Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Kišne šume — možemo li ih koristiti a da ih ne uništavamo?

Kišne šume — možemo li ih koristiti a da ih ne uništavamo?

Kišne šume — možemo li ih koristiti a da ih ne uništavamo?

DA LI smatrate da drvna industrija ima pravo da uništi tropske kišne šume u svetu? Verovatno ćete reći ne! Međutim, neki ekolozi mogu tvrditi da su mnogi koji bi rekli ne, u stvari već rekli da — recimo, tako što kupuju nameštaj napravljen od lepog i popularnog tropskog drveta koje potiče iz kišnih šuma umesto od drveta koje se gaji na šumskim gazdinstvima.

Seča stabala se često poistovećuje sa obešumljavanjem. Zaista, sečom se unište mnoge šume. Ipak, tvrdi se da se seča drugih šuma obavlja uz minimalnu štetu. Da li tropske kišne šume i živi svet u njima zaista mogu preživeti seču stabala? Hajde da najpre osmotrimo kako seča stabala može uništiti šumu.

Kako seča stabala može uništiti šumu i živi svet u njoj

Evo jednog scenarija: Sve počinje s buldožerima koji krče put duboko u šumu. Drvoseče s motornim testerama ubrzo kreću u akciju. Kompanija koja se bavi preradom drveta ima kratkoročnu dozvolu za seču stabala, tako da je radnicima naređeno da obore svako drvo koje vredi. Dok padaju stabla koja se mogu unovčiti, ona oštećuju ili uništavaju obližnja stabla s kojima su povezana puzavicama. Zatim se vozila s gusenicama probijaju kroz gustu vegetaciju da bi izvukla debla i pri tome sabijaju rastresitu zemlju dok je ne učine praktično beskorisnom.

Radnici kompanije za preradu drveta uglavnom jedu više mesa nego meštani. Po šumi se traga za divljači i obično se odstreli više nego što je stvarno potrebno. Putevi koje drvoseče ostave za sobom čine pristupačnim do tada nedostupna područja. Sada mogu proći i lovci sa svojim vozilima i puškama da bi dokrajčili sve što je ostalo od živog sveta. Traperi love manje životinje i ptice radi unosne trgovine kućnim ljubimcima. Zatim dolaze doseljenici, na hiljade beskućnika, tražeći priliku da zarade za preživljavanje na zemljištu koje je sada pristupačno. Svojim principom rada poseci-i-spali uništavaju preostala stabla i time omogućavaju jakim kišama da speru tanak površinski sloj zemlje.

Tako je šuma ostavljena u beživotnom stanju. Seča stabala je bila samo prvi korak. Ali, da li seča tropskih kišnih šuma mora biti tako razorna?

Kontrolisana seča stabala

Poslednjih godina je obnovljen interes za seču stabala koja prouzrokuje malo ili nimalo štete, kao i za racionalno iskorišćavanje šuma. Cilj je da se stabla poseku na način koji će naneti minimalnu štetu šumi i živom svetu u njoj. Šuma se postepeno obnavlja, i posle nekoliko decenija seča se može ponoviti. Pod pritiskom zagovornika očuvanja prirodnih bogatstava, neki trgovci reklamiraju prodaju stabala koja potiču iz šuma za koje je potvrđeno da su planski sečene. Hajde da izbliza osmotrimo kako funkcioniše seča stabala koja prouzrokuje malo ili nimalo štete.

Profesionalni drvoseča i grupa pomoćnika krče put kroz žbunje. Oni pripadaju jednoj od nekoliko grupa koje će dok budu pregledale šumu provesti oko šest meseci u džungli. U ovom slučaju, kompanija za preradu drveta ima dugoročnu dozvolu, tako da njeni radnici imaju vremena da obave odabir stabala s ciljem da se šuma sačuva i za buduće korišćenje.

Šumar obeležava svako stablo registarskim brojem i utvrđuje vrstu. Postoji na stotine vrsta, tako da on mora biti prilično stručan. Ali, sledeći korak zahteva savremenu tehnologiju.

Koristeći ručni uređaj za prenos podataka preko satelita Sistema za globalno pozicioniranje, šumar unosi podatke o veličini i vrsti drveta i njegov registarski broj. Zatim, pritiskom na dugme za slanje podataka, svi detalji o tom drvetu, uključujući i njegovu tačnu poziciju, istog trenutka odlaze s lica mesta do kompjutera u nekom udaljenom prometnom gradu.

Nešto kasnije, šumarov kompjuter štampa jednu mapu s detaljima o svakom drvetu koje se može iskoristiti. Šumar zatim pažljivo bira stabla koja se mogu oboriti u skladu sa zvaničnim propisima. Kod mnogih vrsta je dozvoljeno da se obori samo 50 posto stabala s većim prečnikom od navedenog u dozvoli. Najstarija i najzdravija stabla moraju se ostaviti zbog semena.

Međutim, kako se mogu oboriti stabla, a da se ne ošteti šuma? Probudite se! je postavio ovo pitanje Robertu, šumaru koji je spomenut u prethodnom članku. On je objasnio: „Mapa igra glavnu ulogu. Sa ovom mapom, možemo planirati seču stabala koja će naneti minimalnu štetu šumi. Čak se može planirati i pravac pada kako bi se dodatna šteta svela na najmanju meru.

„Takođe možemo planirati izvlačenje trupaca pomoću dizalica, umesto da se probijamo buldožerima do svakog oborenog stabla. Pre nego što obore stabla, drvoseče presecaju puzavice koje ih povezuju sa susednim stablima — opet s ciljem da dodatna šteta bude što manja. Na području za koje imamo dozvolu radimo po kružnom sistemu, tako što svake godine obeležavamo i sečemo jedan deo i onda se ne vraćamo na te parcele dok ne prođe najmanje 20 godina. Za neke delove šume, taj period traje 30 godina.“

Ali, pošto je Roberto zaposlen u jednoj kompaniji za seču drveća, Probudite se! ga je pitao sledeće: „Kakvu korist drvoseče stvarno imaju od toga što štite živi svet u divljini?“

Zaštita životinja

„Ne možete imati gustu šumu bez životinja“, kaže Roberto. „One imaju presudnu ulogu u oprašivanju biljaka i raznošenju semena. Ulažemo sve napore da što manje uznemiravamo divlje životinje. Na primer, pažljivo projektujemo prilazne puteve, tako da ih ima tek ponegde. Kad god je to moguće, pravimo puteve koji su toliko uski da krošnje iznad njih ostaju netaknute. Na taj način životinje, kao što su lenjivci i majmuni, mogu prelaziti put bez potrebe da silaze s drveća.“

Roberto nam pokazuje neke osenčene oblasti na njegovoj mapi. Te oblasti će ostati potpuno netaknute. Na primer, zaštićeni pojas sa obe strane reke dozvoljava životinjama da prelaze s jedne na drugu stranu u netaknutoj džungli.

„Osim vitalnih staništa uz reku“, objašnjava on, „pod zaštitom su i pećine, stene s naslagama rude, staro drveće sa šupljinama u deblu, drveće s mesnatim plodovima — zapravo, sve ono što je neophodno za opstanak određene vrste. Da bismo sprečili nezakonit lov, zabranjujemo radnicima da nose puške i avionom dostavljamo govedinu i piletinu do šumarskih kampova, tako da im ne treba meso divljih životinja. Zatim, po završetku seče, pažljivo zatvorimo ili kontrolišemo puteve kako bismo sprečili lovokradice i ilegalne drvoseče da uđu u šumu.

„Mene lično čini srećnim što radim sve ovo, jer verujem u očuvanje Božjeg stvarstva. Ali, skoro sve mere koje sam naveo regulisane su međunarodnim propisima o planskom sečenju šume uz odobrenje. Da bi dobila dozvolu, svaka kompanija mora da prođe kontrolu međunarodnih organizacija.“

Da li racionalno korišćenje šuma donosi profit? Osim nekoliko entuzijasta poput Roberta, drvoseče uglavnom ne prihvataju zamisao o očuvanju života u divljini s toliko oduševljenja. Takva ograničenja se često smatraju pretnjom za profit.

Uprkos tome, istraživanja koja su sprovedena u istočnoj Amazoniji krajem 1990-ih pokazala su da je trošak ucrtavanja stabala, sečenja puzavica i planiranja izvlačenja trupaca bio više nego nadoknađen, zahvaljujući većoj efikasnosti koja je postignuta. Recimo, izgubljeno je manje stabala. Često bi, bez takve mape, radnici s motornim testerama oborili stablo koje grupa za izvlačenje trupaca posle nije mogla da pronađe u gustoj džungli.

Osim toga, lakše je prodati stabla za koja nezavisni inspektori daju potvrdu da potiču iz racionalno korišćene šume. Ali, da li kontrolisana seča stabala zaista štiti biodiverzitet? Koliko životinjskog sveta ostane nakon ovakvih seča tropskih kišnih šuma?

Može li šumski živi svet preživeti seču?

Tačno je da je ekosistem tropskih kišnih šuma vrlo osetljiv i složen. Ipak, on može pokazati začuđujuću fleksibilnost pod određenim okolnostima. Na primer, ako blizu iskrčenog područja ostane nešto neposečene šume, postepeno će izrasti mladice posečene vrste i popuniće prazninu koja je ostala. Ali, šta je sa životinjama, pticama i insektima?

Tradicionalna seča drveća ozbiljno ugrožava neke vrste, i većina tih poduhvata utiče na smanjenje broja ptičjih i životinjskih vrsta u datom području. Međutim, kontrolisana seča stabala često vrlo malo utiče na većinu vrsta. U stvari, pravljenje otvora u krošnjama može zapravo povoljno uticati na neke vrste. Nedavna istraživanja su pokazala da prisustvo ljudi — čak i kada neki od njih selektivno seku stabla — može povećati biološku raznovrsnost tropskih kišnih šuma.

Stoga, postoji uverljiv dokaz da se tropske kišne šume mogu racionalno koristiti, a da se pri tome ne nanese trajna šteta raznovrsnosti života u njima. Londonski časopis Economist je naveo: „Samo 10% netaknutih šuma, koje bi se racionalno koristile, može zadovoljiti ukupnu sadašnju potražnju za tropskim tvrdim drvetom. Većina ostalog dela šume mogla bi se proglasiti zabranjenim područjem.“

Jedan primer potpune zaštite je šuma o kojoj smo govorili u uvodnom članku. Ramiro je štiti jer su naučnici tamo otkrili nekoliko ugroženih vrsta. Takve maglovite šume su retke i u njima postoji neobično velika raznovrsnost života. „Upućenost je presudna za očuvanje šuma“, objašnjava Ramiro. „Kada lokalno stanovništvo shvati da njihovo snabdevanje vodom zavisi od šume, ono postaje zainteresovano za njeno očuvanje.“

Ramiro dodaje: „Eko-turizam je još jedan važan faktor, jer posetioci uče zašto vredi zaštititi različito drveće i biljke koje vide. Oni odlaze s većim cenjenjem prema šumi i živom svetu u njoj.“

Ramirov i Robertov primer pokazuje da čovek može da koristi tropsku kišnu šumu a da pri tom ne uništi ni nju ni živi svet u njoj. Ali činjenica da je to moguće ne znači da će se to stvarno i desiti. Danas neki mogu biti sigurni da tropska drvna građa koju kupuju potiče iz šume koja je sečena planski i uz odobrenje. Međutim, drugi nemaju takvu mogućnost. Stoga, hoće li napori za očuvanje omogućiti da se spase zadivljujuća raznovrsnost života u kišnim šumama?

[Mape na 7. strani]

(Za kompletan tekst, vidi publikaciju)

BOLIVIJA

Mapa s desne strane pruža detalje o svakom drvetu; kao što je gore prikazano, ta mapa pokazuje samo jedan mali deo Bolivije

[Izvor]

Sve mape osim gore levo: Aserradero San Martin S.R.L., Bolivia

[Slike na 7. strani]

Svako drvo se numeriše i utvrđuje se njegova vrsta. Zatim se pomoću uređaja Sistema za globalno pozicioniranje (gore) određuje njegova tačna pozicija

[Slika na 7. strani]

’Mapa sa ucrtanim stablima je ključ za planiranje seče stabala kojom se neće trajno oštetiti šuma i živi svet u njoj‘ (Roberto)

[Slika na stranama 8, 9]

„Upućenost je presudna za očuvanje šuma“ (Ramiro)

[Izvor slike na 9. strani]

Fotografija: Zoo de Baños