U četvrtak 23. svibnja 2019. Dennis Christensen se posljednji put obratio Sudu. Slijedi transkript njegove izjave:

Želio bih zahvaliti svima koji su mi pomagali i pružali podršku tijekom ove dvije godine otkako sam uhićen.

Prije svega, zahvaljujem svojoj ženi Irini koja je otpočetka činila sve što je mogla kako bi mi pomogla i poduprla me. Brinula se za mene, donosila mi odjeću, hranu, lijekove i drugo što mi je bilo potrebno dok sam bio u pritvoru. Svojim posjetima i pismima, koja mi je slala svaki dan, pružala mi je podršku u emocionalnom i u duhovnom pogledu.

Draga moja Irina, tvoja snažna vjera, beskrajno strpljenje, mirnoća, tvoja ljubav i prema meni i prema istini, a i tvoj optimizam, sve mi je to davalo snage da izdržim. Znaj da te neopisivo volim i da sam jako ponosan na tebe.

Zahvaljujem i svojoj obitelji u Danskoj, posebno mom ostarjelom ocu i mojoj sestri. Jako mi nedostajete. Volim vas i cijenim sve što ste učinili za mene. Vaša su mi pisma i pozivi puno značili dok sam bio u pritvoru. Znam da ćete i dalje biti uz mene i da nećete izgubiti nadu da ćemo jednog dana opet biti zajedno.

Želio bih zahvaliti i mnogim prijateljima iz cijelog svijeta. Vi ste mi pružali podršku svojim pismima, ohrabrujućim riječima, prekrasnim crtežima i poklonima. Sve to podsjećalo me da nisam sam i da su uz mene moja braća i sestre iz cijelog svijeta.

Dragi prijatelji, znajte da me svako vaše pismo, dugačko ili kratko, ohrabrilo i ojačalo. Nemojte biti žalosni ako ne odgovorim na vaša pisma. Obećavam da ću vas jednog dana pronaći, reći vam hvala i čvrsto vas zagrliti.

Zahvaljujem i danskom veleposlanstvu u Moskvi i čitavom njegovom osoblju što je prisustvovalo mnogim saslušanjima i mnogo me puta posjetilo u pritvoru. Vaši korisni savjeti, upute i ohrabrenje puno su mi značili. Cijenim vašu pomoć i podršku.

Želio bih zahvaliti i Prizivnom sudu što mi je dopustio da prisustvujem ovom saslušanju. Na drugim sam saslušanjima sudjelovao u suđenju putem videokonferencijske veze, pa pola onoga što je bilo rečeno nisam dobro čuo, nego sam morao nagađati što se događa. To je otežavalo moju obranu. Pored toga, kad u pritvoru koristiš videokonferencijsku vezu, moraš sjediti iza rešetaka, pa se osjećaš kao neka životinja u zoološkom vrtu. Smatram to neprikladnim i nečovječnim za 21. stoljeće.

U pritvoru sam već gotovo dvije godine, a ovaj sudski proces vodi se već 15 mjeseci. Da bi čovjek sve to izdržao, da ne bi odustao i obeshrabrio se, treba mu velika unutarnja snaga. U Bibliji, u Filipljanima u 4:13, piše: “Sve mogu uz pomoć onoga koji mi daje snagu.” a U knjizi proroka Izaije, u 12. poglavlju, 2. retku, stoji: “Bog je spasenje moje. Uzdat ću se u njega i neću se bojati, jer Jah Jehova snaga je moja i sila moja, on je spasenje moje.”

Od samog početka osjećam da je moj Bog Jehova uz mene i da mi daje snage da sve ovo podnesem, daje mi snage da ne odustanem, da se borim s obeshrabrenjem, da sačuvam radost i da ne izgubim osmijeh s lica. Zahvalan sam mu za sve to i ponosan sam što mu služim, što sam Jehovin svjedok.

Mnogi me pitaju kako sve ovo utječe na mene. Naravno, nije lako biti u pritvoru toliko dugo, biti odvojen od svoje žene, od obitelji i prijatelja. Posljednje dvije godine praktički nisam živio, samo sam preživljavao. Dvadeset tri sata dnevno provodio sam u svojoj zatvorskoj ćeliji, veličine 3 sa 6 metara. Samo sam jedan sat dnevno hodao po zatvorskom dvorištu, koje je isto bilo veličine 3 sa 6 metara, ali barem sam bio na zraku. U posljednje dvije godine upoznao sam različite ljude i vodio mnoge zanimljive razgovore. Primijetio sam da mnogi zatvorenici pokušavaju ostvariti pravo na poštenu istragu i suđenje, ali većina njih ima osjećaj da nitko ne obraća pažnju na njih. I ja se tako osjećam. Dajem sve od sebe da ih ohrabrim najbolje što znam jer sam siguran da bi i Isus Krist učinio isto.

Stekao sam mnoge prijatelje. Neki od njih bili su na mnogim mojim saslušanjima, a drugi su mi pisali pisma. Neke od njih dobro poznajem, a druge tek trebam upoznati. Neki od njih dijele moja vjerska uvjerenja, a drugi ne. Ali oni me ipak podupiru jer se ne slažu s nepravdom koja se događa u Rusiji, ne slažu se s time da se Jehovine svjedoke – miroljubive građane koji ljube svoje bližnje kao same sebe – pokušava proglasiti kriminalcima i ekstremistima. To je naprosto smiješno i nema veze sa zdravom pameti. Mnogi su zgroženi što se takvo što događa u Rusiji u 21. stoljeću.

Neki su me pitali kako je sve ovo utjecalo na moju vjeru. Mogu reći da je moja vjera postala još snažnija i da sam na vlastitoj koži osjetio koliko su istinite riječi zapisane u Bibliji, u Jakovu 1:2-4: “Smatrajte da se uistinu imate čemu radovati, braćo moja, kad se nađete u raznim kušnjama, znajući da kušanje vaše vjere izgrađuje u vama ustrajnost. A ustrajnost neka dovrši svoje djelo, da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.”

Ja nisam savršen, daleko od toga, ali naučio sam kako ustrajati i sačuvati radost u kušnjama. A što je najvažnije, još sam se više zbližio sa svojim Bogom, Jehovom. Osjećam još snažniju želju da drugima govorim o njemu i njegovim naumima. Osjećam još snažniju želju da govorim o dobroj vijesti o Božjem Kraljevstvu, jedinoj vlasti koja može riješiti sve probleme koji muče ljudski rod. Osjećam još snažniju želju da ljudima govorim o dobroj vijesti iz Biblije – vijesti o miru i vječnom životu u raju na Zemlji – da im pomognem da se približe svom Stvoritelju i steknu čvrstu vjeru u njega i ispunjenje njegovih obećanja.

Ovaj govor službeno se naziva “završnim riječima obrane” i možda ovo doista jesu posljednje riječi koje ćete danas čuti od mene. Možda će ovo biti posljednje saslušanje u ovom slučaju, čime će se završiti ovo razdoblje mog života. Ali budite sigurni da ovo nipošto nisu posljednje riječi o ovom slučaju i o nepravdi koja se ovdje u Rusiji nanosi miroljubivim ljudima koji ništa nisu skrivili. Imam još mnogo toga reći i to treba čuti sav svijet. Ovo je samo početak. Neću šutjeti, kao da sam za nešto kriv ili da nešto skrivam. Savjest mi je čista – nisam učinio ništa krivo, nisam prekršio niti jedan ruski zakon i nemam se čega sramiti.

Sramiti se trebaju oni koji nanose nepravdu meni i drugim Jehovinim svjedocima ovdje u Rusiji – koji iznose lažne optužbe za ekstremizam, vrše ispitivanja, uhićenja, premetačine i zapljene, oni koji prijete, a sada i muče druge. To je sramotno. Istina uvijek izađe na vidjelo, a pravda će pobijediti prije ili kasnije. U Bibliji, u Galaćanima 6:7, piše: “Ne zavaravajte se: Boga se ne može ismijavati! Jer što čovjek sije, to će i požeti.”

Prvostupanjski sud odredio mi je zatvorsku kaznu od šest godina. A za što? Ni za što! Nema nikakvog dokaza da sam učinio išta krivo. Naprotiv, postoji mnogo dokaza da sam iskoristio prava zajamčena 28. člankom Ustava Ruske Federacije. Držim se ruskih zakona i pošten sam čovjek. Ja sam kršćanin, vjernik, Jehovin svjedok, i volim ruski narod. Zašto me se kažnjava? Zašto šest godina moram provesti u zatvoru? Ni za što! To je čista nepravda.

Iskreno se nadam da će Prizivni sud danas biti na strani zakona i da će se pobrinuti da pravda pobijedi. Nadam se da će ovaj sud stati na kraj vjerskom progonu koji se događa ovdje u Rusiji. Zaista se nadam da će ovaj prizivni sud pokazati cijelom svijetu da se u Rusiji poštuje vjerska sloboda svakog pojedinca.

U bliskoj budućnosti ispunit će se riječi zapisane u Miheju 4:3, 4: “On će suditi među mnogim narodima (...). Oni će prekovati mačeve svoje u raonike i koplja svoja u srpove. Narod na narod više neće dizati mača niti će se više učiti ratu. I sjedit će svatko pod svojom lozom i pod svojom smokvom i nitko ih neće plašiti.”

Bog sudi pravedno i uskoro, pod njegovom vlašću, više neće biti svađa, nasilja ni ratova. Umjesto toga vladat će mir i više neće biti nikakvih nevolja. Drugim riječima, čitavo će čovječanstvo živjeti u istinskoj sreći.

Časni suče, svojom odlukom danas možete napraviti velik korak u tom pravcu, u pravcu postizanja pravde i mira. Možete napraviti velik korak prema svijetu bez straha, tuge i nepravde. Nadam se da ćete to doista i učiniti. Hvala vam!