PJEVAČ stoji uspravno, uzdignute glave. Duboko je udahnuo i opustio čelo, usnice i usta. Nakon što orkestar odsvira uvertiru, tenor zapjeva željno očekivanu ariju. Čini se da pjeva s nevjerojatnom lakoćom, a glas kao da dopire iz nekog drugog izvora, a ne iz pjevačevog grla. Po završetku arije dvoranom se prolomi gromoglasan pljesak.

Opera je dramska predstava u kojoj izvođači tumače svoje uloge pjevajući uz pratnju orkestra. Volite li operu? Jeste li je imali prilike gledati u kazalištu? Što mislite, o čemu najviše ovisi ljepota glasa opernih pjevača?

Glas je divan dar od Boga i s pravom se ponekad naziva glazbenim instrumentom. Premda malo tko može pjevati poput opernih pjevača, pjevanje je mnogima sastavni dio života, nešto što rade sasvim prirodno, kao što jedu ili spavaju. Bez obzira na to umijete li lijepo pjevati ili ne, sigurno će vas zanimati kako uopće nastaje glas.

Glas zapravo stvara grkljan, organ koji je smješten u vratu, ispred kralježnice i ždrijela. Načinjen je od hrskavične stijenke koja okružuje šupljinu u kojoj se nalaze dva mala mišićna nabora — glasnice, ili glasiljke. Kako nastaje glas? Pri uobičajenom disanju glasnice su opuštene i tvore trokutasti otvor u dišnoj cijevi koji se naziva glota, ili glotida. Prilikom pjevanja se pojača struja zraka koji prolazi kroz grkljan, glota se suzi, glasnice počnu titrati i tako nastaje glas. Što su glasnice jače zategnute, to brže titraju i proizvode više tonove. S druge strane, kad struja zraka koji izlazi iz pluća oslabi, glasnice se opuste, glota se jače otvori, broj titraja se smanji, a glas postane dublji.

Enrico Caruso je kao mladić imao vrlo lijep glas, no nedostajalo mu je jačine. Nju je postigao vježbanjem. Čovjek može po prirodi imati lijep glas, no kod opernog pjevanja važno je svladati i tehniku pjevanja. Pjevač treba naučiti pravilno disati kako bi imao dovoljno zraka. Osim toga, zrak treba znati pravilno raspodijeliti. Priča se da je slavni pjevač iz 18. stoljeća Carlo Broschi, zvan Farinelli, u jednom dahu mogao otpjevati 150 nota.

Operni pjevači također trebaju naučiti kako povećati jačinu glasa koristeći svoje tijelo poput rezonantne kutije. Neki stručnjaci kažu da se glasnoća dubljih tonova pojačava pomoću prsnog koša, dok se glasnoća visokih tonova pojačava pomoću vilice i usne šupljine.

Mnogi misle da u pjevanju sudjeluje samo grlo. No s pravom se može reći da u pjevanju sudjeluje cijelo tijelo jer pjevač u njega ulaže svu svoju snagu. Potrebno je savršeno uravnotežiti napetost mišića u svim dijelovima tijela. Stoga operno pjevanje zahtijeva mnogo fizičkog naprezanja i snage. Možda su zato neki operni pjevači prilično krupni. Maria Callas bila je jedna od najslavnijih opernih pjevačica 20. stoljeća, no neki smatraju da joj se glas pogoršao kad je zbog drastične dijete naglo smršavjela.

Od nastanka opere do danas došlo je do raznih promjena u stilu i tehnici pjevanja. Razmotrimo samo dva primjera. U početku su se opere izvodile u kapelicama i drugim skučenim prostorima, no kad su se počele izvoditi u kazalištima, tiho, nježno i lagano pjevanje zamijenjeno je glasnim i snažnim. Ta je promjena još više došla do izražaja kad su relativno mali orkestri, kakve je koristio Mozart, zamijenjeni daleko većim orkestrima kakve su koristili skladatelji poput Verdija i Wagnera. U 17. i 18. stoljeću te prvoj polovici 19. stoljeća operna glazba bila je potpuno podređena virtuoznosti pjevača. No drugu polovicu 19. stoljeća i početak 20. stoljeća obilježio je znatno drugačiji stil. Premda je pjevanje i dalje imalo važnu ulogu, u tom razdoblju počeli su više dolaziti do izražaja i neki drugi važni elementi opere.

Budući da opera pruža velike mogućnosti umjetničkog izražavanja, mnogi su se skladatelji okušali u pisanju takvih glazbenih djela. Skladatelji kao što su Paisiello, Cimarosa, Gluck, Mozart, Donizetti, Rossini, Bellini, Wagner, Verdi, Puccini, Bizet, Meyerbeer i Mascagni, da spomenemo samo neke najpoznatije, skladali su nezaboravne arije koje snažno utječu na osjećaje slušatelja.

U povijesti opernog pjevanja bilo je i nekih ne baš lijepih trenutaka. Prisjetimo se  samo kastrata, koji su više od sto godina bili glavni pjevači u talijanskoj operi. * Dječake se kastriralo prije nego što bi ušli u pubertet kako bi zadržali glas koji je po opsegu sličan dječačkom, no ima izvanrednu snagu i posebnu boju. Taj običaj poticala je “Crkva (...) time što je branila ženama da pjevaju u kapelama”, rekao je glazbeni kritičar i muzikolog Guido Tartoni.

Neki operni pjevači postali su velike zvijezde, a neki od njihovih poklonika su ih obožavali. Primjer takvog idoliziranja bio je i pogreb Luciana Pavarottija. Pjevačica Maria Callas bila je nazvana La Divina (Božanska), a Joan Sutherland La Stupenda (Veličanstvena). No operno pjevanje steklo je veliku popularnost prvenstveno zato što takav način umjetničkog izražavanja može oduševiti i dirnuti publiku.

Kad sljedeći put čujete neku poznatu opernu ariju, zastanite na trenutak i razmislite o tome koliko je vježbanja i samoodricanja bilo potrebno da bi se naučilo tako lijepo pjevati. Možda vas to potakne da se složite s riječima jednog pisca koji je kazao da pjevati znači “spojiti riječi i glazbu te poeziji dati (...) krila melodije”.