Idi na sadržaj

Idi na kazalo

ŽIVOTNA PRIČA

Bog nam je na mnogo načina pokazao nezasluženu dobrotu

Bog nam je na mnogo načina pokazao nezasluženu dobrotu

MOJ otac Arthur u mladosti je bio vrlo bogobojazan i želio je postati metodistički pastor. No nakon što je pročitao literaturu koju su objavili Istraživači Biblije i povezao se s njima, odlučio je krenuti drugim putem. Krstio se 1914. u dobi od 17 godina. Budući da je u to vrijeme bjesnio Prvi svjetski rat, otac je dobio poziv za vojsku. No nije želio nositi oružje, pa je bio osuđen na 10 mjeseci zatvora u kaznionici u Kingstonu, u kanadskoj pokrajini Ontariju. Nakon izlaska iz zatvora započeo je s punovremenom službom kao kolporter, kako su se tada nazivali pioniri.

Godine 1926. oženio se s Hazel Wilkinson, čija je majka upoznala istinu 1908. Ja sam se rodio 24. travnja 1931, kao drugo od četvero djece. U našoj obitelji služenje Jehovi bilo je na prvom mjestu. Budući da je otac duboko poštovao Bibliju, usadio je u nas veliko cijenjenje prema Božjoj Riječi i ono nikad nije splasnulo. Osim toga, redovito smo kao obitelj išli u službu od kuće do kuće (Djela 20:20).

OČEV PRIMJER POMOGAO MI JE DA OSTANEM NEUTRALAN I POSTANEM PIONIR

Drugi svjetski rat izbio je 1939, a godinu dana kasnije u Kanadi je zabranjeno djelovanje Jehovinih svjedoka. U školama su se održavale domoljubne ceremonije na kojima su djeca trebala pozdravljati zastavu i pjevati državnu himnu. Učitelji su dozvolili da moja najstarija sestra, Dorothy, i ja za vrijeme tih ceremonija izađemo iz učionice. Zato sam se iznenadio kad me jednog dana učiteljica pokušala posramiti nazvavši me kukavicom. Nakon škole neki učenici iz razreda napali su me i srušili na pod. No taj me napad samo učvrstio u odluci da se pokoravam Bogu, a ne ljudima (Djela 5:29).

U srpnju 1942, kad sam imao 11 godina, krstio sam se na našoj farmi u spremniku za vodu. Za vrijeme školskih praznika služio sam kao ferijalni pionir (kako se tada nazivalo pomoćne pionire). Jedne sam godine zajedno s trojicom braće otišao na neobrađena područja na sjeveru Ontarija, gdje smo svjedočili drvosječama.

Prvog svibnja 1949. postao sam stalni pionir. U to su se vrijeme u kanadskoj podružnici obavljali neki građevinski radovi, pa su me braća pozvala da im pomognem. Tako sam 1. prosinca postao član betelske obitelji. U početku sam radio u tiskari, gdje sam naučio rukovati strojem za ofsetni tisak. Nekoliko tjedana radio sam noćne smjene jer smo tiskali traktat o progonstvu Jehovinog naroda u Kanadi.

Kasnije sam bio prebačen u Službeni odjel. Dobio sam zadatak intervjuirati pionire koji su bili poslani da služe u Quebecu, gdje ih je čekalo žestoko protivljenje. Među tim pionirima bila je Mary Zazula iz Edmontona u pokrajini Alberti. Njeni roditelji bili su gorljivi pravoslavci, pa su nju i njenog starijeg brata Joea istjerali iz kuće jer nisu htjeli odustati od proučavanja Biblije. Oboje su se krstili u lipnju 1951, a šest mjeseci kasnije počeli su s pionirskom službom. Za vrijeme intervjua zapazio sam da je Mary vrlo duhovna i da zrelo razmišlja. Pomislio sam: “Ako ne bude kakvih neugodnih iznenađenja, to je djevojka koju bih volio oženiti.” Vjenčali smo se devet mjeseci kasnije, 30. siječnja 1954. Tjedan dana kasnije bili smo pozvani na obučavanje za pokrajinsku službu te smo sljedeće dvije godine služili u jednoj pokrajini na sjeveru Ontarija.

Djelo propovijedanja brzo je napredovalo širom svijeta, pa je bilo potrebno sve više misionara. S obzirom na to da smo u Kanadi zimi uspješno podnosili ledenu hladnoću, a ljeti dosadne komarce, smatrali smo da ćemo izdržati teške uvjete i na bilo kojem drugom mjestu. U srpnju 1956. završili smo 27. razred Gileada, a u studenome smo već bili na svom novom području — u Brazilu.

MISIONARSKA SLUŽBA U BRAZILU

Kad smo došli u brazilsku podružnicu, počeli smo učiti portugalski. Nakon što smo naučili kako na jednostavan način započeti razgovor i zapamtili jednominutnu ponudu časopisa, krenuli smo na područje. Stanarima koji bi pokazali interes odlučili smo pročitati biblijske retke koji opisuju život u Božjem Kraljevstvu. Prvog dana u službi smo sreli jednu ženu koja nas je pažljivo slušala. Zato sam joj pročitao Otkrivenje 21:3, 4, a onda sam se onesvijestio! Moje tijelo još se nije bilo priviknulo na veliku vrućinu i vlagu. To mi je još dugo pravilo probleme.

Naše misionarsko područje bilo je u gradu Camposu, gdje sada ima 15 skupština. Kad smo došli, u gradu je bila samo jedna grupa objavitelja i misionarski dom u kojem su živjele četiri sestre: Esther Tracy, Ramona Bauer, Luiza Schwarz i Lorraine Brookes (sada Wallen). Ja sam u misionarskom domu imao zadatak da pomažem oko pranja rublja i da nabavljam drva za pripremu hrane. Jednog ponedjeljka navečer nakon razmatranja Stražarske kule dobili smo neočekivanog gosta. Dok smo Mary i ja razgovarali o tome kako smo proveli dan, ona se ispružila na kauču da se malo odmori. Kad je digla glavu s jastuka kako bi ustala, ispod njega je izašla zmija i izazvala pravu pomutnju u kući dok je nisam ubio.

Nakon što smo godinu dana učili portugalski, bio sam imenovan za pokrajinskog nadglednika. Dok smo služili na seoskim područjima, vodili smo jednostavan život — nismo imali struje, spavali smo na prostirkama i putovali zaprežnim kolima. Kad smo jednom išli propovijedati na neobrađeno područje, vlakom smo otputovali u jedan planinski grad, gdje smo u nekom pansionu unajmili sobu. Podružnica nam je poslala 800 časopisa da ih podijelimo u službi. Morali smo puno puta ići do pošte i natrag kako bismo preuzeli silne kutije s časopisima.

Godine 1962. širom Brazila održavao se Tečaj za imenovanu braću, kojem su tada prisustvovale i sestre u misionarskoj službi. Šest mjeseci putovao sam od jednog tečaja do drugog, ali bez Mary. Poučavao sam razrede koji su se održavali u Manausu, Belému, Fortalezi, Recifeu i Salvadoru. Dok sam bio u Manausu, organizirao sam oblasni kongres u tamošnjoj glasovitoj opernoj kući. Zbog obilnih kiša nije bilo dovoljno pitke vode i nismo imali adekvatan prostor na kojem bismo pripremali i servirali obroke za kongresne delegate. (U to vrijeme na kongresima se posluživala i hrana.) Obratio sam se jednom vojnom zapovjedniku i on se ljubazno pobrinuo da svi delegati dobiju pitku vodu. Osim toga, poslao je vojnike da postave dva velika šatora za našu kuhinju i blagovaonicu.

Dok mene nije bilo, Mary je svjedočila u jednoj poslovnoj četvrti u kojoj su većinom radili Portugalci. Oni su došli u Brazil kako bi zaradili novac i ništa ih drugo nije zanimalo. Budući da nije uspjela započeti niti jedan jedini razgovor o Bibliji, nekim je betelskim radnicima rekla: “Portugal je zadnje mjesto na kugli zemaljskoj gdje bih voljela živjeti.” Nije ni slutila kakvo je iznenađenje čeka! Ubrzo nakon toga dobili smo poziv da dođemo služiti u Portugal! U to je vrijeme naša propovjednička aktivnost u toj zemlji bila zabranjena. No mi smo, unatoč Marynom početnom šoku, prihvatili taj zadatak.

SLUŽBA U PORTUGALU

U kolovozu 1964. stigli smo u Lisabon, glavni grad Portugala. Našu braću žestoko je progonila portugalska tajna policija (PIDE). Zbog toga smo zaključili da je najbolje da nas nitko ne dočeka i da neko vrijeme ne stupamo u kontakt s tamošnjim objaviteljima. Dok smo čekali vizu, živjeli smo u jednom pansionu, a kad smo je dobili, unajmili smo stan. U siječnju 1965. konačno smo stupili u kontakt s podružnicom. Bili smo presretni kad smo prvi put nakon pet mjeseci došli na sastanak!

Saznali smo da policija svaki dan upada u domove naše braće i vrši premetačine. Dvorane su bile zatvorene, pa su se skupštinski sastanci održavali u privatnim kućama. Stotine braće i sestara bile su dovođene na ispitivanje u policijsku stanicu. Policija ih je naročito zlostavljala kako bi od njih saznala imena braće koja su vodila sastanke. Zato su braća prestala međusobno se oslovljavati po prezimenu, već su koristila samo imena, naprimjer José ili Paulo. I mi smo se prilagodili tome.

Naš glavni cilj bio je opskrbljivati braću duhovnom hranom. Mary je imala zadatak da članke za razmatranje iz Stražarske kule i drugu literaturu pretipka na matrice, pomoću kojih su se na šapirografu pravile kopije.

BRANIMO DOBRU VIJEST NA SUDU

U lipnju 1966. u Lisabonu se održalo važno suđenje. Svih 49 članova skupštine Feijó bili su optuženi za prisustvovanje nezakonitom sastanku koji se održavao u privatnoj kući. Pomogao sam toj braći i sestrama da se pripreme za suđenje i unakrsno ispitivanje tako što sam glumio državnog tužitelja. Tu smo pravnu bitku izgubili, ali to smo i očekivali. Svih 49 Jehovinih svjedoka odslužilo je svoje zatvorske kazne u trajanju od 45 dana do pet i pol mjeseci. No sama parnica bila je veliko svjedočanstvo i o njoj su izvještavali mediji. Čak je i odvjetnik koji nas je branio u završnoj riječi hrabro citirao Gamalijela, uglednog pravnika iz 1. stoljeća (Djela 5:33-39). Bili smo jako sretni što je taj odvažni odvjetnik prihvatio biblijski tečaj i dolazio na naše sastanke prije nego što je umro.

U prosincu 1966. bio sam imenovan za nadglednika podružnice, pa sam se puno bavio pravnim pitanjima. Predano smo radili na tome da vlasti priznaju Jehovinim svjedocima zakonsko pravo na slobodu vjeroispovijedi (Filip. 1:7). Osamnaestog prosinca 1974. konačno smo dobili zakonsko priznanje. Braća Nathan Knorr i Frederick Franz došla su iz našeg glavnog sjedišta kako bi s nama podijelila radost zbog tog velikog postignuća. Na dva povijesna skupa koja su tim povodom bila održana u Portu i Lisabonu ukupan broj prisutnih iznosio je 46 870.

Jehova je omogućio da se dobra vijest proširi i na otocima gdje se govori portugalski, naprimjer na Azorima, Kapverdskim Otocima, Madeiri te na San Tomeu i Prinsipeu. Budući da je broj objavitelja rastao, pojavila se potreba za većom podružnicom. Bili smo oduševljeni kad je 23. travnja 1988. brat Milton Henschel pred 45 522 prisutnih održao govor povodom svečanog otvorenja nove podružnice. Bilo nam je jako drago što je tom nezaboravnom događaju prisustvovalo i 20 braće i sestara koji su prije služili kao misionari u Portugalu.

PUNO SMO NAUČILI OD VJERNIH SUKRŠĆANA

Dugogodišnja suradnja s vjernom braćom i sestrama uistinu nam je obogatila život. Kad sam jednom prilikom putovao s bratom Theodoreom Jaraczom, koji je služio kao zonski nadglednik, naučio sam važnu lekciju. Podružnica koju smo posjetili suočila se s jednim vrlo ozbiljnim problemom, a članovi tamošnjeg Odbora učinili su sve što je bilo u njihovoj moći kako bi ga riješili. Tada ih je brat Jaracz ohrabrio rekavši: “Sad je vrijeme da svetom duhu pružimo priliku da djeluje.” U posebnom sjećanju ostao mi je i jedan razgovor s bratom Franzom. Kad smo prije nekoliko desetljeća Mary i ja posjetili Brooklyn, proveli smo večer s njim i još nekom braćom. Na kraju druženja netko ga je zamolio da kaže nešto o svojoj dugogodišnjoj službi Jehovi. Brat Franz je rekao: “Ovo vam mogu preporučiti: Držite se Jehovine vidljive organizacije i u dobru i u zlu. To je jedina organizacija koja čini ono što je Isus zapovjedio svojim učenicima — propovijeda dobru vijest o Božjem Kraljevstvu!”

Mary i ja iskusili smo pravu sreću čineći upravo to. Kao zonski nadglednik, imao sam priliku zajedno s njom posjetiti podružnice širom svijeta. Ti su nam posjeti ostali u jako lijepom sjećanju. Omogućili su nam da i mladima i starijima pokažemo koliko cijenimo to što vjerno služe Jehovi, ali i da ih ohrabrimo kako bi ustrajali u posebnoj službi koja im je povjerena.

Godine su naprosto proletjele i sada oboje imamo preko 80 godina. Mary se bori s mnogim zdravstvenim problemima (2. Kor. 12:9). Kušnje su pročistile našu vjeru i ojačale našu odlučnost da ostanemo vjerni Jehovi. Kad razmišljamo o svom životu, uviđamo da nam je Jehova pokazao nezasluženu dobrotu na mnogo, mnogo načina. *

^ odl. 29 Douglas Guest umro je 25. listopada 2015, dok je ovaj članak bio u pripremi. Vjerno je služio Jehovi do kraja života.