IZMEĐU Caracasa, glavnog grada Venezuele, i mora nalazi se 2 000 metara visoka planina El Ávila. Na sjevernoj strani nalazi se uzak i gusto naseljen obalni pojas. Tamo je smješten glavni aerodrom u Venezueli, tako da turisti na putu od aerodroma do Caracasa moraju proći kroz tunel koji je prokopan ravno kroz planinu.

Kad su u prosincu prošle godine pale obilne kiše, El Ávila nije mogla upiti svu tu silnu vodu. Izgledalo je kao da su obronci popucali, dok su se niz njih slijevali deseci tisuća kubnih metara vode. Prema riječima jedne osobe, izgledalo je kao da se planina želi spustiti u more. Domovi ljudi — od koliba do raskošnih kuća — bili su poplavljeni bujicom vode i blata, u kojoj je bilo kamenja i drveća. Pored toga, bujica je nosila krevete, hladnjake, televizore, pa čak i ljude. Jedan stariji čovjek rekao je kako je pomislio da je došao smak svijeta.

Kiša je nakon nekog vremena prestala, a voda se počela povlačiti. Prema jednoj procjeni, poginulo je možda i 50 000 ljudi, dok je 400 000 ostalo bez krova nad glavom. Taj je događaj s pravom nazvan “najteža prirodna katastrofa u povijesti Venezuele”.

Petnaestog prosinca Juan Carlos Lorenzo i njegov otac bili su zarobljeni između dviju nabujalih rijeka. Izašli su iz vozila i pridružili se grupi od 35 ljudi koji su se sklonili u jednu  kuću. Međutim, voda je uskoro počela nadirati i kuća se brzo punila vodom. Svi su se uspjeli popeti na krov. Za to vrijeme u kuću je udaralo veliko kamenje i debla. Zidovi u prizemlju i na prvom katu ubrzo su bili uništeni, tako da su ostali samo nosivi stupovi i krov. Klimavi kostur zgrade podrhtavao je od siline neprestanih udaraca.

Pojavio se jedan helikopter, no nije mogao sletjeti na tu krhku  građevinu. Kad je odletio dalje, Juan Carlos i njegov otac plačući su se oprostili jedan od drugoga, uvjereni da se približio kraj. A onda su stigla dva helikoptera. Dok su zahvaljujući vještom manevriranju pilota helikopteri lebdjeli iznad kuće, svi su ljudi jedan po jedan podignuti s krova i spašeni. Čim su se helikopteri udaljili, kuća se srušila i nestala u neukrotivoj bujici. Umakli su u zadnji čas!

Evakuirano je na tisuće ljudi — prevezeni su malim avionima, kopnenim putem i u vojnim motornim čamcima za spašavanje. Duge kolone ljudi — neki su nosili i djecu na ramenima — išle su u pjeni valova prema čamcima držeći se za uže. Neki su uspjeli spasiti nešto malo osobne imovine, a mnogi su otišli samo s odjećom koju su imali na sebi.

Čim je u podružnicu Jehovinih svjedoka u Venezueli stigla vijest o elementarnoj nepogodi, počela je akcija pružanja pomoći. Međutim, ceste su bile zakrčene naplavinama ili ih je naprosto odnijela voda. Nakon nekoliko dana jedna je traka glavne autoceste otvorena za hitne slučajeve, pa je dopušten prolaz vozilima Svjedoka koja su prevozila lijekove i medicinsku opremu te kvalificirano osoblje. Jedan je službenik kasnije rekao: “Vlasti su itekako svjesne činjenice da su Jehovini svjedoci bili među prvima koji su došli pružiti pomoć i odvesti ljude s ugroženog područja.”

Svjedoci su organizirali akciju traženja osoba kojima je potrebna pomoć. Organiziran je i prijevoz evakuiranih osoba u Caracas, gdje su mnoge od njih stigle bez igdje ičega. U gradu se na određenim punktovima nastradalima dijelilo hranu, odjeću i lijekove. Većini nastradalih nije trebala samo hrana i odjeća. Hitno im je trebao i krov nad glavom. Njihova kršćanska braća spremno su ih primila u svoje domove.

Čak i kad je prošlo stanje elementarne nepogode, kod neke su braće još dugo vremena živjeli njihovi prijatelji i rođaci. Joel i Elsa, Svjedoci iz Puerto Cabella, žive u malom stanu. Mjesec dana nakon oluje kod njih je još uvijek živjelo 16 ljudi. Mnogi su ostali ne samo bez doma već i bez posla. Njihovo radno mjesto naprosto više nije postojalo.

Nažalost, turistička mjesta i lučke gradove koji su nekad bili puni života sada se praktički nije moglo prepoznati. Neka su vozila stršala iz blata, dok su se druga prilijepila za zid, savila oko stupa ili zabila u vrata ili prozore. Sloj osušenog blata — na nekim mjestima debeo i do tri metra — toliko je podigao razine ulica da se osoba koja bi njima hodala nalazila u visini prvog kata ili čak krova okolnih kuća!

Neki su Venezueljani rekli da su zahvaljujući toj katastrofi naučili dragocjenu lekciju — ne pouzdati se u materijalne stvari (Luka 12:29-31). Mnogi su shvatili vrijednost savjeta koji je dao Isus Krist: “Prestanite skupljati sebi blago na zemlji, gdje moljac i rđa nagrizaju, i gdje lopovi provaljuju i kradu. Radije skupljajte sebi blago na nebu, gdje ni moljac ni rđa ne nagrizaju, i gdje lopovi ne provaljuju i ne kradu. Jer gdje je tvoje blago, tamo će biti i tvoje srce” (Matej 6:19-21).