OVO su samo četiri primjera osoba koje su krajem 18. stoljeća osuđene u Engleskoj, a zatim protjerane u Australiju. Tijekom zloglasne kažnjeničke ere nešto slično zadesilo je oko 160 000 ljudi. Žene su obično osuđivane na progonstvo u trajanju od 7 do 14 godina, a u mnogo slučajeva ta se kazna odnosila i na njihovu djecu.

“Mnogi od tih australskih ‘kriminalaca’ bili su dječaci i djevojčice koji još nisu bili zakoračili u tinejdžerske godine”, navodi Bill Beatty u djelu Early Australia—With Shame Remembered. Jedan je kažnjenik, kaže on, bio dječak u dobi od svega sedam godina. Protjeran je u Australiju “do kraja života”.

Pa ipak, situacija za neke kažnjenike i nije bila posve beznadna. Ustvari, za neke među njima protjerivanje je na koncu značilo bolji život. Doista, čitava kažnjenička era bila je puna kontradikcija; bila je to mješavina brutalnosti i suosjećajnosti, smrti i nade. A sve je započelo u Britaniji.

U 18. stoljeću Britanija je prošla kroz društvene promjene koje su dovele do porasta kriminala, no kriminala koji je često bio posljedica krajnjeg siromaštva. Da bi suzbile taj trend, vlasti su odlučile uvesti iznimno stroge zakone i kazne. Početkom 19. stoljeća oko 200 vrsta prijestupa kažnjavalo se smrću. “Čak i najmanja krađa”, primijetio je jedan putnik, “kažnjava se smrću.” I doista, jedan 11-godišnjak obješen je samo zato što je ukrao maramicu!

Međutim, početkom 18. stoljeća donesen je zakon koji je omogućavao da se smrtnu kaznu preinači u neku drugu, što je u mnogim slučajevima značilo deportiranje u britanske kolonije u Sjevernoj Americi. Tako je s vremenom Britanija deportirala godišnje oko 1 000 kažnjenika, u početku mahom u Virginiju i Maryland. No kada su te kolonije 1776. stekle nezavisnost, deportiranje je prestalo. Nakon toga osuđenike se bacalo u stare brodove na rijeci Temzi u Londonu, koji su u to vrijeme služili kao zloglasni zatvori. Međutim, ti su plutajući zatvori očito mogli primiti samo ograničen broj osuđenika. Što se moglo poduzeti?

Istraživač i kapetan James Cook pronašao je rješenje kada je Novu Holandiju — današnju Australiju — proglasio vlasništvom Britanije.  Nedugo nakon toga, 1786, određeno je da se istočnu obalu Australije pretvori u kažnjeničke kolonije. Naredne godine iz Engleske je isplovila “Prva flota”, čiji je cilj bio kolonija Novi Južni Wales. * Nakon nje isplovile su daljnje flote, pa su ubrzo na tlu Australije nikla brojna kažnjenička naselja, a jedno je osnovano i na otoku Norfolk, koji se nalazi 1 600 kilometara sjeveroistočno od Sydneya.

Prva putovanja u kažnjenička naselja bila su prava noćna mora za kažnjenike, koji su bili natrpani u vlažna, smrdljiva potpalublja. Stotine njih umrlo je tijekom same plovidbe; drugi kratko nakon dolaska. I skorbut je uzeo mnogo života. Međutim, nakon nekog vremena na brodove kojima su prevoženi kažnjenici, naročito na one kojima su deportirane žene, poslani su liječnici. Zahvaljujući tome znatno se povećao broj preživjelih. S vremenom je zbog bržih brodova vrijeme plovidbe skraćeno s otprilike sedam mjeseci na četiri, pa je preživljavalo još više putnika.

Brodolom je također predstavljao prijetnju. Primjerice, pet dana nakon što je isplovio iz Engleske, britanski brod Amphitrite koji je prevozio kažnjenike zahvatilo je snažno nevrijeme nedaleko od francuske obale. Nakon nemilosrdne borbe koja je trajala dva dana brod se 31. kolovoza 1883. u 17 sati nasukao samo kilometar od obale.

Posada je odbila pružiti pomoć kažnjenicima i spustiti u more čamce za spašavanje. Zašto? Zato što se bojala da bi kažnjenici — 120 žena i djece — mogli pobjeći! Tako je nakon tri užasna sata razbijeni brod ispustio svoj teret, odnosno ljude, u more. Veći dio posade i svih 120 kažnjenika, to jest žena i djece, progutalo je more. Narednih nekoliko dana more je na obalu izbacilo 82 tijela — među njima i tijelo žene koja je čvrsto u zagrljaju stiskala dijete, koje ni smrt nije uspjela rastaviti od nje.

Sir Thomas Brisbane, guverner Novog Južnog Walesa, objavio je da se najteže prijestupnike iz Novog Južnog Walesa i s Tasmanije mora poslati na otok Norfolk. “Zločinac koji dospije na taj otok”, rekao je, “može zauvijek zaboraviti na povratak.” Sir Ralph Darling, jedan od kasnijih guvernera, zarekao se da će taj otok pretvoriti u “[najstrožu] kaznionicu, u kojoj će biti dopuštene sve kazne osim smrtne”. Norfolk je to i postao, naročito kada je na mjesto guvernera došao plemić John Price.

Za Pricea se govorilo da je “izgleda sa zastrašujućom točnošću poznavao um kriminalaca, što mu je, uz nemilosrdnu primjenu zakona, omogućilo da stekne gotovo hipnotičku moć nad njima”. Najmanje 50 udaraca bičem ili deset dana u ćeliji s još 13 zatvorenika, u kojoj je bilo mjesta samo za stajanje, bile su kazne koje je Price odmjeravao za pjevanje, nedovoljno brzo hodanje ili sporo guranje kolica punih kamenja.

Mnogi zatvorenici vapili su za smrću kao za izbavljenjem. U izvještaju o pobuni 31 zatvorenika, od kojih je 13 bilo pogubljeno, a 18 ostavljeno na životu, jedan je svećenik napisao: “Svaki muškarac koji je čuo da neće biti pogubljen doslovno je gorko zaplakao, a svaki koji je čuo da je osuđen na smrt kleknuo je i, ne pustivši nijednu suzu, zahvalio Bogu.” Još je dodao: “Kad su im okovi skinuti, a nalog za izvršenje smrtne kazne pročitan, [kažnjenici] su kleknuli kako bi kaznu primili kao Božju volju. Zatim  su spontano i ponizno poljubili stopala onoga koji im je trebao donijeti spokoj.”

Jedino se svećenstvo zbog imuniteta koji je uživalo zahvaljujući svom položaju u crkvi usudilo progovoriti protiv takve surovosti. “Nikakvim riječima ne mogu niti približno dočarati [Priceovo] divljačko i nehumano postupanje (...) prema zatvorenicima”, napisao je jedan svećenik. “Grozna je i sama pomisao na to, kao i činjenica da se takvo što može činiti nekažnjeno.”

Dolaskom kapetana Alexandera Maconochiea 1840. prilike na Norfolku promijenile su se nabolje. On je uveo sustav ocjenjivanja u kojem je svaki zatvorenik kao nagradu za dobro vladanje dobivao ocjenu, što mu je omogućavalo da nakon što sakupi određeni broj bodova bude pušten na slobodu. “Vjerujem”, napisao je Maconochie, “da je rehabilitacija uvijek moguća ukoliko se upotrijebe ispravne metode. Ljudski je um neizmjerno prilagodljiv ukoliko ga se ne oslabi maltretiranjem ili ne dovede u stanje slično obamrlosti uslijed bijednih uvjeta života u zatočeništvu, već ga se ispravno usmjeri.”

Maconochieve reforme pokazale su se toliko uspješnima da ih se kasnije počelo primjenjivati u Engleskoj, Irskoj i Sjedinjenim Državama. Međutim, time što je uveo nove metode rada sa zatvorenicima Maconochie je ujedno povrijedio ponos nekih utjecajnih pojedinaca čije je metode odbacio. Zbog toga je na koncu bio udaljen iz službe. Nakon njegovog odlaska surovost se ponovno vratila na Norfolk. No ne zadugo. Godine 1854, nakon žestokih pritužbi svećenstva, kaznionica na otoku prestala je postojati, a kažnjenici su prebačeni u Port Arthur na Tasmaniji.

Port Arthur također je ulijevao strah, pogotovo na samom početku. Međutim, okrutne kazne koje su se tamo provodile nisu bile tako okrutne kao na Norfolku. Naprimjer, kazna bičevanja u Port Arthuru bila je već 1840. gotovo sasvim ukinuta.

Strogi tasmanijski guverner George Arthur želio je da njegova kolonija bude “poznata [kao kolonija] u kojoj vlada savršena disciplina”, piše Ian Brand u knjizi Port Arthur—1830-1877. No Arthur je isto tako želio da svaki kažnjenik zna “kakva ga nagrada čeka za dobro vladanje, a kakva kazna za loše”. Zbog toga je zatvorenike podijelio u sedam skupina, počevši od zatvorenika koji su zbog dobrog vladanja uvjetno pušteni iz zatvora do onih koji su bili osuđeni na prisilni rad u lancima.

“Izuzev onih koji su bili zatočeni u kažnjeničkim naseljima u Port Arthuru, na Norfolku (...) i sličnim mjestima u najmračnijem periodu njihovog postojanja”, piše Beatty, “kažnjenici su  često imali bolje izglede za budućnost nego što bi ih imali u svojoj rodnoj zemlji. (...) Tu su mogli napraviti nešto od svog života.”

I doista, kažnjenici koji su bili pomilovani ili su oslobođeni po isteku kazne uvidjeli su da se njima i njihovim obiteljima otvaraju brojne mogućnosti. Zbog toga se samo mali broj njih vratio u Englesku.

Guverner Lachlan Macquarie, koji se borio za prava oslobođenih kažnjenika, rekao je: “Nakon što čovjek postane slobodan, njegov prijašnji položaj ne bi se trebalo više pamtiti te ga koristiti na njegovu štetu; neka se osjeća doraslim za bilo koju situaciju za koju se tijekom dugih godina dobrog vladanja dokazao sposobnim.”

Macquarie je svoje riječi podupro tako što je oslobođenim kažnjenicima dao zemlju. Zatim je svakom od njih dodijelio kažnjenike koji su im pomagali obrađivati imanje i obavljali razne poslove u domaćinstvu.

S vremenom su mnogi marljivi i poduzetni bivši kažnjenici stekli bogatstvo, poštovanje, a ponekad i slavu. Naprimjer, Samuel Lightfoot odigrao je ključnu ulogu u osnivanju prvih bolnica u Sydneyu i Hobartu. William Redfern postao je cijenjeni liječnik, a Francis Greenway ostavio je svoj pečat u prepoznatljivoj arhitekturi Sydneya i njegove okolice.

Nakon 80 godina, to jest 1868, protjerivanje u Australiju konačno je prestalo. Današnje suvremeno australsko društvo koje karakterizira mnoštvo kultura pruža malo dokaza o tim ranim godinama svog razvoja. Ostaci nekadašnjih kažnjeničkih naselja sada su tek turistička atrakcija. Pa ipak, pažljivo oko promatrača zamijetit će mnogo ne tako bolnih podsjetnika na kažnjeničku eru: mostove, stare zgrade, pa čak i crkve koje su sagradili kažnjenici. Neka od tih zdanja u izvrsnom su stanju i u upotrebi su sve do danas.