Budući da utjecaj organizirane religije na mnoštva sve više slabi, nimalo ne iznenađuje što velik broj ljudi stvara neku svoju, osobnu religiju. Međutim, postavljaju se pitanja: Može li osoba na taj način uistinu zadovoljiti svoje duhovne potrebe? Je li “osobna religija” rješenje?

Da bismo odgovorili na ova pitanja, trebali bismo prije svega razmotriti može li osobna religija doista odoljeti pomnom ispitivanju ‘snage našeg razuma’, jednog od najvećih darova koje ljudi posjeduju (Rimljanima 12:1).

Osoba koja logično razmišlja obično će odbaciti ono što je samo po sebi proturječno. No nakon jednog istraživanja o osobnoj religiji koje je provedeno u Švedskoj došlo se do zaključka da ljudi često “bez mnogo promišljanja prihvaćaju različite (a možda i sasvim nespojive) elemente životnih filozofija i stvaraju vlastiti pogled na svijet”.

Primjerice, samo je 2 posto onih koji su za sebe rekli da su “kršćani, ali na neki svoj način”, spomenulo Isusa, što uključuje i one koji su o njemu govorili kao o povijesnoj ličnosti. Međutim, vjerovanje u reinkarnaciju spominjano je prilično često. No nije li nespojivo nazivati se sljedbenikom Isusa Krista, a istovremeno ignorirati njegov život i učenja — čak prihvaćati doktrine koje su posve suprotne njegovim? *

Snaga našeg razuma također nas navodi da izbjegavamo stvari koje se čine beskrajno nejasne i neodređene. Međutim, kada je ispitanicima postavljeno pitanje vjeruju li u “Boga ili u neku višu silu”, većina ih je odgovorila kako je moguće da “Nešto” postoji. Jedan je ispitanik rekao: “Vjerujem da postoji neka natprirodna sila, no to ne mora biti Bog.” Oni koji su rekli da vjeruju u Boga smatraju da on “igra prilično beznačajnu ulogu u njihovom životu”. Zbog toga su istraživači u svom izvještaju osobnu religiju opisali kao “svijet apstraktnih predodžbi”, a izvještaj su zaključili citiranjem jednog od najčešćih odgovora: “Vjerujem da nešto postoji, ali ne znam što.”

Istraživanje o osobnoj religiji koje je provedeno u Kanadi pokazalo je slične rezultate. Časopis Alberta Report zapaža: “Danas se vjeruje u gotovo sve što se može zamisliti, samo što u tim vjerovanjima nema nikakvog smisla ni logike. A ako pokušate otkriti kakvo vodstvo ta osobna vjerovanja pružaju ljudima, otkrit ćete da takvog vodstva zapravo i nema. U tim vjerovanjima ne postoji ništa što bi predstavljalo vrhovni autoritet u pogledu morala. Stoga ona uistinu nemaju nikakve vrijednosti.”  Budući da oni koji prihvaćaju takva vjerovanja “uzimaju iz različitih tradicionalnih religija ponešto”, u časopisu je bilo govora o “rascjepkanom bogu”. Čini li vam se logično da svoja vjerska uvjerenja — pa i nadu u budućnost — temeljite na tako nejasnim, neuvjerljivim i nedorečenim predodžbama?

Vjernici su oduvijek cijenili zajedničko druženje, bratstvo i zajedništvo (Djela apostolska 2:42, 46). No kako osobna religija nije ništa drugo nego ono što i samo njeno ime kaže — osobna — kako može zadovoljiti te potrebe?

Nije li slučaj da osobna religija, u kojoj je “svaki čovjek crkva za sebe”, samo povećava i produbljuje vjersku podjelu među ljudima? “Religija je danas osobna stvar svakog pojedinca (...), što znači da više nismo zemlja s nekoliko stotina religija, nego s nekoliko milijuna”, stajalo je u časopisu Alberta Report. Zaista ne čudi da neki o osobnoj religiji čak govore kao o obliku duhovne anarhije.

Švedski biskup Martin Lönnebo istaknuo je u jednom intervjuu za list Svenska Dagbladet kako “osobna religija ne može ničim obogatiti period u kojem živimo niti uspijeva svoje vrijednosti prenijeti u novo doba”. Potvrdu za ovakav način razmišljanja može se u stanovitoj mjeri pronaći u prevladavajućem stavu švedskih roditelja prema odgoju djece. List Svenska Dagbladet rezimirao je taj stav sljedećim riječima: “Vjeruj što želiš! Ne prisiljavaj djecu da donesu odluku. Pusti ih da sami izaberu kad budu dovoljno veliki.”

U istom se listu priznalo kako bi neki na usađivanje religioznih vrijednosti u djecu mogli gledati kao na pokušaj indoktrinacije. Pa ipak, na kraju je zaključeno: “Prenošenje [religioznih vrijednosti] na djecu može biti nešto korisno, a možda je i jedini način na koji im se može pomoći (...) da odluče sami za sebe.” Da, teško stanje u kojem se nalaze današnji mladi navodi na zaključak da osobna religija nije gotovo ničim doprinijela tome da obitelji budu ujedinjene na temelju zdravih moralnih vrijednosti koje se mogu prenijeti s jedne generacije na drugu.

Dakle, čini se da osobna religija ne može ponuditi pouzdane, trajne odgovore na životna pitanja niti može ujediniti ljude ili zadovoljiti čovjekovu potrebu za moralnim vodstvom. U prethodno citiranom članku lista Svenska Dagbladet izneseno je sljedeće gledište o osobnoj religiji: “‘Vjera’ koja sadrži sve zapravo ne sadrži ništa. Sloboda koja ničim nije ograničena gubi svoj smisao.”

Jasno je da osobna religija u mnogim pogledima nije uspjela zadovoljiti duhovne potrebe ljudi. I doista, koliko bi bilo razumno očekivati da će netko te potrebe zadovoljiti jednostavno izabirući između vjerovanja različitih religija kao da bira najprimamljivija jela servirana u stilu švedskog stola? Međutim, čini se da ni organizirana religija nije uspjela zadovoljiti te potrebe. Kamo se onda možemo obratiti?