Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Zemlja — da li je slučajno ’osnovana‘?

Zemlja — da li je slučajno ’osnovana‘?

Zemlja — da li je slučajno ’osnovana‘?

DA BI se izbegle krajnosti u temperaturi, Zemlja mora da kruži na tačnoj udaljenosti od Sunca. I u drugim sunčevim sistemima otkrivene su planete koje kruže oko zvezda nalik Suncu i smatra se da se nalaze u ’zoni pogodnoj za stanovanje‘ — to jest, imaju tu sposobnost da održavaju vodu u tečnom stanju. Međutim, čak i ove takozvane ’pogodne za život‘ planete, možda još uvek nisu pogodne za život ljudi. One takođe moraju i da rotiraju odgovarajućom brzinom i da budu odgovarajuće veličine.

Da je Zemlja samo malo manja i lakša, sila gravitacije bi bila slabija i veliki deo Zemljine atmosfere bi nestao u svemiru. To se može videti iz Mesečevog slučaja i slučaja dve planete, Merkura i Marsa. Pošto su te planete manje i lakše od Zemlje, imaju malu atmosferu ili je uopšte nemaju. Ali šta bi bilo kad bi Zemlja bila malo veća i teža nego što jeste?

Tada bi Zemljina gravitacija bila jača, i lakšim gasovima, kao što su vodonik i helijum, trebalo bi više vremena da iščeznu iz atmosfere. „Što je još važnije“, objašnjava naučni priručnik Environment of Life, „osetljiva ravnoteža između gasova u atmosferi bila bi narušena.“

Ili, zapazite samo kiseonik, koji pothranjuje sagorevanje. Ako bi se njegov nivo povećao za samo 1 posto, šumski požari bi izbijali mnogo češće. S druge strane, ako bi se povećao ugljen-dioksid, gas staklene bašte, tada bismo patili usled posledica pregrevanja Zemlje.

Zemljina orbita

Još jedna idealna karakteristika jeste Zemljina orbita. Kada bi orbita bila u još većoj meri eliptična, doživljavali bismo nepodnošljive razlike u temperaturi. Za razliku od toga, Zemlja ima skoro kružnu orbitu. Naravno, situacija bi se promenila kada bi pored Zemlje prošla neka ogromna planeta poput Jupitera. Nedavnih godina naučnici su otkrili da postoje dokazi da neke zvezde imaju ogromne planete poput Jupitera koje kruže veoma blizu njih. Mnoge od ovih jupiterolikih planeta imaju ekscentričnu orbitu. Bilo koja zemljolika planeta u takvim sistemima našla bi se u nevolji.

Astronom Džefri Marsi je uporedio ove spoljnje planetarne sisteme s četiri planete, Merkurom, Venerom, Zemljom i Marsom, koje sačinjavaju naš unutrašnji solarni sistem. U jednom intervjuu Marsi je uzviknuo: „Pogledajte kako je ovo savršeno [uređeno]. Kao neki dragulj. U pitanju su kružne orbite. Sve su u istoj ravni. Sve se okreću u istom smeru... To je skoro neobjašnjivo.“ Da li je to stvarno moguće tumačiti kao puku igru slučajnosti?

Naš solarni sistem poseduje još jednu veličanstvenu odliku. Ogromne planete kao što su Jupiter, Saturn, Uran i Neptun kruže oko Sunca na bezbednoj udaljenosti od nas. Umesto da su opasne za nas, ove planete imaju jednu važnu ulogu. Astronomi su ih nazvali ’nebeskim usisivačima‘ pošto njihova gravitacija povlači k sebi ogromne meteore, koji bi inače mogli da ugroze život na Zemlji. Zaista, Zemlja je veoma dobro ’osnovana‘ (Jov 38:4). Njena veličina i položaj u našem Sunčevom sistemu baš su odgovarajući. Ali to nije sve. Zemlja ima i druge jedinstvene odlike koje su neophodne za ljudski život.

Kiseonik i fotosinteza

Atomi kiseonika sačinjavaju 63 posto ukupne težine živih organizama na Zemlji. Osim toga, kiseonik iz gornje atmosfere štiti biljke i životinje na Zemlji od Sunčevih ultraljubičastih zraka. Ali, kiseonik brzo reaguje pri dodiru s drugim elementima, kao na primer kada u dodiru s gvožđem stvori rđu. Kako je onda moguće da u atmosferi uvek bude 21 posto ove veoma reaktivne supstance?

Odgovor leži u fotosintezi — jednom čudesnom procesu putem kojeg vegetacija na zemlji koristi sunčevu svetlost za proizvodnju hrane. Jedan od nusprodukata fotosinteze je kiseonik — koji se svakodnevno oslobađa u atmosferu u količini većoj od milijardu tona. „Bez fotosinteze“, objašnjava The New Encyclopædia Britannica, „ne samo što bi prestala nadopuna osnovnih zaliha hrane već bi Zemlja na kraju sasvim ostala bez kiseonika.“

Naučni priručnici na samo nekoliko stranica objašnjavaju proces fotosinteze korak po korak. Neki koraci se još uvek ne razumeju u potpunosti. Evolucionisti ne mogu objasniti na koji je način svaki od tih koraka evoluirao iz nečeg jednostavnijeg. Zaista, izgleda da je svaki korak toliko složen da ga je nemoguće uprostiti. „Ne postoji neko opšteprihvaćeno gledište o samom poreklu procesa fotosinteze“, priznaje The New Encyclopædia Britannica. Prešavši olako preko ovog problema, jedan evolucionista je izjavio da je fotosintezu „osmislila nekolicina razvojnih ćelija“.

Ta izjava, premda nenaučna, otkriva nešto što je takođe zadivljujuće: za fotosintezu su potrebni ćelijski zidovi unutar kojih ovaj proces može bezbedno da se odigrava, a nastavak ovog procesa zahteva umnožavanje ćelija. Da li se sve to samo po sebi dogodilo zahvaljujući nekolicini „razvojnih ćelija“?

Od samoreproduktivne ćelije do čoveka

Kakve su šanse da se atomi sakupe i formiraju jednu najjednostavniju samoreproduktivnu ćeliju? U svojoj knjizi A Guided Tour of the Living Cell, naučnik i nobelovac Kristijan de Duv, priznaje: „Ako poistovetite verovatnoću nastanka bakterijske ćelije sa slučajnim spajanjem atoma od kojih je ona sačinjena, ne bi ni večnost bila dovoljna da nastane jedna takva bakterija.“

Pošto smo već dotle došli, napravimo jedan ogroman skok od jedne jednoćelijske bakterije do skupa milijardi specijalizovanih nervnih ćelija koje sačinjavaju ljudski mozak. Naučnici kažu da je ljudski mozak najkomplikovanija nama poznata fizička struktura u svemiru. On je zaista jedinstven. Na primer, veliki odeljci ljudskog mozga nazivaju se veznim područjima. Ova područja analiziraju i tumače informacije koje dolaze iz čulnog dela mozga. Jedno od veznih područja iza vašeg čela omogućuje vam da razmišljate o čudima svemira. Da li se postojanje takvih veznih područja može objasniti pukom igrom slučaja? „Nešto slično poput ovih značajnih delova u ovim područjima ne može se pronaći ni kod jedne životinje“, priznaje evolucionista dr Šervin Nuland u svojoj knjizi The Wisdom of the Body.

Naučnici su dokazali da ljudski mozak obrađuje informacije daleko brže od najmoćnijih kompjutera. Imajte na umu da je savremena kompjuterska tehnologija nastala zahvaljujući decenijama dugom ljudskom naporu. Šta je s tim superiornim ljudskim mozgom? Dvojica naučnika, Džon Barou i Frenk Tipler, priznaju sledeće u svojoj knjizi The Anthropic Cosmological Principle: „Među evolucionistima je došlo do opšte saglasnosti prema kojoj je evolucija inteligentnog života, do nivoa sposobnosti obrađivanja informacija kao kod homosapiensa, tako neverovatna da ne postoji šansa da se odigrala na bilo kojoj drugoj planeti u celom vidljivom svemiru.“ Ovi naučnici zaključuju da je naše postojanje „krajnje srećna slučajnost“.

Da li se sve slučajno desilo?

Kakav je vaš zaključak? Da li je svemir, sa svim svojim čudima, mogao slučajno nastati? Zar se ne slažete da svako veličanstveno muzičko delo ima svog kompozitora i da instrumenti moraju biti fino naštimovani da bi ono dobro zvučalo? Šta je onda s našim svemirom koji uliva strahopoštovanje? „Živimo u veoma fino naštimovanom svemiru“, primećuje matematičar i astronom Dejvid Blok. Koji je njegov zaključak? „Naš svemir je dom. Verujem, oblikovan Božjom rukom.“

Ako je to i vaš zaključak, tada ćete se sigurno složiti s biblijskim opisom Stvoritelja, Jehove: „Svojom je on silom zemlju stvorio i svojom mudrošću svet osnovao; svojim je razborom nebo razapeo“ (Jeremija 51:15).

[Okvir/Slike na stranama 8, 9]

NAROČITA PLANETA

„Naročiti uslovi na Zemlji koji su rezultat njene idealne veličine, hemijskog sastava i skoro kružne orbite koja je na savršenoj udaljenosti od dugovečne zvezde, Sunca, omogućili su sakupljanje vode na Zemljinoj površini. Bez vode, teško je čak i zamisliti nastanak života“ (Integrated Principles of Zoology, šesto izdanje).

[Izvor]

NASA photo

[Okvir/Slike na 10. strani]

ŽIVOT — DA LI JE SLUČAJNO NASTAO?

Godine 1988. u časopisu Search, koji je objavilo Australijsko i novozelandsko udruženje za unapređivanje nauke, osmotrena je jedna knjiga koja pokušava da objasni kako je život mogao nastati slučajno. Na samo jednoj stranici ove knjige, naučni pisac L. A. Benet pronašao je „16 teoretskih izjava gde je verodostojnost svake od njih zavisila od prethodne izjave“. Koji je bio Benetov zaključak nakon što je pročitao celu knjigu? „Daleko je lakše“, napisao je on, „prihvatiti Stvoritelja prepunog ljubavi koji je u jednom trenutku stvorio život i vodi ga svojim teološkim [svrsishodnim] putevima... nego prihvatiti mirijade ’slepih slučajnosti‘ koje su potrebne da bi se poduprle piščeve teze.“

[Slike]

Fotosinteza je od vitalnog značaja za proizvodnju hrane i kružni tok kiseonika

Šta je odgovorno za Zemljine idealne karakteristike koje su neophodne za podržavanje života?

Naučnici opisuju ljudski mozak kao najkomplikovaniju fizičku strukturu u svemiru. Kako je on mogao slučajno nastati?

[Izvori]

Fotografija: Zoo de la Casa de Campo, Madrid

Monte Costa, Sea Life Park Hawai

[Slike na stranama 8, 9]

Planete prema njihovim proporcijama

Sunce

Merkur

Venera

Zemlja

Mars

Jupiter

Saturn

Uran

Neptun

Pluton

[Izvori]

Sunce: National Optical Astronomy Observatories; Merkur, Jupiter i Saturn: ljubaznošću NASA/JPL/Caltech/USGS; Venera i Uran: ljubaznošću NASA/JPL/Caltech; Zemlja: NASA photo; Mars: NASA/JPL; Neptun: JPL; Pluton: A. Stern (SwRI), M. Buie (Lowell Obs.), NASA, ESA