Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Zaplovimo vodenim labirintom Kerale

Zaplovimo vodenim labirintom Kerale

ZAMISLITE da u lijepo uređenoj plovećoj kući krstarite deltama 44 rijeke! To je moguće u indijskoj državi Kerali, koja se nalazi na jugozapadu poluotoka Dekana. U njenom priobalnom području postoji čitav niz jezera, kanala i rijeka koje utječu u Arapsko more. Plovidba tim vodenim labirintom dugim 900 kilometara uistinu je nezaboravan doživljaj. Dok lagano plovite mirnim vodama, možete uživati gledajući prekrasne lagune okružene kokosovim palmama, zelena rižina polja, prirodna jezera i umjetne kanale. Vjerojatno je zbog ljepote tih voda časopis National Geographic Traveler ubrojio Keralu među “50 najzanimljivijih mjesta na svijetu” koja svaki ljubitelj putovanja “mora posjetiti bar jednom u životu”.

Zanimljivo je upoznati i ljude koji žive na obalama mnogih kanala. Oni se još uvijek sjećaju vremena kad u tom području nije bilo ni turista ni hotela s pet zvjezdica. No njihov se život nije otad puno promijenio. Premda neki danas rade u novootvorenim hotelima i drugim turističkim objektima, kultura i svakodnevni život većine ljudi ostali su isti. Oni se bave uzgojem riže i kokosa te love i prodaju ribu, što im omogućava da obogate svoju svakodnevnu ishranu i zarade nešto novca.

Ribolov u kanalima i jezerima

Ovdašnjim stanovnicima ribolov je sastavni dio života. U Kerali možete vidjeti prizor koji nećete vidjeti nigdje drugdje u svijetu — žene golim rukama love ribu karimeen. Riječ je o jednoj vrsti ribe koja živi samo u ovdašnjim vodama i prava je poslastica kako za Indijce tako i za posjetitelje iz stranih zemalja. Žene gaze kroz vodu u potrazi za ribom, a iza njih plutaju posude u koje će staviti ulov. Kad ribe vide da im prijeti opasnost, brzo se spuste na dno i gurnu glavu u mulj. No žene se ne daju nadmudriti, nego stopalima pretražuju mulj. Kad pronađu ribu, hitro zarone, zgrabe je golim rukama i stave u posudu u kojoj se bespomoćno praćaka. Nakon što ulove dovoljno ribe, žene se vrate na obalu, gdje ih nestrpljivo čekaju kupci. Veća i skuplja riba odlazi u luksuzne hotele, gdje je s užitkom jedu bogati gosti, dok sitnu ribu, koja je također vrlo ukusna, obično jedu siromašniji.

Kineske ribarske mreže

Na obalama se često mogu vidjeti elegantne kineske ribarske mreže. One su ujedno velika turistička atrakcija.

Smatra se da su ih kineski trgovci s dvora Kublaj-kana donijeli u Cochin (današnji Kochi) još prije 1400. godine. Te zanimljive naprave za lov ribe najprije su počeli koristiti kineski, a zatim i portugalski doseljenici. One i danas, kao i prije više od 600 godina, omogućavaju mnogim indijskim ribarima da zarade za život i opskrbe hranom nebrojeno mnoštvo ljudi. Zanimljivo je da se ponekad ulovom iz samo jedne mreže može nahraniti čitavo selo. Mnogi turisti vole u svom fotografskom albumu imati pokoju egzotičnu sliku tih mreža koje se suše obasjane zrakama zalazećeg sunca.

No turiste ne privlače samo takvi idilični prizori. Svake godine na tisuće posjetitelja dolazi gledati veslačka natjecanja, među kojima se posebno ističe tradicionalna utrka zmijolikih čamaca.

Veslačka natjecanja na mirnim vodama

Zmijoliki čamac je dugačak i uzak kanu. Stražnji mu je kraj izdignut iz vode i izgleda poput kobrinog klobuka, pa je stoga i dobio ime chundan vallam, ili zmijoliki čamac. U prošlosti su ovdašnji knezovi koristili chundane u međusobnim ratovima, koji su obično izbijali nakon žetve. No s vremenom su ratovi prestali, pa se smanjila i potreba za korištenjem takvih čamaca. Otad su ti veličanstveni čamci plovili kanalima samo u vrijeme hramskih svetkovina. Bogato ukrašeni čamci s mnogobrojnom posadom bili su dočekivani s velikom pompom te su postali kulturna znamenitost. Sastavni dio svečanosti bile su utrke čamaca koje su se priređivale u čast prisutnih dostojanstvenika. Ta tradicija koja je nastala prije otprilike tisuću godina zadržala se sve do današnjih dana.

U utrkama obično sudjeluje dvadesetak čamaca s posadama koje broje između 100 i 150 članova. U svakom čamcu nalazi se više od stotinu veslača s kratkim veslima koji su raspoređeni u dva reda. Četiri kormilara s dužim veslima stoje na krmi i upravljaju čamcem. Dva člana posade stoje na sredini čamca i udaraju drvenim štapovima po dasci, označavajući tempo kojim veslači trebaju veslati. Veslače bodri još najmanje šest članova posade koji plješću, zvižde, kliču i pjevaju. Svaka posada ima svoje pjesme kojima potiče veslače da što brže veslaju. Pred kraj trke mladi veslači prestanu veslati ujednačenim ritmom i svu preostalu snagu upotrijebe u uzbudljivoj završnici.

Godine 1952. prvi indijski premijer, Džavaharlal Nehru, posjetio je Alleppey, jedan od važnijih gradova ovdašnjeg priobalnog pojasa. Duboko ga se dojmila utrka čamaca kojoj je ondje prisustvovao. Ustvari, bio je toliko oduševljen da je zanemario mjere sigurnosti i skočio na pobjednički čamac te stao pljeskati i pjevati s članovima posade. Nakon što se vratio u Delhi, premijer im je poslao poklon — srebrnu maketu zmijolikog čamca s njegovim potpisom i porukom: “Pobjednicima utrke čamaca, jedinstvene kulturne znamenitosti”. Taj se srebrni trofej dodjeljuje pobjedniku Nehruove utrke čamaca koja se održava jednom godišnje. Svake godine utrka privuče oko sto tisuća posjetitelja. U to doba na mirnim priobalnim vodama zavlada neobična vreva.

Luksuzni ploveći hoteli

Zmijoliki čamci nisu jedina plovila koja privlače turiste. U posljednje vrijeme sve više raste popularnost starinskih brodica koje su se nekad koristile za prijevoz riže, a danas su preuređene u luksuzne ploveće kuće.

Premda su mnoge od tih brodica sagrađene u novije vrijeme, još uvijek ima nekih koje su stare preko sto godina te su preuređene za potrebe turizma. Nekad su se zvale kettuvallam, što znači “čamac s čvorovima”. Čitav čamac bio je načinjen od dasaka koje su bile spojene bez ijednog čavla. Spajale su se užetom od kokosovog vlakna koje se na krajevima vezalo u čvorove. Te su se brodice koristile za dopremanje riže i druge robe iz sela u selo te prijevoz začina u udaljene krajeve. S pojavom suvremenih prijevoznih sredstava brodice su gotovo pale u zaborav. A onda je neki domišljati poduzetnik došao na ideju da od njih napravi raskošne ploveće kuće koje bi se mogle iznajmljivati turistima. Takve brodice koje imaju luksuznu spavaću sobu s kupaonicom, palubu nalik balkonu te lijepo uređen dnevni boravak mogu se nazvati plovećim hotelima. Posada će vas odvesti kamo god želite i pripremiti vam jela koja god poželite.

Kad se spusti noć, brodice se usidre negdje blizu obale, a ako gosti žele više mira i privatnosti, mogu se zaustaviti i nasred jezera. Ondje uživaju u čarobnoj tišini koju tek povremeno prekine neka riba koja iskoči iz vode.

Dok se turisti odmaraju, neki domaći stanovnici imaju pune ruke posla. Među njima su “ribari ljudi” koji bdiju i marljivo rade svoj posao.

“Ribari ljudi” u Kerali

Izraz “ribari ljudi” Isus je upotrijebio kad se obratio ribarima koji su postali njegovi učenici. Rekao im je: “Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.” Isus im je dao zadatak da pomažu ljudima da postanu njegovi učenici (Matej 4:18, 19; 28:19, 20). Jehovini svjedoci izvršavaju taj zadatak diljem svijeta, pa tako i na ovim prostorima.

U Kerali postoje 132 skupštine Jehovinih svjedoka. Trinaest skupština nalazi se u prašumskom području prošaranom mrežom kanala i jezera. Mnogi članovi tih skupština po zanimanju su ribari. Jedan od njih s jednim je ribarom razgovarao o Božjem Kraljevstvu dok su zajedno lovili ribu. Taj je čovjek ubrzo vidio razliku između onoga što piše u Bibliji i onoga što uči njegova crkva. Njegova žena i četvero djece također su se počeli zanimati za Bibliju. Sa svima njima započet je biblijski tečaj. Brzo su napredovali, tako da su se roditelji i dvoje djece već krstili. Preostalo dvoje djece napreduje prema tom cilju.

Članovi jedne skupštine Jehovinih svjedoka doplovili su čamcem na jedan mali otok kako bi propovijedali ljudima koji ondje žive. Zbog toga što čamci za prijevoz putnika nemaju utvrđeni red vožnje, domaće stanovništvo svoj otok naziva kadamakudi, što znači “kad jednom dođeš, ne možeš otići”. Na tom su otoku Jehovini svjedoci upoznali Johnya i njegovu ženu Rani. Premda su od rođenja bili katolici, povezali su se s jednim meditacijskim centrom kojem su poklonili sav novac koji su mogli dati. Johny je pokazao veliko zanimanje za biblijsku istinu i s njim je započet biblijski tečaj. Uskoro je počeo govoriti drugima o vjerovanjima koja je prihvatio. To što je upoznao biblijsku istinu pomoglo mu je da prestane pušiti i opijati se.

Posao koji je radio nije bio u skladu s Biblijom, pa je zato i na tom planu učinio promjene. Zbog toga se njegova obitelj u početku suočila s financijskim teškoćama. No Johny je ubrzo počeo loviti i prodavati rakove te je tako mogao prehranjivati obitelj. Krstio se u rujnu 2006, a njegova žena i dvoje djece krstili su se godinu dana kasnije. To što su saznali da imaju priliku vječno živjeti u raju na Zemlji iz temelja je promijenilo njihov stav prema životu (Psalam 97:1; 1. Ivanova 2:17).

Posjet Kerali i njenom neobičnom vodenom labirintu uistinu je lijepo iskustvo, i to ne samo zbog slikovitih ribarskih mreža, zmijolikih čamaca i plovećih kuća nego i zbog “ribara ljudi”, vjernih Jehovinih svjedoka koji ondje žive.

[Karta na stranicama 22 i 23]

(Vidi publikaciju)

INDIJA

KERALA

[Slika na stranici 23]

U Kerali se mnogi ljudi bave ribolovom

[Zahvala]

Gornja fotografija: Salim Pushpanath

[Slika na stranici 23]

Žene rukama love ribu

[Slika na stranici 24]

Utrka zmijolikih čamaca

[Slika na stranici 24]

“Kettuvallam”

[Slika na stranicama 24 i 25]

Ploveća kuća

[Slika na stranicama 24 i 25]

Johny i njegova žena Rani

[Zahvala na stranici 24]

Salim Pushpanath