TI SU ratnici bili Mongoli, narod koji je došao sa stepskih visoravni središnje i sjeveroistočne Azije, područja današnje Mongolije. Njihova munjevita osvajanja, koja su započela početkom 13. stoljeća, promijenila su povijest Azije i polovice Europe. Mongoli su u samo 25 godina osvojili više područja nego što su Rimljani osvojili u četiri stoljeća. Kad su bili na vrhuncu moći, vladali su od Koreje do Ugarske i od Sibira do Indije. Stvorili su jedno od najvećih carstava u povijesti.

Premda je Mongolsko Carstvo bilo razmjerno kratka vijeka, njegovi anali otkrivaju zanimljive detalje o povijesti Azije i Europe te svjedoče o istinitosti mnogih biblijskih izjava o ljudskoj prirodi i o tome što se događa kad ljudi vladaju jedni nad drugima. Naprimjer, Biblija je u pravu kad kaže: Ljudska slava je isprazna i prolazna (Psalam 62:9; 144:4). “Čovjek vlada nad čovjekom na nesreću njegovu” (Propovjednik 8:9). Povijest je pokazala da se moćna kraljevstva, koja su u Bibliji prikazana kao zvijeri, doista tako i ponašaju, služeći se silom kako bi zavladala nad drugim narodima. *

Mongoli su bili skupina nomadskih plemena. Bili su izvrsni jahači, a živjeli su od stočarstva, trgovine i lova. Za razliku od većine drugih naroda — kod kojih je tek mali dio stanovništva bio obučen i opremljen za ratovanje — kod Mongola je gotovo svaki muškarac imao konja, luk i strijele te je bio izdržljiv i nemilosrdan ratnik. Svako pleme bilo je nepokolebljivo odano svome vođi, koji se nazivao kan.

Mongolska plemena međusobno su ratovala 20 godina. Iz tih je sukoba kao pobjednik izašao kan Temudžin (otprilike 1162-1227), koji je pod svojom vlašću ujedinio 27 mongolskih plemena. Kasnije su se njegovoj vojsci priključili i muslimani turkijskog porijekla koji su se zvali Tatari. Kad su strašni mongolski ratnici krenuli prema zapadu, prestravljeni Europljani nazvali su ih Tartari. * Godine 1206, kad je Temudžin imao tek nešto više od 40 godina, Mongoli su ga izabrali za velikog kana — vrhovnog vladara svih Mongola. Tada je bio nazvan Džingis-kan (što vjerojatno znači “moćni vladar” ili “vrhovni vladar”).

 Horde Džingis-kanovih konjanika naoružanih lukom i strijelama napadale su brzo i silovito. Često se događalo da istovremeno vode nekoliko bitaka na bojištima koja su se protezala na tisuće kilometara. Po vojnom umijeću i podvizima Džingis-kan je “bio jednak Aleksandru Velikom i Napoleonu”, piše Encarta Encyclopedia. Perzijski povjesničar Minhaj al-Siraj Juzjani, koji je bio suvremenik Džingis-kana, opisao ga je kao “izuzetno snažnog, razboritog, darovitog i pronicljivog čovjeka”. No nazvao ga je i “koljačem”.

Sjeverna Kina bila je pod vlašću Mandžuraca, koji su svoju dinastiju zvali Kin, ili “Zlatna”. Da bi osvojili njihove teritorije, Mongoli su prešli negostoljubivu pustinju Gobi. Ona nije bila velika prepreka za te nomade koji su se, kad je bilo potrebno, održavali na životu pijući konjsku krv i kobilje mlijeko. Premda je Džingis-kan uspostavio svoju vlast u Kini i Mandžuriji, sukobi s tamošnjim stanovništvom potrajali su još dvadesetak godina. Među Kinezima je izabrao učenjake, zanatlije, trgovce i graditelje koji su znali izrađivati katapulte i druge opsadne bojne sprave te bombe punjene barutom.

Nakon što je preuzeo vlast nad Putom svile, važnim trgovačkim putom koji je vodio prema zapadu, Džingis-kan je htio sklopiti trgovački savez sa susjednim turkijskim šahom Muhamedom. Šah je vladao velikim carstvom koje se prostiralo na području današnjeg Afganistana, Tadžikistana, Turkmenistana, Uzbekistana i većeg dijela Irana.

Godine 1218. skupina mongolskih izaslanika, koji su navodno bili zainteresirani za trgovinu, stigla je do istočne granice Muhamedova carstva. No tamošnji upravitelj dao ih je smaknuti. Time je pokrenuo niz događaja koji su doveli do toga da su Mongoli prvi put krenuli u osvajački pohod na neku muslimansku zemlju. U iduće tri godine mongolski ratnici, za koje se govorilo da su brojniji od mrava, bespoštedno su pustošili i palili gradove i polja te masovno ubijali Muhamedove podanike. Poštedjeli su samo one koji su posjedovali vještine koje su Mongoli smatrali korisnima.

Mongolska vojska, koja je po nekim procjenama brojala oko 20 000 vojnika, prešla je Azerbajdžan i Gruziju te stigla do stepskog područja sjeverno od Kavkaza, porazivši svaku vojsku koja joj se našla na putu, uključujući i 80 000 ruskih vojnika. Mongoli su prevalili 13 000 kilometara i napravili krug oko Kaspijskog jezera. Neki smatraju da je to bio jedan od najvećih konjičkih pohoda u povijesti. Džingis-kan je svojim osvajanjima utro put kasnijim mongolskim vladarima koji su krenuli u pohod na istočnu Europu.

Sljedeći veliki kan postao je Ogotaj, treći od četvorice Džingis-kanovih sinova koje mu je  rodila prva žena. Ogotaj je učvrstio svoju vlast u pokorenim zemljama, naredio vazalnim vladarima da mu plaćaju danak te dovršio osvajanje sjeverne Kine, koja je bila pod vlašću dinastije Kin.

Da bi održao svoje carstvo i raskošan način života na koji su se Mongoli bili naviknuli, Ogotaj je nakon nekog vremena ponovno odlučio krenuti u rat — ovaj put protiv zemalja koje još nisu bile opljačkane. Počeo je ratovati na dva bojišta — protiv europskih zemalja na zapadu i protiv dinastije Song na jugu Kine. Pohod na Europu bio je uspješan, no pohod na Kinu nije. Premda su Mongoli izvojevali nekoliko pobjeda, nisu uspjeli osvojiti glavninu teritorija dinastije Song.

Godine 1236. otprilike 150 000 mongolskih ratnika krenulo je na zapad, prema Europi. Najprije su zauzeli područja uz rijeku Volgu, a potom su napali ruske kneževine, pri čemu su Kijev sravnili sa zemljom. Mongoli su obećali da će poštedjeti gradove ako im njihovi stanovnici daju desetinu svega što imaju. No Rusi nisu na to pristali, nego su izabrali borbu. Služeći se katapultima, Mongoli su gađali neprijatelje kamenjem, zapaljenim petrolejem i salitrom. Kad bi probili obrambeni zid, nagrnuli bi u grad i izvršili strašan pokolj. Nakon toga u gradu gotovo da nije ostalo žive duše.

Mongolske horde poharale su Poljsku i Ugarsku te su došle blizu granica današnje Njemačke. * Zapadna Europa pripremila se za napad, no do njega nikad nije došlo. U prosincu 1241. kan Ogotaj je umro, navodno od silnog pića. Na vijest o njegovoj smrti mongolski zapovjednici žurno su krenuli na put dug 6 000 kilometara kako bi se vratili u svoju prijestolnicu, Karakorum, i ondje izabrali novog vladara.

Ogotaja je naslijedio njegov sin Gijik. Gijikovom ustoličenju prisustvovao je i jedan talijanski fratar koji je godinu i tri mjeseca putovao područjima koja su bila pod mongolskom vlašću kako bi došao do kana i uručio mu pismo pape Inocenta IV. Papa je od kana tražio jamstvo da više neće napadati Europu te je pozvao Mongole da prihvate kršćanstvo. Kan Gijik nije ništa obećao, nego je poručio papi da dođe s kraljevima europskih zemalja i oda mu počast!

Idući veliki kan bio je Mengke, koji je ustoličen 1251. On i njegov brat Kublaj krenuli su u osvajački pohod na dinastiju Song na jugu Kine, dok je drugi dio mongolske vojske krenuo na zapad. Mongoli koji su krenuli na zapad opustošili su Bagdad i natjerali Damask na predaju. Takozvani kršćani koji su vodili križarske ratove protiv muslimana likovali  su zbog pobjede Mongola, a oni koji su živjeli u Bagdadu pljačkali su i ubijali svoje muslimanske susjede.

U tom presudnom trenutku — kad je izgledalo da će Mongoli potpuno uništiti muslimanski svijet — povijest se ponovila. Na ratište je stigla vijest o Mengkeovoj smrti. Osvajači su ponovno krenuli kući, no ovaj put ostavili su samo 10 000 ljudi da čuvaju granicu. Ubrzo nakon toga egipatska vojska potukla je mongolske ratnike, kojih je bilo premalo da bi se obranili.

Napad na bogatu dinastiju Song na jugu Kine bio je uspješan. Kublaj-kan je osnovao novu kinesku dinastiju, koju je nazvao Yuan. Novu prijestolnicu sagradio je na mjestu na kojem se danas nalazi Peking. Nakon što je krajem 70-ih godina 13. stoljeća porazio preostale pristaše dinastije Song, Kublaj je zavladao cijelom Kinom, koja je postala ujedinjena prvi put nakon pada dinastije Tang godine 907.

Otprilike početkom 14. stoljeća moćno Mongolsko Carstvo počelo se raspadati. To se dogodilo iz više razloga. Kao prvo, borba za vlast između Džingis-kanovih nasljednika dovela je do podjele Carstva na nekoliko kanata. Osim toga, Mongoli su se stopili s nekim civilizacijama koje su osvojili. U Kini je borba za vlast oslabila moć Kublajevih potomaka. Kinezima je dozlogrdilo trpjeti nesposobne vladare, korupciju i velike poreze, pa su 1368. svrgnuli svoje gospodare iz dinastije Yuan i natjerali ih da se vrate u Mongoliju.

Mongolska osvajanja bila su poput strahovite oluje, koja se iznenada pojavila, kratko trajala i zatim nestala. No ona je ostavila dubok trag u povijesti Europe i Azije, a naročito Mongolije i Kine. Stoga današnji Mongolci prvog velikog kana, Džingis-kana, smatraju ocem svoje nacije.