Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Zemlja — je li ‘utemeljena’ slučajno?

Zemlja — je li ‘utemeljena’ slučajno?

DA BI se izbjegli temperaturni ekstremi, Zemlja mora kružiti oko Sunca na odgovarajućoj udaljenosti. U drugim sunčevim sustavima također su otkriveni planeti koji kruže oko zvijezda sličnih Suncu i smatra se da spadaju u ‘naseljivu zonu’ — što znači da bi na njima mogla postojati voda u tekućem stanju. No čak ni ti takozvani naseljivi planeti ne moraju biti pogodni za život ljudi. Ti se planeti još moraju odgovarajućom brzinom okretati oko svoje osi i biti odgovarajuće veličine.

Kad bi Zemlja bila samo malo manja i lakša, gravitacijska sila bila bi slabija, pa bi se veliki dio Zemljine dragocjene atmosfere izgubio u svemiru. To se očito dešava na Mjesecu i planetima Merkuru i Marsu. Budući da su manji i lakši od Zemlje, imaju tanak atmosferski omotač ili ga uopće nemaju. No što bi se dogodilo kad bi Zemlja bila samo malo veća i teža?

Tada bi Zemljina gravitacija bila jača, pa bi lakim plinovima, kao što su vodik i helij, trebalo više vremena da nestanu iz atmosfere. “A što je još važnije”, objašnjava se u znanstvenom priručniku Environment of Life, “poremetila bi se istančana ravnoteža atmosferskih plinova.”

Uzmimo za primjer kisik, koji potiče proces gorenja. Kad bi se njegova koncentracija u atmosferi povećala za 1 posto, češće bi izbijali šumski požari. No kad bi stalno rasla koncentracija stakleničkog plina ugljik-dioksida, suočili bismo se s problemom prekomjernog zagrijavanja Zemlje.

Zemljina orbita

Još jedno svojstvo koje Zemlju čini idealnom jest oblik njene orbite. Kad bi orbita imala izrazitiji eliptičan oblik, suočili bismo se s problemom nepodnošljivih temperaturnih ekstrema. No to se neće dogoditi, jer Zemlja ima gotovo kružnu orbitu. Dakako, situacija bi se promijenila kada bi blizu Zemlje prolazio neki ogromni planet, kao što je Jupiter. Posljednjih godina znanstvenici su dokazali da postoje neke zvijezde oko kojih na vrlo maloj udaljenosti kruže veliki planeti nalik Jupiteru. Mnogi od tih planeta nalik Jupiteru imaju eliptične orbite. U takvim bi se sunčevim sustavima svaki planet sličan Zemlji nalazio u opasnosti.

Astronom Geoffrey Marcy ukazao je na razliku između tih udaljenih planetnih sustava i četiri planeta koji čine unutarnji dio Sunčevog sustava, a to su Merkur, Venera, Zemlja i Mars. U jednom je intervjuu oduševljeno rekao: “Pogledajte kako je taj [sustav] savršen. To je pravi dragulj. Planeti imaju kružne orbite. Svi su u istoj ravnini. Svi se kreću u istom smjeru. (...) To je gotovo misteriozno.” Može li se takvo što uistinu objasniti igrom slučaja?

Sunčev sustav ima još jedno čudesno obilježje. Ogromni planeti Jupiter, Saturn, Uran i Neptun kruže oko Sunca na sigurnoj udaljenosti od nas. Ti planeti ne predstavljaju nam prijetnju, već igraju jednu vrlo važnu ulogu. Astronomi ih opisuju kao ‘nebeske usisače’, budući da njihova gravitacija privlači velike meteore, koji bi u suprotnom mogli ugroziti život na Zemlji. Zemlja je uistinu izvrsno ‘utemeljena’ (Job 38:4, St). Njena veličina i njen položaj u Sunčevom sustavu upravo su onakvi kakvi trebaju biti. No to nije sve. Zemlja ima i druga jedinstvena obilježja koja su neobično važna za ljudski život.

Kisik i fotosinteza

Atomi kisika čine 63 posto težine živih organizama na Zemlji. Osim toga, kisik koji se nalazi u gornjim slojevima atmosfere štiti biljke i životinje na Zemlji od Sunčevih ultraljubičastih zraka. No kisik brzo stupa u kemijsku reakciju s drugim elementima, kao naprimjer sa željezom, s kojim se spaja i stvara rđu. Kako se onda u atmosferi održava 21-postotna koncentracija tog vrlo reaktivnog elementa?

Odgovor je u fotosintezi — čudesnom procesu u kojem Zemljina vegetacija iskorištava Sunčevu svjetlost za proizvodnju hrane. Jedan od sporednih produkata fotosinteze je kisik — koji se svakodnevno oslobađa u atmosferu u količini od preko milijardu tona. “Kad ne bi bilo fotosinteze”, objašnjava The New Encyclopædia Britannica, “ne bi se samo prekinulo obnavljanje glavnih izvora hrane već bi i Zemlja na koncu ostala bez kisika.”

U znanstvenim priručnicima obično se na nekoliko stranica detaljno objašnjava proces fotosinteze. Neke faze tog procesa još uvijek nisu u potpunosti rastumačene. Evolucionisti ne mogu objasniti kako se svaka faza razvila iz nečeg jednostavnijeg. Zaista, izgleda da se nijedna od tih složenih faza ne može pojednostavniti. “Ne postoji neko općeprihvaćeno gledište o nastanku procesa fotosinteze”, priznaje The New Encyclopædia Britannica. Jedan je evolucionist olako prešao preko tog problema, ustvrdivši da je fotosintezu “izumilo (...) nekoliko stanica koje su odigrale ulogu pionira”.

Premda je ta izjava neznanstvena, ona otkriva jednu drugu zadivljujuću činjenicu: za fotosintezu su potrebne stanične stijenke unutar kojih se taj proces može neometano odvijati, a nastavak procesa zahtijeva reprodukciju stanica. Da li se sve to dogodilo igrom slučaja u nekoliko “stanica koje su odigrale ulogu pionira”?

Od autoreproduktivne stanice do čovjeka

Kolika je vjerojatnost da spajanjem atoma nastane najjednostavnija autoreproduktivna stanica? Znanstvenik Christian de Duve, dobitnik Nobelove nagrade, u svojoj knjizi A Guided Tour of the Living Cell priznaje: “Ako se uzme da je vjerojatnost nastanka bakterijske stanice jednaka vjerojatnosti slučajnog spajanja njenih sastavnih dijelova, atoma, čitava vječnost neće biti dovoljna da nastane takva stanica.”

Kad smo već otišli tako daleko, napravimo divovski skok od jedne bakterijske stanice do milijardi specijaliziranih živčanih stanica koje sačinjavaju čovjekov mozak. Znanstvenici opisuju mozak kao najsloženiju fizičku strukturu u nama poznatom svemiru. Mozak je uistinu jedinstveni organ. Uzmimo za primjer velike dijelove čovjekovog mozga koji se nazivaju asocijacijska područja. U tim se područjima analiziraju i tumače informacije koje dolaze iz osjetnog dijela mozga. Jedno od asocijacijskih područja u čeonom dijelu mozga omogućava vam da razmišljate o divotama svemira. Može li se uistinu reći da su ta asocijacijska područja nastala slučajnim procesima? “Ni kod koje životinje ne nalazimo ekvivalente važnih dijelova tih područja”, priznaje evolucionist dr. Sherwin Nuland u svojoj knjizi The Wisdom of the Body.

Znanstvenici su dokazali da čovjekov mozak obrađuje informacije daleko brže nego najsnažniji kompjuter. Imajmo na umu i to da je suvremena kompjuterska tehnologija rezultat nekoliko desetljeća ljudskog rada. A što reći o superiornom čovjekovom mozgu? Znanstvenici John Barrow i Frank Tipler u svojoj knjizi The Anthropic Cosmological Principle priznaju sljedeće: “Među evolucionistima općenito vlada mišljenje da je evolucija inteligentnog životnog oblika, koji bi se po sposobnosti obrađivanja informacija mogao usporediti s Homo sapiensom, toliko nevjerojatna da se po svoj prilici nije desila ni na jednoj drugoj planeti u čitavom nama vidljivom svemiru.” Naše je postojanje, zaključuju ti znanstvenici, “neobično sretna igra slučaja”.

Da li se sve dogodilo slučajno?

Što ste vi zaključili? Jesu li svemir i sva njegova čudesna obilježja stvarno mogli nastati slučajno? Ne slažete li se s tvrdnjom da svako veličanstveno muzičko djelo mora imati skladatelja i da instrumenti moraju biti precizno ugođeni da bi mogli proizvoditi dobar zvuk? A što je sa zadivljujućim svemirom? “Živimo u svemiru u kojem je sve veoma precizno podešeno”, primjećuje matematičar i astronom David Block. Što on zaključuje? “Svemir je kao stvoren za život. Po mom mišljenju, stvoren je Božjom rukom.”

Ako ste i vi došli do tog zaključka, onda ćete se sigurno složiti s načinom na koji Biblija opisuje Stvoritelja, Jehovu: “On snagom svojom stvori zemlju, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski i umom svojim razape nebesa” (Jeremija 51:15, St).

[Slike na stranicama 8 i 9]

Odnos veličina planeta

Sunce

Merkur

Venera

Zemlja

Mars

Jupiter

Saturn

Uran

Neptun

Pluton

[Zahvale]

Sunce: National Optical Astronomy Observatories; Merkur, Jupiter i Saturn: Ljubaznošću NASA/JPL/Caltech/USGS; Venera i Uran: Ljubaznošću NASA/JPL/Caltech; Zemlja: fotografija NASA-e; Mars: NASA/JPL; Neptun: JPL; Pluton: A. Stern (SwRI), M. Buie (Lowell Obs.), NASA, ESA