“POGLEDAJ! Tamo na livadi”, šapnuo sam uzbuđeno. Moja žena i ja vozili smo se čamcem po prekrasnoj rijeci Nechako, u središnjem dijelu Britanske Kolumbije, uživajući u prizorima i zvucima netaknute prirode. A onda se potpuno neočekivano pojavila neka životinja koja se spremala skočiti na jednog neopreznog zeca. Žrtva je pobjegla munjevitom brzinom kako bi spasila goli život. Osjetivši naše prisustvo, grabežljivac je istog trena stao kao ukopan. Neprijateljski nas je pogledao i zarežao, kao da želi reći: ‘Hvala što ste mi pokvarili doručak.’ Potom se tiho povukao u tamu šume. “Koja je to bila životinja?” pitala je moja žena. “Ris”, odgovorio sam. U tom je trenutku jezovito režanje još jednom zaparalo svjež jutarnji zrak — ovaj put čulo se duže i glasnije.

Bio je to uistinu rijedak susret. Risovi su nekada lutali šumama i planinama čitave sjeverne hemisfere, no danas ih se može naći samo u nekim izoliranim područjima. Prema nekim izvještajima, viđen je u zabačenim planinskim predjelima Evroazije te čak i u nekim južnim krajevima, primjerice u planinama Španjolske. Međutim, najveći broj risova živi u Sibiru te u gustim, nedirnutim šumama sjeverne Kanade i Aljaske. U jednoj knjizi o divljim mačkama piše: “Da bi mogao dobro živjeti, ris treba dvije vrste šumskih staništa: guste šume pune kvrgavih, starih stabala, koja mu služe kao sklonište i mjesto gdje donosi na svijet mlade, te livade s bujnom, sočnom travom i mlade šume, gdje može loviti zečeve.”

Neki odrasli risovi otprilike su šest puta veći od velike kućne mačke, a čovjeku dopiru negdje do bedara. Kod sjevernoameričkih risova mužjak može biti težak 10 do 15 kilograma,  a ženka 5 do 10 kilograma. Ti su risovi otprilike upola manji od svojih evropskih srodnika. Neke od tih divljih mačaka mogu toliko narasti da im duljina tijela iznosi jedan metar.

U njegova prepoznatljiva obilježja svakako spada i nešto duža dlaka na obrazima, zbog koje izgleda znatno drugačije od većine drugih mačaka. Risovo lice, koje je šire i manje nego u većine mačaka, daje mu varljiv izgled sramežljivog i gotovo pitomog stvorenja. Po zimi sjevernoameričkom risu naraste gusto krzno sačinjeno od mekih dlaka dugih desetak centimetara. To je krzno obično svjetlosive boje, a na licu je prošarano i tamnijim sivim mrljama. Krzno evroazijskog risa obično je svjetlosmeđe s tamnosmeđim mrljama. Ris je prepoznatljiv i po svom kratkom repu (dugom svega desetak centimetara) sa širokim crnim vrhom. Primijetit ćete da ima i velike trokutaste uši na čijim vrhovima raste par crnih čuperaka. Te mu dlake služe poput antena, pomažući mu da prilikom lova na sitne životinje utvrdi odakle dopiru zvukovi koje one proizvode.

Snalažljivost i dobra kamuflaža pomažu ovom grabežljivcu koji gotovo uvijek lovi sam da se dočepa plijena. Zahvaljujući svojim velikim mekim šapama, na kojima ima kandže koje  može uvući, ris se s lakoćom kreće po dubokom snijegu. Vrlo duge i jake stražnje noge omogućavaju mu da za tren oka postigne veliku brzinu, praveći skokove duge dva do tri metra. Osim toga, ris se u potjeri za plijenom može poput pravog akrobata okrenuti u zraku i promijeniti smjer kretanja. Međutim, svaka potjera obično kratko traje. Ris će odustati ukoliko ne uhvati plijen nakon otprilike pet skokova. On obično naganja tri do deset zečeva prije nego što jednog uhvati. Ako ne uspije ništa uhvatiti, ostat će praznog želuca. No kad se napokon dočepa plijena, zgrabit će ga za vrat svojim snažnim kratkim čeljustima s 28 zuba, među kojima su i 4 očnjaka oštra poput noža.

Ris najčešće lovi pred samu zoru i u sumrak. Kao i većina drugih mačaka, i on dobro vidi u polumraku. Ustvari, po noći vidi čak šest puta bolje nego ljudi. Mačje oči imaju iza mrežnice posebnu opnu koja poput ogledala reflektira svjetlost natrag kroz mrežnicu, tako da se maksimalno iskorištava svjetlost koja dopire do oka. Zbog toga kad u tami mačka pogleda ravno u vas, njene oči izgledaju poput sjajnih staklenih kuglica. U jednoj knjizi o divljim mačkama kaže se: “Zahvaljujući svom dobrom vidu ris može uočiti plijen na velikoj udaljenosti. On navodno može vidjeti miša na udaljenosti od 75 metara, a bjelonogog zeca na 300 metara — više od dužine triju nogometnih igrališta.”

Bjelonogi zec je prava poslastica za kanadskog risa. On u tri dana ubije u prosjeku dva bjelonoga zeca. Ris koji se dobro hrani može živjeti i do 15 godina. Taj se prilagodljivi lovac ponekad hrani i miševima, voluharicama, tetrijebima, patkama, dabrovima i vjevericama. Prema nekim izvještajima, ris čak može ubiti jelena i zato ga se s pravom smatra opasnim i nasrtljivim lovcem.

Ženka koja je spremna za parenje pokazuje to obilježavajući područje svojim mirisom te karakterističnim mačjim drečanjem. Nakon parenja donijet će na svijet oko četiri, a u rijetkim slučajevima, kad hrane ima u izobilju, i do sedam mladih risova. Zanimljivo je da su okoti manji kad vlada nestašica hrane.

Risa se rijetko viđa jer on obično izbjegava mjesta gdje ima ljudi. Zahvaljujući naporima da ga se zaštiti od istrebljenja razmnožio se u mnogim područjima Britanske Kolumbije. Osim toga, njegovom uspješnom razmnožavanju vjerojatno pomažu i suvremene metode selektivnog prorjeđivanja šuma, zahvaljujući kojima se stvaraju mali šumski proplanci prekriveni travom kojom se hrane zečevi. Kako se povećava populacija zečeva, tako raste i broj risova.

Ova zanimljiva životinja važan je dio jednog složenog ekosistema. Ris je, kao i svi drugi grabežljivci, ovisan o svom plijenu. U jednoj je knjizi zaključeno da je ‘ris također ovisan o travi i izdancima drveća kojima se hrani njegov plijen. Slično tome, ovisan je i o organizmima u šumskom tlu kojima se hrane biljke koje pak služe kao hrana njegovom plijenu.’ Zaista, složenost tih odnosa uči nas koliko je važno živjeti u skladu s prirodom i nastojati je očuvati kako bi u njoj mogle živjeti životinje kao što je ris.