Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Sjećanje na dan kad sam prvi put čuo ime “Jehova”

Sjećanje na dan kad sam prvi put čuo ime “Jehova”

Tijekom jednog silovitog bombardiranja jedva smo se uspjeli skloniti u neko improvizirano sklonište. I dok se sklonište treslo pod sve žešćim napadima bombardera, jedan od zatvorenika glasno se molio: “Jehova, spasi nas! Molim te, spasi nas zbog svog svetog imena!”

TO SE dogodilo 8. siječnja 1945. kad sam bio ratni zarobljenik u austrijskom gradu Linzu. U tom skloništu nalazilo se otprilike 250 zatvorenika i svi smo preživjeli bombardiranje. Kad smo izišli iz skloništa, oko nas su bile same ruševine. Gorljiva molitva koju sam čuo duboko mi se urezala u sjećanje premda nikada nisam saznao tko ju je izgovorio. Prije nego što vam ispričam kako sam na koncu saznao tko je Jehova, dopustite da vam kažem nešto o sebi.

Rođen sam 28. rujna 1921. u jednoj kući u blizini sela Krajné na zapadu Slovačke, koja je u to vrijeme bila dio Čehoslovačke. Moji roditelji bili su pobožni protestanti. Otac je nedjeljom ujutro čitao obiteljsku Bibliju, a majka i nas četvero djece pažljivo smo ga slušali. No ne sjećam se da je otac ikada spomenuo ime “Jehova”. U našem se kraju živjelo vrlo skromno, ali mi smo bili zadovoljni onim što smo imali.

Kad je 1939. započeo Drugi svjetski rat, ljudi su bili vrlo uplašeni. Mnogi su se još uvijek dobro sjećali patnji koje je dvadesetak godina ranije prouzročio Prvi svjetski rat. Godine 1942. dobio sam poziv da služim u slovačkoj vojsci. Premda je Slovačka službeno bila na strani Njemačke, u kolovozu 1944. izbio je ustanak kojim se pokušala obnoviti demokracija. Kad je taj pokušaj propao, našao sam se među tisućama zarobljenih slovačkih vojnika koji su bili prebačeni na teritorij pod vlašću Nijemaca. Završio sam u logoru u Gusenu, koji se nalazio odmah do zloglasnog koncentracijskog logora Mauthausen, nedaleko od Linza.

Ratni zarobljenik

Radili smo u tvornici aviona nedaleko od sela Sankt Georgen an der Gusen. Ondje sam radio u pilani. Dobivali smo malo hrane, a u siječnju 1945. porcije su nam se još smanjile, jer je nacistička vojska doživljavala poraze na svim bojištima. Jedini topli obrok koji smo dobivali bila je zdjelica juhe. Svakog jutra dolazili su radnici iz glavnog logora u Mauthausenu. Čuvari su znali nasmrt pretući logoraše koji su bili preslabi da bi radili. Kasnije bi drugi logoraši pobacali leševe u vagon i odvezli ih u krematorij.

Usprkos tome što smo patili, nismo izgubili nadu da će rat uskoro završiti. Petog svibnja 1945, četiri mjeseca nakon bombardiranja o kojem sam govorio na početku, probudila me silna buka i metež, pa sam otrčao u dvorište. Čuvari su pobjegli, puške su bile nabacane na hrpu, a zatvorska vrata bila su širom otvorena. Preko livade mogli smo vidjeti drugi logor. Oslobođeni logoraši bježali su iz njega kao pčele iz zapaljene košnice. No s oslobođenjem je započelo okrutno osvećivanje. Još uvijek su mi pred očima prizori pokolja koji je uslijedio.

Logoraši su iz osvete nasmrt pretukli one logoraše koji su surađivali s nacističkim čuvarima. Svaki takav logoraš koji je surađivao s upravom logora zvao se kapo. Oni su često bili još okrutniji od samih nacista. Gledao sam kako je jedan logoraš do smrti izudarao drugog logoraša koji je bio kapo, vičući: “Ubio mi je oca! Zajedno smo preživjeli sve muke, a onda ga je ovaj prekjučer ubio!” Do večeri livada je bila puna mrtvih tijela kapoa i drugih logoraša — bilo ih je na stotine. Prije odlaska obišli smo logor i pregledali mjesta na kojima su se vršila smaknuća, posebno plinske komore i peći.

Upoznajem pravog Boga

Pretkraj svibnja 1945. stigao sam kući. Dotad su moji roditelji naučili kako glasi Božje ime — ono isto ime koje sam ja čuo u skloništu — a usto su postali i Jehovini svjedoci. Ubrzo nakon povratka kući upoznao sam Olgu, djevojku koja je jako voljela Boga. Vjenčali smo se za godinu dana. Ona je svim srcem prihvatila biblijsku istinu, pa me to poticalo da i ja nastavim učiti o Jehovi. Olga i ja krstili smo se s još pedesetak osoba u rijeci Váhu u gradiću Piešťanyu na jednom od naših posljednjih velikih skupova prije nego što je novi komunistički režim 1949. zabranio propovjedničko djelovanje Jehovinih svjedoka. Rodile su nam se dvije kćeri — Olga i Vlasta.

Ján Sebín, Jehovin svjedok koji je pomogao da se nakon Drugog svjetskog rata ponovno organizira naše djelovanje, bio je naš čest gost i moj bliski suradnik u službi propovijedanja. Nastavili smo propovijedati usprkos tome što su nas komunisti sve više progonili. S ljudima smo diskretno razgovarali o biblijskim istinama i uskoro smo vodili mnogo biblijskih tečajeva. Kad je Ján otišao s našeg područja, moja supruga i ja nastavili smo voditi te tečajeve. Kasnije smo na našim većim skupovima često susretali te drage osobe, koje su sada već imale djecu i unuke. To nas je neizmjerno radovalo.

Posebna služba

Godine 1953. bili su uhapšeni mnogi Jehovini svjedoci koji su predvodili u propovijedanju. Zato sam bio zamoljen da pomognem u službi propovijedanja na području koje je bilo oko 150 kilometara udaljeno od mog doma. Svake druge subote nakon posla sjeo bih na vlak u gradiću Nové Mesto nad Váhom i otputovao u mjesto Martin na sjeveru Slovačke. Ondje sam poučavao ljude Bibliji sve do kasnih večernjih sati te cijelu nedjelju. U nedjelju navečer vratio bih se vlakom u Nové Mesto. Obično bih stigao oko ponoći i prenoćio kod jednog gostoljubivog starijeg bračnog para. Ujutro bih otišao direktno na posao, a svojoj obitelji u selu Krajné vratio bih se u ponedjeljak navečer. Kad vikendom nisam bio kod kuće, Olga se brinula za naše kćeri.

Godine 1956. dobio sam poziv da služim kao pokrajinski nadglednik. Trebao sam posjećivati skupštine na našem području kako bih ih jačao u duhovnom pogledu. Budući da su mnogi koji su dotad obavljali taj zadatak bili u zatvoru, smatrao sam da trebam preuzeti tu odgovornost. Supruga i ja bili smo sigurni da će Jehova podupirati našu obitelj.

Komunistički zakon propisivao je da svi građani moraju biti u radnom odnosu. One koji nisu bili zaposleni vlasti su smatrale parazitima i slale ih u zatvor. Zato sam nastavio raditi na svom poslu. Dva vikenda mjesečno provodio sam s obitelji u duhovnim i drugim aktivnostima, a druga dva vikenda posjećivao sam pojedinu od šest obližnjih skupština u pokrajini.

Tiskanje literature pod zabranom

Pokrajinski nadglednici trebali su se brinuti za to da svaka skupština u njihovoj pokrajini dobiva biblijsku literaturu. Časopisi su se u početku uglavnom prepisivali ručno ili pisaćim strojem. Kasnije smo uspjeli nabaviti filmske negative Stražarske kule i poslati ih skupštinama. Časopisi su se zatim umnožavali na fotografskom papiru. Budući da je kupovanje velikih količina tog papira moglo pobuditi sumnju, oni koji su ga kupovali morali su biti odvažni i oprezni.

Štefan Hučko obavljao je taj posao s velikim žarom i bio je vrlo snalažljiv. Tako je, naprimjer, jednom prilikom ponovno navratio u fotografsku radnju u jednom gradu koji je bio dosta udaljen od mjesta gdje je živio kako bi kupio fotografski papir. No papira nije bilo. Upravo se spremao otići kad je ugledao ljubaznu trgovačku pomoćnicu koju je bio sreo prošli put i koja je rekla da će mu naručiti papir. Baš kad joj je htio prići, primijetio je da je u radnju ušao policajac. Međutim, žena je u tom trenutku spazila Štefana i veselo mu rekla: “Gospodine, imate sreće! Dobili smo pošiljku fotografskog papira koju ste naručili.”

Štefan je brzo razmislio i odgovorio: “Žao mi je, gospođo, ali vi ste me s nekim zamijenili. Ja trebam samo običan film za fotoaparat.”

Vrativši se u automobil, Štefan je zaključio da ne može otići bez dragocjenog fotografskog papira zbog kojeg je i došao. Zato je malo pričekao, a zatim je skinuo kaput i kapu te pokušao promijeniti izgled. Potom je ponovno otišao u radnju i odmah prišao onoj trgovačkoj pomoćnici. Rekao joj je: “Bio sam ovdje prije tjedan dana i rekli ste da ćete mi naručiti fotografski papir. Je li stigao?”

“Da, stigao je”, odgovorila je žena. “Zamislite, gospodine, prije nekoliko minuta ovdje je bio jedan čovjek koji je isti vi. Nevjerojatno, kao da vam je brat blizanac!” Štefan je brzo preuzeo veliku pošiljku papira i otišao, zahvaljujući Jehovi što mu je omogućio da dođe do nje.

Tijekom 1980-ih počeli smo koristiti šapirografe i male ofsetne tiskarske strojeve za proizvodnju biblijske literature. Literaturu smo tiskali u podrumima i na drugim tajnim mjestima. S vremenom je broj tiskanih primjeraka svakog broja naših časopisa, kao i knjiga i brošura, dostigao, pa čak i premašio broj Jehovinih svjedoka.

Nepoželjni susreti

Jednog dana tijekom 1960-ih rekli su mi da se trebam javiti u vojni odsjek tvrtke u kojoj sam radio. Trojica muškaraca u civilu postavila su mi sljedeća pitanja: “Koliko ste dugo povezani s Jehovinim svjedocima? S kim se sastajete?” Budući da im nisam dao konkretne odgovore, rekli su mi da će mi se javiti kasnije. Bio je to moj prvi susret sa Službom državne sigurnosti, odnosno s tajnom policijom.

Ubrzo nakon toga s posla su me odveli u policijsku postaju. Službenik je preda me stavio prazan list papira i rekao mi da napišem imena drugih Jehovinih svjedoka. Kad se nakon otprilike sat vremena vratio, papir je još uvijek bio prazan, a ja sam mu objasnio da ne mogu napisati nijedno ime. Sljedeći tjedan ponovilo se isto. No taj su me put tukli, a dok sam odlazio niz hodnik, cijelim su me putem udarali nogom.

Nakon toga ostavili su me na miru godinu dana. Tada je policija poslala jednog čovjeka da me posjeti. I on je kao i ja bio logoraš u nacističkom koncentracijskom logoru. Rekao mi je: “Moramo se drugačije postaviti prema vama. Kad zatvorimo jednog Jehovinog svjedoka, iz zatvora izađu petorica.” Vlast je željela barem donekle nadzirati naše djelovanje. No ja sam čvrsto odlučio da im neću reći ništa što bi im u tome pomoglo.

Bio sam jedan od onih koji su godinama povremeno doživljavali takve neugodne susrete s tajnom policijom. Ponekad bi se prema nama ponašali prijateljski, a ponekad bi neke od nas poslali u zatvor. Sretan sam što nikada nisam završio u zatvoru, no ti nepoželjni susreti trajali su sve do 1989, kad je pao komunizam u Čehoslovačkoj.

Nekoliko tjedana nakon tog pada posjetio me jedan visoko pozicionirani pripadnik Službe državne sigurnosti iz Bratislave. Ispričao mi se, rekavši: “Da se mene pitalo, nikada vas ne bismo uznemiravali.” Zatim je iz automobila izvadio dvije vreće konzerviranog voća i poklonio mi ih.

Jehova je jaka kula

Premda sam prvih 40 godina služio Jehovi pod zabranom, moj je život bio sretan i smislen. Ono što smo proživjeli tijekom tih godina još nas je više zbližilo s našom vjernom braćom i sestrama u vjeri. Još smo više cijenili naše prijateljstvo i imali smo povjerenje jedni u druge.

U ožujku 2003. umrla je moja draga supruga Olga i ostavila veliku prazninu u mom životu. Bila mi je vjerna životna suputnica. Godinama smo zajedno revno propovijedali. Sada služim kao starješina u našoj skupštini i tražim osobe koje žele saznati biblijske istine. Ime “Jehova”, koje sam prvi put čuo u skloništu tijekom Drugog svjetskog rata, uvijek mi je bilo jaka kula * (Mudre izreke 18:10).

^ odl. 33 Brat Pavol Kovár preminuo je 14. srpnja 2007. dok je ovaj članak bio u pripremi. Imao je 85 godina.

[Slika na stranici 12]

Godine 1942. bio sam u slovačkoj vojsci

[Slika na stranici 12]

Kasnije sam bio u logoru u Gusenu (u pozadini)

[Zahvala]

© ČTK

[Slika na stranici 12]

Otac nam je nedjeljom ujutro čitao Bibliju

[Slika na stranici 13]

Na dan vjenčanja 1946.

[Slika na stranici 15]

S Olgom kratko prije njene smrti