Početkom 1930-ih nijedan Jehovin svjedok praktički još nije ni kročio u Indoneziju, Maleziju i Papuu Novu Gvineju. Kako je dobra vijest došla u te zemlje? Australska podružnica kupila je motornu jedrilicu dugačku 16 metara za propovijedanje u tim zemljama. Jedrilici je dano ime Lightbearer (Svjetlonoša). Nije čudo jer su svi članovi posade bili pioniri a i bili su spremni prenijeti duhovno svjetlo u te daleke krajeve (Matej 5:14-16).

 U veljači 1935. Lightbearer sa svojom sedmeročlanom posadom isplovio je iz Sydneyja, luke na istočnoj obali Australije, i zaputio se na sjever, prema Port Moresbyju, u Novoj Gvineji. Naši požrtvovni pomorci putem su lovili ribu za jelo te se zaustavili u nekoliko luka da bi nabavili gorivo i hranu te obavili potrebne popravke. Dana 10. travnja 1935. isplovili su iz Cooktowna u Queenslandu. Budući da prolazak pored Velikog koraljnog grebena može biti opasan, nisu razapeli jedra, nego su koristili motor. No motor je počeo ispuštati čudne zvukove, pa su ga morali ugasiti. Trebalo je donijeti odluku hoće li se vratiti kući ili odjedriti do Nove Gvineje. Kapetan Eric Ewins rekao je da se nitko nije želio vratiti kući. Tako je Lightbearer nastavio plovidbu i 28. travnja 1935. sretno stigao u Port Moresby.

 Dok je mehaničar popravljao motor, svi članovi posade osim Franka Dewara propovijedali su dobru vijest u Port Moresbyju. Frank, kojeg je kasnije netko od posade nazvao žilavim pionirom, rekao je: “Uzeo sam hrpu knjiga i otišao više od 30 kilometara u unutrašnjost te razgovarao s ljudima.” Vratio se drugim putem i morao pregaziti malu rijeku punu krokodila. No bio je pažljiv, te se ostatku posade vratio zdrav i čitav. Propovijedanje posade Lightbearera urodilo je plodom. Neki ljudi koji su tada uzeli našu literaturu kasnije su postali Jehovini svjedoci.

 Kad je motor Lightbearera bio popravljen, revni pioniri isplovili su iz Port Moresbyja i uputili se prema otoku Javi. Nakon što su nekoliko puta pristali kako bi nabavili ono što im je bilo potrebno za put, na koncu su 15. srpnja 1935. pristali u Bataviju (današnju Jakartu).

 Charles Harris, jedan od članova posade, odlučio je ostati na Javi. Ondje je nastavio revno propovijedati dobru vijest. b On je rekao: “U tim danima propovijedali smo uglavnom tako da bismo ostavili biblijsku literaturu i otišli u drugi grad. Imao sam publikacije na arapskom, engleskom, indonezijskom, kineskom i nizozemskom. Ljudi su rado uzimali našu literaturu. Godišnje sam znao podijeliti i do 17 000 naših izdanja.”

 Charlesovo revno propovijedanje privuklo je pažnju nizozemskih vlasti. Jednom je jedan policajac pitao jednog drugog Jehovinog svjedoka, koji je propovijedao na Javi, koliko ima njegovih suvjernika na istočnom dijelu otoka, gdje je propovijedao Charles. Naš je brat odgovorio: “Samo jedan.” Policajac je povikao: “I sad bih ti ja trebao povjerovati?! Ako je suditi po količini literature koju date ljudima, ondje imate cijelu vojsku.”

 Iz Indonezije Lightbearer se uputio u Singapur i onamo stigao 7. kolovoza. U koju bi god luku pristala, naša su braća puštala snimljene govore koristeći brodsko pojačalo i zvučnike. Ta metoda objavljivanja dobre vijesti često bi privukla veliku pažnju. List Singapore Free Press jednom je izvijestio da je “u srijedu navečer snažan glas odjeknuo površinom vode” te dodao: “Bilo je to uistinu posebno predavanje čija se snimka puštala s jedrilice Lightbearer. Ta jedrilica doplovila je iz Australije, a otkad je pristala, s nje se puštaju snimke govora.” U listu je stajalo da se “za lijepog vremena govori mogu čuti na udaljenosti od tri do četiri kilometra”.

 Dok je Lightbearer bio u Singapuru, Frank Dewar je otišao na novo područje. On je svoj odlazak opisao ovako: “Kad smo počeli propovijedati u Singapuru, živjeli smo na brodu. Prije nego što je Lightbearer isplovio, Eric Ewins rekao je nešto što me jako iznenadilo. ‘Frank, kazao si da ideš u Sijam (današnji Tajland) jer je to tvoje područje. Ovo je kraj našeg zajedničkog putovanja. Dalje ćeš morati sam.’ Uzdahnuo sam i rekao: ‘Ali ja nemam pojma gdje je Sijam.’” Eric je rekao Franku da može ići vlakom u Kuala Lumpur, koji je u današnjoj Maleziji. Frank ga je poslušao i uputio se onamo. Nekoliko mjeseci kasnije stigao je u Tajland. c

 Dok je Lightbearer plovio zapadnom obalom Malezije, zaustavio se u Johore Bahruu, Muaru, Malacci, Klangu, Port Swettenhamu (današnjem Port Klangu) i Penangu. U svakoj luci posada je s broda puštala snimke biblijskih govora. “Ni leteći tanjuri ne bi privukli više zanimanja”, rekla je Jean Deschamp, naša sestra koja je tada služila u Indoneziji. Nakon što bi pustili snimke govora članovi posade iskrcali bi se na obalu i zainteresiranima dijelili literaturu.

 Iz Penanga Lightbearer se uputio preko Malajskog prolaza u Medan na Sumatri (otok koji je danas dio Indonezije). Eric Ewins ispričao je: “U području oko Medana bilo nam je jako lijepo, a mnogi ljudi sa zanimanjem su slušali dobru vijest.” Braća su u tom području podijelila oko 3 000 publikacija.

 Posada Lightbearera nastavila je ploviti na jug. Propovijedali su u većim lukama na istočnoj obali Sumatre. U studenome 1936. jedrilica se vratila u Singapur. Eric Ewins ostao je ondje i nekoliko tjedana kasnije oženio se s Irene Struys, Jehovinom svjedokinjom koja je živjela u Singapuru. Zajedno su nastavili pionirsku službu na Sumatri. Naravno, Lightbearer je trebao novog kapetana.

 Novi kapetan zvao se Norman Senior i bio je izučeni pomorac. Došao je iz Sydneyja u siječnju 1937. Posada je potom isplovila iz Singapura i zaplovila prema Borneu i Celebesu (današnjem Sulawesiju). Ondje su naša braća revno svjedočila u mnogim mjestima u unutrašnjosti otoka, koja su od obale bila udaljena gotovo 500 kilometara.

 Kad je Lightbearer stigao u luku Samarindu na Borneu, jedan predstavnik vlasti nije dopustio posadi da se iskrca s broda ni da svjedoči mještanima. Međutim, Norman je objasnio kakvo je naše propovjedničko djelo, pa je čovjek postao susretljiviji i čak uzeo nešto naše literature.

 Jednom drugom prilikom jedan je svećenik pozvao Normana da se obrati vjernicima u njegovoj crkvi. Norman nije održao govor, nego je pustio pet snimki biblijskih predavanja. Svećeniku se to svidjelo. Čak je uzeo nešto naše literature i dao je svojim prijateljima. No nitko osim tog svećenika nije tako reagirao. Općenito govoreći, svećenici nisu bili presretni zbog propovijedanja Jehovinih svjedoka. Ustvari, ljutilo ih je hrabro svjedočenje posade Lightbearera u tolikoj mjeri da su vršili pritisak na predstavnike vlasti da našoj braći zabrane pristajanje u druge luke.

 U prosincu 1937. Lightbearer se vratio u Australiju, i to baš nakon reakcije nekih svećenika koji su iznudili zabranu propovijedanja. Posada je spustila sidro u Sydneyju u travnju 1938, kratko prije kongresa Jehovinih svjedoka. Plovidba Lightbearera trajala je više od tri godine. Brod je prodan početkom 1940-ih, nedugo nakon što su Jehovini svjedoci u Australiji bili zabranjeni. “Ta jedrilica nesumnjivo je poslužila svojoj svrsi”, rekao je brat Ewins, koji je svoju službu na Lightbeareru opisao kao jedno od “najsretnijih razdoblja u životu”.

 Posada Lightbearera posijala je sjeme istine na vrlo velikom području. To je sjeme izniknulo unatoč protivljenju (Luka 8:11, 15). U zemljama u kojima su ti pioniri svjedočili prije mnogo godina sada ima više od 40 000 objavitelja. To je zaista izvanredno nasljeđe nekolicine hrabrih ljudi i jedrilice koja je nosila vrlo znakovito ime.