vodu. Zahvaljujući tom pametnom manevru  na snijegu nema tragova koje bi grabežljivci mogli vidjeti ili nanjušiti.

Nakon što uđu u snijeg, ptice u njemu iskopaju vodoravni tunel koji može biti dugačak i do jednog metra, a na finskom se naziva kieppi. Preko noći vjetar izbriše sve tragove po kojima bi se moglo otkriti da pod snijegom ima života. Ako se izletnici previše približe nekom od tih ptičjih skrovišta, škripanje snijega upozorava ptice na opasnost. Kad one odjednom izrone iz snijega uzbuđeno zamahujući krilima, svatko tko se nađe u blizini vjerojatno će se jako preplašiti.

Neke arktičke životinje svoje ljetno krzno ili perje zamjenjuju zimskim, što im omogućava da se savršeno stope sa snježnim okolišem. U Finskoj polarna lisica, arktički zec i nekoliko vrsta lasica ujesen dobivaju gusto bijelo ili gotovo bijelo krzno.

Slično tome, snježnica svoje šareno ljetno perje zamjenjuje snježnobijelim. Njene nožice, na kojima ljeti ima tek pokoje pero, zimi su obrasle gustim perjem, tako da s lakoćom hoda po snijegu. Nekim pticama perje služi za kamuflažu čak i u prijelaznom razdoblju u kojem ljetno perje zamjenjuju zimskim jer tada se njihovo perje, koje je djelomično šareno, a djelomično bijelo, odlično uklapa u okoliš koji je tek mjestimice prekriven snijegom.

Jeste li se ikad pitali kako ptice mogu golim nožicama hodati po snijegu, a da ne zadobiju ozebline? Kako to da im uopće ne smeta hladnoća? To mogu zahvaliti izvanrednoj građi svog tijela. Nije im hladno zato što im topla arterijska krv iz srca putuje u noge te zagrijava hladnu krv koja se vraća iz stopala.

Na našem planetu života ima od ledenih polova pa sve do vrućih tropskih krajeva. No čak i u takvim ekstremnim uvjetima život ne samo da može opstati nego je i začuđujuće raznolik i zanimljiv. Ljudi koji istražuju i snimaju živi svijet često zbog toga dobivaju pohvale, i to s pravom. No ne bismo li trebali još puno više hvaliti Stvoritelja Zemlje i čudesnih živih bića na njoj? Otkrivenje 4:11 kaže: “Dostojan si, Jehova, Bože naš, primiti slavu i čast i moć, jer si ti sve stvorio i tvojom voljom sve postoji i stvoreno je.”