PRIJE mnogo stoljeća rajčica je bila divlja biljka koja je rasla u nekim dijelovima Anda u Južnoj Americi. Plodovi te biljke bili su vrlo ukusni, no izgleda da se tamošnje indijansko stanovništvo nije bavilo njenim uzgojem. S vremenom je ta vrlo zanimljiva biljka dospjela u Meksiko, gdje su je Azteki nazvali xitomatl. Riječ tomatl označavala je nekoliko sličnih, uglavnom vrlo sočnih vrsta voća, a od korijena te riječi u mnogim je jezicima nastao naziv za rajčicu. Umak od rajčice, ili šalša, ubrzo je postao omiljeni aztečki dodatak jelima, a za rajčicu je to bio početak dugog puta koji je vodio do stjecanja popularnosti u čitavom svijetu.

Španjolski konkvistadori također su smatrali da je umak od rajčice vrlo ukusan. Godine 1590. jedan isusovački svećenik koji je većinu svog života proveo u Meksiku rekao je da su rajčice vrlo zdrave, dobre za jelo i pune soka od kojeg se pravi ukusan umak. Španjolci su iz Meksika poslali sjeme rajčice u Španjolsku te u svoje kolonije na Karibima i Filipinima. No unatoč tom blistavom početku, rajčici je trebalo preko tristo godina da u kuhinjama u raznim dijelovima svijeta zauzme mjesto koje joj s pravom pripada.

Ponekad nije lako prevladati predrasude, a to vrijedi i za predrasude u kulinarstvu. Bez obzira na dobru reputaciju koju je rajčica imala u Meksiku, u Evropi je uskoro došla na zao glas. Problemi su započeli time što su evropski botaničari svrstali rajčicu u biljnu porodicu Solanaceae — istu porodicu u koju spada i otrovna beladona, ili velebilje. Osim toga, lišće rajčice ima snažan miris, a pokazalo se da je i otrovno. Situacija se još više zakomplicirala kad su neki travari počeli tvrditi da rajčica djeluje kao afrodizijak. Neki smatraju da su Francuzi upravo iz tog razloga nazvali rajčicu pomme d’amour, ili “ljubavna jabuka”.

Rajčica je došla na zao glas i u Sjevernoj Americi. Još u 20-im godinama 19. stoljeća jedan je američki vrtlar iz Massachusettsa izjavio: “[Rajčice] su mi izgledale tako odvratno da sam pomislio kako bih zbilja morao biti jako gladan da bih ih kušao.” Nije samo on bio skeptičan prema rajčicama. Neki čovjek iz Pennsylvanije nazvao ih je “kiselim smećem”, a jedan njegov suvremenik, Britanac koji se bavio hortikulturom, opisao ih je kao “smrdljive zlatne jabuke”.

Srećom, Talijani se nisu puno obazirali na te priče. Oni su u 16. stoljeću počeli uzgajati rajčicu te su je nazvali  pomodoro (zlatna jabuka). * Do početka 17. stoljeća rajčica je postala vrlo omiljena u Italiji, zemlji čije je sunčano podneblje pogodovalo njenom uzgoju. Idućih gotovo dvjesto godina vrtlari iz sjevernih dijelova Evrope i dalje su bili skeptični prema rajčici te su je uzgajali samo kao ukrasnu ili ljekovitu biljku.

Međutim, kad su ljudi probali rajčicu, raspršile su se njihove prijašnje sumnje, a uzgoj rajčice sve je više uzimao maha. Već u 70-im godinama 19. stoljeća svježe rajčice iz Kalifornije prodavale su se u New Yorku zahvaljujući novoj transkontinentalnoj željeznici. Nekoliko desetljeća ranije u Napulju (Italija) otvorena je prva pizzeria, tako da je još više porasla potražnja za rajčicama. U 20. stoljeću toliko je porasla potražnja za juhom, sokom i umakom od rajčica — a da i ne spominjemo kečap i omiljenu pizzu — da je nekada ozloglašena rajčica postala najomiljenije voće na svijetu. (Vidi popratni okvir.) Osim što je donijela dobru zaradu komercijalnim uzgajivačima, rajčica je osvojila i vrtlare koji je uzgajaju od pustinja Bliskog istoka do vjetrovitih predjela Sjevernog mora.

Malo tko bi pomislio da je naftna platforma koja se nalazi usred Sjevernog mora idealno mjesto za uzgoj voća i povrća. Međutim, rajčica može rasti i u vrlo nepovoljnim uvjetima. Ako se sjeme posije u odgovarajuću plastičnu vrećicu u kojoj ima svih neophodnih hranjivih tvari i dovoljno vlage, ono čak može niknuti bez zemlje. To je razlog zbog kojeg je rajčica tako omiljena među radnicima na naftnim platformama. Oni vole vidjeti malo zelenila među pustim cijevima i strojevima na platformi, a isto tako vole obogatiti svoju ishranu namirnicama koje su sami uzgojili.

Uz malo više truda rajčice se mogu uzgajati i u pustinji. Na obroncima Sinajskog gorja u Egiptu neki su beduini napravili terasaste vrtove koji se navodnjavaju vodom iz prirodnih izvora i bunara, a povremeno padne i kiša. Ti dobro navodnjavani vrtovi daju bogat urod — velike rajčice koje beduini suše na suncu kako bi ih mogli jesti preko cijele zime.

Međutim, prilagodljivost raznim vrstama tla i klimatskih uvjeta nipošto nije jedini razlog zbog kojeg su rajčice omiljene u gotovo cijelom svijetu. One su većinom samooplodne biljke, a to omogućava jednostavan uzgoj raznih sorti koje zadovoljavaju različite ukuse. Danas vrtlari imaju izbor od nekih 4 000 sorti. Sočne, sitne rajčice čine salate raznobojnijima i ukusnijima, a one slatkaste i duguljaste obično se konzervira. Krupne mesnate rajčice, jedna od glavnih namirnica u španjolskoj kuhinji, idealne su i za salatu i za kuhanje.

Naravno, za to što je rajčica postala toliko omiljena najviše je zaslužan njen neodoljiv okus, koji pizze, salate, umake i sokove čini posebno ukusnima. Danas se zaista može reći da čitav svijet voli rajčicu.