Idi na sadržaj

Idi na kazalo

“Bitka nije vaša, nego Božja”

“Bitka nije vaša, nego Božja”

U proteklih šest desetljeća u Kanadi su Jehovini svjedoci vodili mnoge pravne bitke. Njihove pobjede nisu prošle nezapaženo u pravnim krugovima. Zahvaljujući svom doprinosu nekim od tih bitaka nedavno sam od Američkog odvjetničkog udruženja dobio priznanje za hrabro zalaganje u odvjetničkom poslu. Na svečanoj dodjeli priznanja rečeno je da su sudski sporovi u koje su bili uključeni Jehovini svjedoci “pružili značajnu zaštitu od pokušaja države da prekorači ustavne ovlasti (...), budući da je na temelju njih neslužbeno stvorena pravno priznata povelja o pravima, koja uvažava i štiti građanske slobode svih Kanađana”. Dopustite mi da vam ispričam detalje nekih sudskih slučajeva te kako sam se počeo baviti pravom i došao u kontakt s Jehovinim svjedocima.

GODINE 1924. Istraživač Biblije, kako su se tada zvali Jehovini svjedoci, po imenu George Rix posjetio je moje roditelje u Torontu (Kanada). Moja majka, Bessie How, žena sitne građe, pozvala ga je u kuću na razgovor. Ja sam imao pet godina, a moj brat Joe tri.

Majka je ubrzo počela pohađati sastanke Istraživača Biblije u Torontu. Godine 1929. postala je pionir, ili punovremeni propovjednik, i nastavila je s tom aktivnošću sve do 1969, kad je završila svoj zemaljski put. Svojom odlučnom i neumornom službom pružila nam je divan primjer i pomogla mnogim osobama da upoznaju biblijsku istinu.

Moj otac, Frank How, bio je šutljiv čovjek koji se isprva protivio majčinim vjerskim aktivnostima. No, ona je bila mudra i pozivala putujuće sluge, kao što je bio George Young, da nas posjete i razgovaraju s njim. S vremenom je postao popustljiviji. Kad je vidio kako biblijska istina pozitivno djeluje na njegovu obitelj, pružio nam je punu podršku, premda nikada nije postao Svjedok.

Donosim odluku da ću služiti Bogu

Godine 1936. završio sam srednju školu. U tinejdžerskim godinama nisu me baš puno zanimale duhovne stvari. Živjeli smo u jeku velike ekonomske krize i bilo je teško naći posao. Zato sam nastavio školovanje na sveučilištu u Torontu. Godine 1940. odlučio sam studirati pravo. Moju majku nije iznenadila ta odluka. Kad sam bio dijete, često je znala srdito reći: “Taj je mali nevaljalac svakom loncu poklopac! Kad naraste vjerojatno će biti advokat!”

Četvrtog srpnja 1940, malo prije nego što sam počeo studirati pravo, kanadska je vlada bez ikakvog upozorenja zabranila djelo Jehovinih svjedoka. Bila je to prekretnica u mom životu. Kad se država svom silom okomila na tu malu zajednicu bezazlenih i poniznih ljudi, uvjerio sam se da su Jehovini svjedoci pravi Isusovi sljedbenici. Upravo kao što je Isus prorekao, bili su “predmet mržnje svih naroda zbog [njegovog] imena” (Matej 24:9). Odlučio sam služiti onome koji ima božansku moć i stoji iza te organizacije. Desetog veljače 1941. simbolizirao sam svoje predanje Jehovi Bogu krstivši se u vodi.

Htio sam odmah započeti s pionirskom službom. Međutim, Jack Nathan, koji je tada predvodio propovjedničko djelo u Kanadi, potaknuo me da najprije završim studij prava. To sam i učinio, tako da sam diplomirao u svibnju 1943. i potom započeo s pionirskom službom. U kolovozu sam dobio poziv da služim u podružnici Društva Watch Tower u Torontu i pomažem u pravnim problemima s kojima su se suočavali Jehovini svjedoci. Idući mjesec primljen sam u odvjetničku komoru Ontaria (Kanada).

Braniti dobru vijest zakonskim sredstvima

Drugi svjetski rat bio je u punom jeku, a u Kanadi su Svjedoci još uvijek bili pod zabranom. Muškarce i žene zatvaralo se naprosto zbog toga što su Jehovini svjedoci. Djecu se izbacivalo iz škole, a neka su čak bila povjerena na brigu drugim obiteljima. Razlog je bio to što su odbijala sudjelovati u nacionalističkim oblicima obožavanja, kao što su pozdravljanje zastave ili pjevanje nacionalne himne. Profesor William Kaplan, koji je napisao knjigu State and Salvation: The Jehovah’s Witnesses and Their Fight for Civil Rights (Država i spasenje: Jehovini svjedoci i njihova borba za građanska prava), rekao je da su “Svjedoci bili javno vrijeđani te da su bili meta kako državne intervencije tako i privatnih napada koje su vršili članovi netolerantne vlade i građanstvo koje je bilo zadojeno fanatizmom i ratnim patriotizmom i nije prikrivalo svoj neprijateljski stav”.

Svjedoci su se borili za ukidanje zabrane, no njihov trud nije urodio plodom. A onda je 14. listopada 1943. zabrana neočekivano ukinuta. Međutim, Svjedoci su još uvijek bili u zatvorima i radnim logorima, djeca nisu mogla pohađati državne škole i još uvijek je bila na snazi zabrana Biblijskog i traktatnog društva Watch Tower te Udruženja međunarodnih istraživača Biblije, korporacije na čije je ime glasila naša imovina u Torontu.

Krajem 1943. otputovao sam u New York s Percyem Chapmanom, tadašnjim slugom kanadske podružnice, kako bismo se posavjetovali s Nathanom Knorrom, tadašnjim predsjednikom Društva Watch Tower, i Haydenom Covingtonom, potpredsjednikom Društva i pravnim savjetnikom. Brat Covington bio je veoma iskusan pravnik. S vremenom je postigao povoljnu presudu u zapanjujućih 36 od ukupno 45 žalbi podnesenih Vrhovnom sudu Sjedinjenih Država.

Za Svjedoke u Kanadi situacija je polako krenula nabolje. Godine 1944. vraćena nam je podružnica u Torontu i sada su se mogli vratiti oni koji su u njoj služili prije zabrane. Godine 1945. viši sud provincije Ontario proglasio je da djecu ne treba prisiljavati da sudjeluju u vježbama koje im savjest ne dopušta. Sud je naredio školama da ponovno prime djecu koja su bila izbačena. Na koncu je 1946. kanadska vlada oslobodila sve Svjedoke iz radnih logora. Zahvaljujući savjetima brata Covingtona naučio sam voditi takve sudske sporove hrabro i odlučno, no, iznad svega, oslanjajući se na Jehovu.

Bitka u Quebecu

Sada se u gotovo svim dijelovima Kanade poštovala vjerska sloboda Jehovinih svjedoka, no postojala je jedna iznimka — francuska katolička provincija Quebec. Ona je preko 300 godina bila pod izravnom upravom Rimokatoličke crkve. Svećenstvo je upravljalo radom škola, bolnica i većine drugih javnih ustanova ili je pak nadziralo njihov rad. U kvebečkom zakonodavnom domu katolički je kardinal čak imao počasno mjesto pored stolice predsjedavajućeg!

Predsjednik vlade i kvebečki javni pravobranitelj Maurice Duplessis bio je diktator koji je, prema riječima kvebečkog povjesničara Gérarda Pelletiera, nametnuo provinciji “dvadesetogodišnju vladavinu punu laži, nepravde i korupcije, sistematske zloupotrebe vlasti, dominacije uskogrudnih ljudi i trijumfa gluposti”. Duplessis je učvrstio svoju političku moć zahvaljujući veoma bliskoj suradnji s rimokatoličkim kardinalom Villeneuveom.

Početkom ‘40-ih godina u Quebecu je bilo 300 Svjedoka. Mnogi od njih došli su kao pioniri iz drugih dijelova Kanade, a među njima je bio i moj brat Joe. Kako je u Quebecu djelo propovijedanja sve više napredovalo, policija je pod pritiskom svećenstva počela uzvraćati, maltretirajući Svjedoke učestalim hapšenjima i krivom primjenom zakona o komercijalnim poslovima na naše vjerske aktivnosti.

Budući da sam vrlo često putovao na relaciji Toronto-Quebec, na koncu mi je rečeno da se preselim u Quebec kako bih tamo pomagao odvjetnicima koji nisu bili Svjedoci, a zastupali su našu kršćansku braću i sestre. Svaki dan prvo sam trebao ustanoviti koliko je braće bilo uhapšeno prethodnog dana i što prije otići na sud kako bih se dogovorio oko jamčevine. Na svu sreću, jamčevina je u mnogim slučajevima bila plaćena zahvaljujući imućnom Svjedoku Franku Roncarelliu.

Od 1944. do 1946. broj tužbi za navodna kršenja lokalnih zakona naglo se popeo s 40 na 800! Osim što je policija neprestano hapsila i maltretirala Svjedoke, napadima se pridružila i neobuzdana svjetina nahuškana od katoličkog svećenstva.

U Montrealu je 2. i 3. studenog 1946. održan posebni sastanak na kojem se razmatralo tu kriznu situaciju. Brat Knorr održao je zaključni govor pod naslovom “Što učiniti?” Svi su prisutni s oduševljenjem slušali njegov odgovor — pročitao je danas već povijesni dokument Quebec’s Burning Hate for God and Christ and Freedom Is the Shame of All Canada (Kvebečka goruća mržnja prema Bogu i Kristu i slobodi sramota je za cijelu Kanadu). Bio je to žestoki traktat od četiri stranice — u njemu su podrobno razotkriveni detalji kao što su imena izgrednika te datumi i mjesta izgreda počinjenih na nagovor svećenstva, detalji o brutalnosti policije, hapšenjima i napadima svjetine na Jehovine svjedoke u Quebecu. Samo 12 dana kasnije traktat se počeo raspačavati u svim dijelovima Kanade.

U roku od nekoliko dana Duplessis je u javnosti najavio “nemilosrdni rat” protiv Jehovinih svjedoka. No nije bio svjestan da nam je učinio uslugu. Kako to? Naredio je da se protiv svakoga tko bude raspačavao Kvebečku goruću mržnju podigne optužnica za pobunu protiv državnog sistema — a to je vrlo ozbiljno krivično djelo zbog kojeg bismo s kvebečkog suda dospjeli na Kanadski vrhovni sud. Duplessis je u svom gnjevu nesmotreno previdio tu činjenicu. Potom je osobno naredio da se Franku Roncarelliu, od kojeg smo najčešće dobivali novac za jamčevinu, oduzme dozvola za točenje alkoholnih pića. Brat Roncarelli imao je u Montrealu otmjeni restoran koji je nakon nekoliko mjeseci morao zatvoriti jer gostima više nije smio posluživati vino. Bio je financijski uništen.

Broj hapšenja vrtoglavo je rastao. Uskoro je i broj tužbi porastao s 800 na 1 600. Mnogi odvjetnici i suci žalili su se da mnoštvo pravnih sporova koji se vode s Jehovinim svjedocima stvara gužvu na kvebečkim sudovima. Mi smo im uzvraćali predlažući jednostavno rješenje: Neka policija hapsi zločince, a ne kršćane. Time bi se riješio problem!

Dva hrabra židovska odvjetnika, A. L. Stein iz Montreala i Sam S. Bard iz grada Quebeca, pomogla su nam zastupajući nas u mnogim parnicama, naročito prije nego što sam 1949. primljen u kvebečku odvjetničku komoru. Pierre Elliott Trudeau, koji je kasnije postao kanadski premijer, napisao je da je Jehovine svjedoke u Quebecu “čitavo naše društvo ismijavalo, proganjalo i mrzilo; no oni su se uspješno borili zakonskim sredstvima protiv Crkve, državne vlasti, nacije, policije i javnog mišljenja”.

Stav kvebečkih sudova očitovao se u načinu na koji se postupalo s mojim bratom Joeom. Bio je optužen za narušavanje javnog reda. Sudac Jean Mercier dosudio mu je maksimalnu kaznu od 60 dana zatvora. Zatim je potpuno izgubio kontrolu nad sobom te je sjedeći na sudačkoj stolici doviknuo kako bi mu bilo drago da može osuditi Joea na doživotni zatvor!

Jedne su novine napisale da je Mercier izdao nalog kvebečkoj policiji da “na licu mjesta uhapsi svakog za koga je poznato ili se pretpostavlja da je Svjedok”. Tim se postupkom samo dokazala istinitost optužbi iznesenih u našem traktatu Kvebečka goruća mržnja. Slijede neki karakteristični naslovi iz novina koje izlaze u drugim kanadskim provincijama: “U Quebec se vraća mračni vijek” (The Toronto Star), “Povratak inkvizicije” (The Globe and Mail iz Toronta), “Smrad fašizma” (The Gazette iz Glace Baya, Nova Scotia).

Obrana od optužbe za pobunu protiv državnog sistema

Godine 1947. pomagao sam g. Steinu kad se Svjedocima prvi put sudilo za pobunu protiv državnog sistema, a optužen je bio Aimé Boucher. On je raspačavao traktate nedaleko od svog doma. Na suđenju smo dokazali da u traktatu Kvebečka goruća mržnja nema laži, već da se u njemu naprosto koristi snažan način izražavanja kojim se prosvjeduje protiv groznih stvari koje se čine Jehovinim svjedocima. Ukazali smo na to da nikad nije podignuta optužnica protiv počinitelja tih grozota. Aimé je proglašen krivim samo zato što ih je javno objavljivao. Stav tužitelja u biti je značio: Govorenje istine postalo je zločin!

Kvebečki sudovi oslanjali su se na neodređenu i 350 godina staru definiciju “pobune protiv državnog sistema”, koja sugerira da svatko tko kritizira državnu vlast može biti osuđen za krivično djelo. Duplessis je također koristio tu definiciju, želeći onemogućiti kritiziranje svog režima. No 1950. Kanadski vrhovni sud prihvatio je naš prijedlog u kojem stoji da u suvremenoj demokraciji “pobuna protiv državnog sistema” podrazumijeva poticanje na nasilje ili ustanak protiv državne vlasti. U Kvebečkoj gorućoj mržnji ne potiče se na takvo što i stoga je taj dokument zakoniti oblik korištenja slobode govora. Bila je to prijelomna odluka kojom je stavljena točka na sve 123 tužbe za pobunu protiv državnog sistema! Tako sam na svoje oči vidio kako nam je Jehova osigurao pobjedu.

Borba protiv cenzure

U gradu Quebecu primjenjivao se zakon koji je zabranjivao raspačavanje literature bez dopuštenja šefa policije. To je značilo izravnu cenzuru, a time i kršenje vjerske slobode. Na temelju tog zakona Laurier Saumur, koji je tada služio kao putujući nadglednik, bio je zatvoren tri mjeseca i još je nekoliko puta protiv njega pokrenut kazneni postupak.

Godine 1947. u ime brata Saumura pokrenuta je građanska parnica kako bi se upravi grada Quebeca zabranilo korištenje spomenutog zakona protiv Jehovinih svjedoka. Kvebečki sudovi nisu presudili u našu korist, pa smo ponovno uložili žalbu Kanadskom vrhovnom sudu. U listopadu 1953, nakon sedmodnevnog saslušanja kojem je prisustvovalo svih devet sudaca tog suda, naša je žalba usvojena. Sud je potvrdio da je javno raspačavanje tiskanih biblijskih propovijedi sastavni dio kršćanskih vjerskih službi Jehovinih svjedoka i da je stoga ustavom zaštićeno od cenzure.

Tako je na temelju slučaja Boucher zaključeno da je to što Jehovini svjedoci govore zakonito; no odluka u slučaju Saumur utvrdila je kako i gdje Svjedoci mogu govoriti. Zahvaljujući pobjedi u slučaju Saumur odbačeno je preko 1 100 tužbi za kršenje lokalnih kvebečkih zakona. U Montrealu je također povučeno preko 500 tužbi jer protiv optuženih nije bilo nikakvih dokaza. Uskoro su odbačene sve tužbe — u Quebecu nitko od nas više nije bio krivično gonjen!

Duplessisov posljednji napad

Budući da mu nije preostao nijedan zakon koji bi mogao upotrijebiti protiv Jehovinih svjedoka, Duplessis je početkom siječnja 1954. predložio nacrt jednog novog zakona, 38. amandmana, koji je u medijima opisan kao ‘zakon protiv Jehovinih svjedoka’. Prema tom zakonu, osoba koja sumnja da bilo tko namjerava izjaviti nešto “pogrdno ili uvredljivo” može podnijeti tužbu protiv dotičnog i pritom ne treba priložiti nikakve dokaze. Duplessis bi potom kao javni pravobranitelj mogao dobiti sudski nalog kojim bi se optuženom zabranilo da bilo što izjavljuje u javnosti. Nakon izdavanja takve zabrane nekom pojedincu, svim bi se članovima njegove vjerske zajednice također zabranilo da bilo što javno izjavljuju. Osim toga, sve dok se ne donese sudska presuda, što bi moglo trajati godinama, njegovoj bi vjerskoj zajednici bile oduzete i uništene sve Biblije i vjerska literatura, a svi objekti u kojima se vrši bogoslužje bili bi zatvoreni.

Spomenuti 38. amandman bio je kopija zakona koji je smišljen u 15. stoljeću za vrijeme španjolske inkvizicije na čelu s Torquemadom. Optuženoj osobi i svima koji su bili povezani s njom oduzimalo se sva građanska prava bez ikakvog dokaza da su učinili nešto protuzakonito. Komentirajući 38. amandman, novine su objavile kako je provincijska policija dobila nalog da zatvori sve Dvorane Kraljevstva Jehovinih svjedoka te da im zaplijeni i uništi Biblije i ostalu literaturu. Suočeni s tom monstruoznom prijetnjom, Jehovini svjedoci uklonili su iz provincije svu svoju vjersku literaturu. Usprkos tome, nastavili su s javnim djelom propovijedanja, no svatko je imao samo svoju osobnu Bibliju.

Amandman je usvojen 28. siječnja 1954. Ja sam 29. siječnja u 9.00 već bio pred vratima suda kako bih pokrenuo sudski postupak u ime svih Jehovinih svjedoka iz provincije Quebec, tražeći trajnu zabranu primjene tog zakona prije nego što ga Duplessis stigne upotrijebiti. Sudac nije odobrio ni privremenu zabranu, budući da dotad još nitko nije primijenio 38. amandman. No rekao je da slobodno ponovno dođem k njemu i zatražim zaštitu ukoliko državna vlast pokuša upotrijebiti taj amandman. Tako je sučeva odluka imala isti učinak kao i privremena zabrana, budući da bi Duplessis bio spriječen čim bi samo pokušao upotrijebiti taj zakon!

Narednih sedam dana čekali smo da vidimo hoće li policija reagirati sada kad je novi zakon stupio na snagu. Ništa se nije desilo! Da bismo saznali što je razlog tome, odlučili smo napraviti pokus. Dvije pionirke, Victoria Dougaluk (kasnije Steele) i Helen Dougaluk (kasnije Simcox), krenule su s literaturom u službu od kuće do kuće u Duplessisovom rodnom gradu Trois-Rivièresu. Ni ovaj put nitko nije reagirao. Dok su sestre bile u službi, poslao sam Lauriera Saumura da telefonira provincijskoj policiji. On se kao anonimni građanin požalio na to da Jehovini svjedoci propovijedaju i da policija ne provodi Duplessisov novi zakon.

Nato je nadležni policajac plaho rekao: “Da, poznato nam je da je usvojen novi zakon, no idući dan Jehovini svjedoci dobili su zabranu provođenja zakona, tako da ne možemo ništa učiniti.” Odmah smo vratili literaturu u provinciju i narednih deset godina, koliko se taj slučaj povlačio po sudovima, nastavili smo s djelom propovijedanja i postizali lijepe rezultate.

Osim što smo zahtijevali da se zabrani primjena 38. amandmana, tražili smo i to da se proglasi protuustavnim. Da bismo dokazali da je taj zakon izravno uperen protiv Jehovinih svjedoka, odlučili smo se na hrabar korak — poslati sudski poziv samom Duplessisu, čime bismo ga prisilili da prisustvuje suđenju i svjedoči. Ja sam ga unakrsno ispitivao dva i po sata. Uvijek sam ga iznova suočavao s njegovim javnim objavama ‘nemilosrdnog rata protiv Svjedoka Jehove’ i njegovom izjavom da će 38. amandman dokrajčiti Jehovine svjedoke u Quebecu. Gnjevni Duplessis počeo me vrijeđati: “Vi ste veoma bezobrazan mladić!”

“G. Duplessis”, odgovorio sam mu, “kad bismo raspravljali o osobnostima, ja bih također imao par primjedbi na vaš račun. No budući da se trebamo ozbiljno prihvatiti posla, budite ljubazni i objasnite sudu zašto niste odgovorili na posljednje pitanje.”

Godine 1964. zastupao sam slučaj u vezi s 38. amandmanom pred Kanadskim vrhovnim sudom. Sud je odbio prosuđivati ustavnost tog amandmana, budući da ga nitko nikad nije primijenio. Međutim, Duplessis je već bio preminuo i više nitko nije mario za 38. amandman. Nikad nije upotrijebljen niti protiv Jehovinih svjedoka niti protiv bilo koga drugog.

Duplessis je 1959, kratko prije svoje smrti, primio nalog od Kanadskog vrhovnog suda da bratu Roncarelliu plati odštetu zbog toga što mu je protuzakonito oduzeo dozvolu za točenje alkoholnih pića. Otad su nas mnogi ljudi u Quebecu počeli simpatizirati. Prema službenom popisu stanovništva, broj Svjedoka u Quebecu porastao je s 300, koliko ih je bilo 1943, na današnjih preko 33 000. Po broju članova Jehovini svjedoci su danas četvrta vjerska zajednica u provinciji. Smatram da pravne pobjede Jehovinih svjedoka ili njihovi uspjesi u službi nisu zasluga bilo kojeg čovjeka. Naprotiv, za mene su te pobjede i uspjesi dokaz da Jehova daje pobjedu, jer bitka nije naša, nego njegova (2. Dnevnika 20:15, NS).

Promjene okolnosti

Godine 1954. oženio sam šarmantnu pionirku iz Engleske po imenu Margaret Biegel i potom smo zajedno započeli s pionirskom službom. Ja sam i dalje vodio parnice u korist Jehovinih svjedoka u Kanadi i Sjedinjenim Državama te sam služio kao savjetnik u nekim sudskim sporovima koji su se vodili u Evropi i Australiji. Margaret je postala moja tajnica te mi je dugi niz godina pružala neprocjenjivo vrijednu podršku. Godine 1984. vratio sam se s Margaret u kanadsku podružnicu i tamo sam pomagao oko ponovnog otvaranja Pravnog odjela. Nažalost, Margaret je 1987. umrla od raka.

Majka mi je umrla 1969. i potom su moj brat Joe i njegova supruga Elsie, koji su se školovali za misionare u devetom razredu Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, primili oca u svoj dom i brinuli se o njemu sve do njegove smrti 16 godina kasnije. Tom samopožrtvovnom gestom omogućili su mi da ostanem u punovremenoj službi i za to ću im uvijek biti zahvalan.

Bitke se nastavljaju

Kako su godine prolazile, pravne bitke Jehovinih svjedoka poprimale su drugačiji karakter. U mnogim slučajevima radilo se o zaštiti imovine i dozvolama za otvaranje Dvorana Kraljevstva i Kongresnih dvorana. Ponekad se radilo o sporovima oko dodjele djece na čuvanje i odgoj u kojima su roditelji koji nisu Svjedoci iskorištavali vjersku netoleranciju kako bi dobili isključivo starateljstvo nad djecom ili ograničili slobodu roditelja koji je Svjedok da upoznaje svoju djecu s korisnim vjerskim uvjerenjima i običajima.

Godine 1989. u kanadsku je podružnicu došla američka odvjetnica Linda Manning kako bi određeno vrijeme pomagala u pravnim poslovima. Vjenčali smo se u studenom te godine i otad sretno zajedno služimo u podružnici.

John Burns, kolega odvjetnik koji također služi u kanadskoj podružnici, i ja bili smo u Japanu 1990-ih i tamo pomogli našoj kršćanskoj braći da dobiju ustavni pravni spor u kojem se radilo o pravu jednog učenika da ne sudjeluje u obuci iz borilačkih vještina, koja je bila obavezna u njegovoj školi. Također smo dobili parnicu u vezi s pravom jedne odrasle osobe da odbije transfuziju krvi.

Zatim smo 1995. i 1996. Linda i ja proveli pet mjeseci u Singapuru zbog uvođenja zabrane djela Jehovinih svjedoka u toj zemlji i optužbi koje su uslijedile. Zastupao sam 64-ero muškaraca, žena i maloljetnika koji su bili krivično gonjeni zbog pohađanja kršćanskih sastanaka i posjedovanja Biblije i vjerske literature. Nismo dobili nijedan od tih sporova, no vidjeli smo kako Jehova jača svoje vjerne sluge da ustraju i pritom sačuvaju besprijekornost i radost.

Drago mi je što sam mogao dati doprinos

Radujem se što me u dobi od 80 godina zdravlje još uvijek dobro služi i što mogu sudjelovati u vođenju pravnih bitaka za Jehovin narod. Još uvijek sam sposoban otići na sud i zastupati ono što je ispravno. Drago mi je što sam vidio kako broj Svjedoka u Kanadi raste s 4 000, koliko ih je bilo 1940, na današnjih 111 000. Ljudi i događaji se mijenjaju, no Jehova uvijek vodi svoj narod naprijed i osigurava mu duhovni napredak.

Postoje li problemi? Naravno, no Jehovina Riječ jamči nam: “Nikakvo oružje načinjeno protiv tebe neće biti sretno [“neće uspjeti”, St] (Izaija 54:17). Na temelju punih 56 godina punovremene službe provedene “u obrani i zakonskom utvrđivanju dobre vijesti” mogu posvjedočiti o istinitosti tog Izaijinog proročanstva! (Filipljanima 1:7).

[Slika na stranici 19]

Sa svojim mlađim bratom i našim roditeljima

[Slika na stranici 19]

Hayden Covington, pravni savjetnik

[Slika na stranici 19]

S Nathanom Knorrom

[Slika na stranici 20]

Duplessis kleči pred kardinalom Villeneuveom

[Zahvala]

Fotografirao W. R. Edwards

[Slike na stranicama 20 i 21]

Frank Roncarelli

[Zahvala]

Ljubaznošću Canada Wide

[Slike na stranici 21]

Aimé Boucher

[Slika na stranici 24]

S kolegama odvjetnicima Johnom Burnsom i svojom suprugom Lindom