Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Trijumf „jabuke ljubavi“

Trijumf „jabuke ljubavi“

Trijumf „jabuke ljubavi“

Od dopisnika Probudite se! iz Španije

PRE mnogo vekova, „jabuka ljubavi“ je bila biljka koja je rasla svuda po oblasti Anda u Južnoj Americi. Njeni okrugli plodovi su bili veoma ukusni, ali izgleda da ih lokalni Indijanci nisu uzgajali. Nekako je ova izvanredna biljka stigla do Meksika, gde su je Asteci nazvali sitomatl, što znači veliki tomatl. Izraz tomatl se odnosio na nekoliko sličnih, pretežno sočnih vrsta voća. Ubrzo je paradajz sos, ili salsa, postao uobičajen deo astečke kuhinje, tako da je paradajz polako počeo da postaje međunarodno priznat.

Španski konkistadori su takođe smatrali da je paradajz sos veoma ukusan. Godine 1590, jedan jezuitski sveštenik koji je najveći deo svog života proveo u Meksiku rekao je da je paradajz jako zdrav, dobar za jelo i pun soka koji sosu daje dobar ukus. Španci su iz Meksika poslali seme paradajza u Španiju i u svoje kolonije na Karibima i Filipinima. Ali uprkos ovom početku koji je obećavao, prošlo je više od tri veka pre nego što je paradajz dobio svoje zasluženo mesto u kuhinjama širom sveta.

Savladavanje neukusne reputacije

Kulinarsku predrasudu — kao i svaku drugu — ponekad je teško savladati. I pored dobre reputacije u Meksiku, paradajz je uskoro stekao loše ime u Evropi. Problem je nastao kada su evropski botaničari svrstali paradajz u familiju Solanaceae — onu istu familiju kojoj pripadaju otrovna beladona ili smrtonosno velebilje. Osim toga, list paradajza je ispuštao jak miris, i pokazalo se da je otrovan. Da stvari budu još složenije, neki travari su tvrdili da paradajz ima afrodizijačke moći. Neki veruju da je to bio razlog zbog kog su ga Francuzi nazvali pom damur, ili „jabuka ljubavi“.

Nepovoljna gledišta o reputaciji paradajza prenela su se i u Severnu Ameriku. Još 1820-ih, jedan američki vrtlar iz Masačusetsa je izjavio: „[Paradajz] je toliko odvratan da mislim da bi me samo velika glad navela da ga probam.“ Nije samo on bio skeptičan. Jedan čovek iz Pensilvanije ga je nazvao „kiselo smeće“, i istovremeno je jedan britanski vrtlar opisao ovaj plod kao „smrdljivu zlatnu jabuku“.

Srećom, Italijani, koji su u 16. veku paradajz nazvali pomodoro (zlatna jabuka), bili su mnogo praktičniji. a Već početkom 17. veka, paradajz je postao popularna hrana u Italiji, gde je topla klima bila pogodna za njegovo uzgajanje. Ali, vrtlari iz severne Evrope se nisu uverili u to još skoro dva veka, i gajili su paradajz samo kao ukrasnu ili lekovitu biljku.

Od predrasude do popularnosti

Međutim, kada su ljudi jednom probali paradajz, nekadašnje sumnje su nestale, i odgajanje paradajza je počelo da napreduje. Do 1870-ih, zahvaljujući novoj transkontinentalnoj železnici, u Njujorku se mogao kupiti svež paradajz čak iz Kalifornije. Nekoliko decenija ranije, u Napulju u Italiji je otvorena prva picerija i time je povećana potražnja za paradajzom. Tokom 20. veka, rastuća potražnja za paradajz supom, sokom, sosom i kečapom — da i ne spominjemo omiljenu picu — pretvorila je ocrnjeni paradajz u najpopularnije voće na zemlji. (Vidite propratni okvir.) Osim njegovog uspeha kod proizvođača za tržište, paradajz je postao omiljen i kod vrtlara — od pustinja Bliskog Istoka do vetrovitog Severnog mora.

Od Sinaja do naftnih platformi

Jedna naftna platforma koja se nalazi usred Severnog mora možda ne izgleda kao idealno mesto za uzgajanje voća i povrća, ali paradajz nije zahtevna biljka. Ako mu obezbedite dovoljno vode i posebne plastične vreće koje sadrže sve neophodne hranljive sastojke, njegovo seme može rasti čak i bez zemljišta. Otuda paradajz uspeva i kod radnika na naftnoj platformi, koji žele da vide neko zelenilo među beživotnim cevima i mašinama, kao i da imaju malo domaćih plodova kojima bi obogatili svoju trpezu.

Uz malo truda i pažnje, paradajz se može gajiti i na pustinjskom tlu. Rasejani po planini Sinaj u Egiptu, Džebelejah beduini su izgradili terasaste bašte koje se navodnjavaju vodom iz izvora, bunara ili povremeno kišom. Njihove brižljivo navodnjavane bašte daju obilan rod krupnih paradajza, koje zatim suše na suncu da bi im potrajali tokom zime.

Međutim, gotovo sveopšta popularnost paradajza, ne zavisi samo od njegove sposobnosti da se prilagodi različitim zemljištima i klimama. Većina mladica paradajza se same oprašuju, tako da se lako mogu proizvesti različite vrste koje odgovaraju različitim ukusima. Sada vrtlari mogu birati između oko 4 000 vrsta. Mali, sočni crveni paradajz daje boju i ukus salatama, dok se sladak plavi paradajz često konzervira. Ogroman biftek paradajz, osnovna namirnica u španskim kuhinjama, idealan je i za salate i za kuvanje.

Naravno, ipak je ukus bio taj koji je na kraju izvojevao njegovu pobedu — ukus od kojeg ide voda na usta kojim se može ukrasiti pica, dekorisati salata, začiniti sos ili obogatiti sok. Iako nije postao „jabuka ljubavi“, sada ceo svet voli paradajz.

[Fusnota]

a Vlada mišljenje da je ovo ime dato paradajzu zato što su prve vrste koje su Italijani gajili bile žute boje.

[Okvir/Slike na 26. strani]

Gaspačo — osvežavajući ukus paradajza

Da li biste želeli da probate osvežavajuću hladnu supu koja je idealna za vrele letnje dane? U andaluzijskoj oblasti Španije, gaspačo se poslužuje uz glavno jelo skoro svakog dana. Lako se priprema, potrebni su jednostavni sastojci i predstavljaće zdrav i ukusan početak obroka za vašu porodicu. Evo tipičnog španskog recepta za pet osoba.

Sastojci

600 grama zrelog paradajza

350 grama krastavaca

250 grama crvene babure

2 kriške suvog hleba (60 grama)

30 mililitara sirćeta

30 mililitara maslinovog ulja

so

1 čen belog luka

malo kima

Priprema Očistite paprike i oljuštite krastavce i paradajz. Zatim ove sastojke iseckajte na sitne komade. Stavite ih u činiju u koju ste sipali 1 litar vode (dovoljno da se povrće potopi) zajedno s hlebom, belim lukom, začinima, sirćetom i uljem. Smesu ostavite da prenoći i sledećeg dana je izmiksajte i procedite. Ako je potrebno, dodajte još začina po ukusu. Gaspačo držite u frižideru do iznošenja za posluženje. Gaspačo se može služiti sa sitno iseckanim kockama paradajza, krastavca i paprike.

[Okvir na 27. strani]

Činjenice i brojke o paradajzu

Paradajz je postao najpopularnije voće na svetu. Godišnje se ubere blizu 100 miliona tona, znatno više od drugog poznatog voća u svetu (jabuke, banane, grožđe i pomorandže).

Iako se paradajz ponekad naziva povrćem, botanički gledano to je voće, zato što jestivi deo biljke sadrži i seme (uopšte gledano, povrće se sastoji od jestive stabljike, lišća i korena biljke).

Prema Ginisovoj knjizi rekorda, najveći zabeleženi paradajz je bio težak 3,5 kilograma i odgajen je u Oklahomi u Sjedinjenim Državama.

Pušenje duvana u blizini biljaka ili pre baratanja s njima može biti štetno za biljku. Duvan sadrži virus na koji je paradajz osetljiv.

Osim što sadrži vitamine A i C, paradajz je bogat jednim antioksidansom — likopenom. Neke istraživačke studije ukazuju da ishrana bogata paradajzom pomaže u smanjenju rizika od dobijanja raka.