KAD su 1798. britanski istraživači otkrili morski tjesnac koji je dobio ime Bassov prolaz, pomorci su se tome veoma obradovali. Zahvaljujući otkriću tog prolaza, koji australsku otočnu državu Tasmaniju dijeli od australskog kopna, put od Engleske do Sydneya skratio se za 1 100 kilometara.

Međutim, pomorci su ustanovili da je Bassov prolaz jedan od najopasnijih morskih puteva na svijetu. Zbog olujnih vjetrova što pušu sa zapada, snažnih morskih struja te plitkog mora čija dubina ondje iznosi tek šezdesetak metara stvaraju se golemi valovi s kojima se nije nimalo lako boriti. Opasnost prijeti i od oštrih grebena uz obalu otoka Kinga, koji se nalazi posred zapadnog ulaza u Bassov prolaz.

U današnje vrijeme plovidba Bassovim prolazom nije nikakav problem. No u doba jedrenjaka i vrlo jednostavnih navigacijskih pomagala stvari su izgledale posve drugačije. Ulazak u Bassov prolaz sa zapadne strane bilo je mučno iskustvo, slikovito opisano kao “prolazak kroz ušicu igle”.

Početkom 19. stoljeća brodovima je trebalo čak pet mjeseci da prijeđu 19 000 kilometara od Engleske do istočne Australije, a putovanje nije bilo nimalo ugodno! Brodovi su obično prevozili na stotine putnika — većinom iseljenika i kažnjenika — koji su boravili u skučenom potpalublju u groznim uvjetima. Neishranjenost, morska bolest i razne druge bolesti bile su vrlo česta pojava, baš kao i razni nametnici i glodavci. Smrt je svakodnevno uzimala svoj danak. * Ipak, nada u bolji život mnogim je putnicima davala snagu da izdrže.

Godine 1852. to je putovanje postalo podnošljivije nakon što je kapetan James (Bully) Forbes otkrio kraći put. Udaljivši se od 39. paralele, koju se dotad smatralo najkraćim putem preko južnog dijela Indijskog oceana do Australije, Forbes je odlučio od Engleske do jugoistočne Australije ploviti prateći veliki krug, što ga je odvelo južnije prema Antarktici. * Unatoč velikim santama leda i golemim valovima Forbesov brod Marco Polo sa 701 putnikom pristao je u Melbourneu, gradu u državi Victoriji, nakon samo 68 dana, čime je gotovo prepolovio trajanje tog putovanja. Taj je rekord postignut u pravo vrijeme jer je zlatna groznica u Victoriji bila u punom zamahu. Čuvši vijest o tom brzom putovanju, na tisuće onih koji su se nadali da će pronaći zlato  pohrlilo je na brodove koji će ih odvesti u Australiju.

Nakon što su brodovi krenuli iz Engleske, prvo pristanište bio im je australski rt Otway, udaljen oko 16 000 kilometara. Navigatori su pomoću sekstanta i mjernih tablica izračunavali zemljopisnu širinu, a pomoću brodskog kronometra koji je bio podešen na srednje griničko vrijeme određivali su zemljopisnu dužinu. Lokalno vrijeme određivali su prema položaju Sunca. Svaki sat razlike između lokalnog i griničkog vremena označavao je 15 stupnjeva zemljopisne dužine. Na temelju ta dva podatka — zemljopisne širine i dužine — iskusan navigator mogao je prilično točno odrediti svoj položaj.

No, nije uvijek sve išlo tako glatko. Ponekad su oblaci danima zaklanjali Sunce. Osim toga, tadašnji kronometri nisu uvijek bili precizni. Ako bi kronometar svakog dana išao samo jednu sekundu brže odnosno sporije od griničkog vremena, nakon tri mjeseca brod bi se udaljio od svog kursa za 50 kilometara. Uslijed kiše, magle ili mraka zalutali brodovi mogli su promašiti ulaz u Bassov prolaz i razbiti se na stjenovitim obalama otoka Kinga ili Victorije. Nesumnjivo su mnogi putnici osjećali isto što i jedan kapetan koji je, ugledavši rt Otway sa sigurne udaljenosti, povikao: “Hvala ti Bože! Nismo pogriješili!” Činjenica da je većina pomoraca u 19. stoljeću uspjela svoj brod provesti “kroz ušicu igle” dokazuje da su bili vrlo vješti moreplovci. No, nekima to ipak nije pošlo za rukom.

Prvog lipnja 1878. kliper nazvan Loch Ard pred zoru je plovio kroz gustu maglu prema obali Victorije. Magla se nije dizala još od prethodnog dana, pa kapetan tog brzog jedrenjaka nije mogao uz pomoć podnevnog Sunca točno odrediti položaj broda. Zbog toga se nalazio mnogo bliže australskom kopnu nego što je mislio. Kad se magla iznenada digla, na udaljenosti od samo dva kilometra ugledali su strme litice visoke 90 metara. Posada je mahnito pokušavala okrenuti brod, no vjetar i plima urotili su se protiv njih. Za nepunih sat vremena Loch Ard silovito je udario u obalni greben i nakon 15 minuta potonuo.

Od 54 osobe koliko ih je bilo na brodu preživjele su samo dvije — Tom Pearce, koji je na brodu učio mornarski zanat, i putnica Eva Carmichael. Oboje su imali manje od 20 godina. Tom se držao za prevrnuti čamac za spašavanje te je satima plutao na vodi koja je u to zimsko doba bila vrlo hladna. Na koncu ga je struja odnijela u jedan uski klanac među liticama. Ondje je ugledao malu plažu na koju je more izbacilo ostatke razbijenog broda te je otplivao na nju i spasio se. Eva nije znala plivati, pa je oko četiri sata plutala na vodi držeći se za neki komad broda nakon čega ju je struja odnijela u isti onaj klanac. Kad je na plaži vidjela Toma, povikala je u pomoć. Tom je skočio u zapjenjeno more i nakon što se sat vremena borio s valovima, uspio je Evu, koja je već gubila svijest, dovući do obale. Ona je ispričala: “Odnio me u neku mračnu pećinu koja se nalazila pedesetak metara od plaže pa je, našavši sanduk s rakijom, otvorio jednu bocu i dao mi da pijem, nakon čega sam došla k sebi. Donio je visoke trave i grmlja kako bih imala na čemu ležati. Ubrzo sam izgubila svijest, što je potrajalo još satima.” Tom se za to vrijeme popeo na liticu i uspio pronaći nekoga da im pomogne. Za manje od 24 sata nakon što je Loch Ard potonuo, Tom i Eva bili su odvedeni u obližnju kuću. Eva je u tom brodolomu izgubila oba roditelja te tri brata i dvije sestre.

U današnje vrijeme svake godine na tisuće brodova, malih i velikih, sigurno plovi Bassovim prolazom. Na svom putu možda prođu kraj više od stotinu brodova za koje se zna da su  ondje potonuli. Danas turisti posjećuju neka takva mjesta, kao što je Loch Ard Gorge u Nacionalnom parku Port Campbell u Victoriji. Ta nas mjesta podsjećaju na sve hrabre ljude koji su u 19. stoljeću u potrazi za boljim životom bili spremni proputovati pola svijeta te su se odvažili krenuti i na posljednju etapu tog putovanja — proći kroz “ušicu igle”.