U PLANINSKOM području na sjeverozapadu Italije, nedaleko od švicarskih Alpa i čuvenog Mont Blanca u Francuskoj, nalazi se regija Valle d’Aosta. Tamo sam rođena 1941. u malom mjestu Challant St. Anselme.

Bila sam najstarije od petero djece. Nakon mene majka je rodila još četiri dječaka. Ona je bila marljiva žena i pobožna katolkinja. Otac je također potjecao iz pobožne obitelji. Dvije njegove sestre bile su redovnice. Moji su se roditelji puno žrtvovali kako bi mi u materijalnom pogledu pružili sve što mi je bilo potrebno. Između ostalog, omogućili su mi da steknem dobru naobrazbu. Kako u našem malom mjestu nije bilo škole, roditelji su me u dobi od 11 godina poslali na školovanje u internat koji su vodile opatice.

Tamo sam, između ostalog, učila latinski i francuski. Kad sam navršila 15 godina, počela sam ozbiljno razmišljati o tome kako služiti Bogu. Smatrala sam kako bi bilo najbolje da odem u samostan. Međutim, mojim se roditeljima to nije sviđalo jer bi se u tom slučaju mama morala sama brinuti za moju braću. Oni su se nadali da ću zahvaljujući svojoj naobrazbi naći dobar posao te moći financijski pomagati obitelji.

Premda me rastužila reakcija mojih roditelja, željela sam da moj život ima pravi smisao  te sam smatrala da bi mi Bog ipak trebao biti na prvom mjestu. Tako sam 1961. otišla u rimokatolički samostan.

Prvih nekoliko mjeseci upoznavala sam se s crkvenim pravilima i normama ponašanja te sam radila neke fizičke poslove u samostanu. U kolovozu 1961. započeo je moj novicijat, ili razdoblje pripreme za redovničku službu. Tada sam počela nositi klasičnu redovničku odjeću. Osim toga, predložila sam da mi se ime promijeni u Ines, kako se zvala moja majka. Kad je to prihvaćeno, počeli su me zvati sestra Ines.

Premda je većina novakinja radila fizičke poslove u samostanu, ja sam bila dovoljno obrazovana da radim kao učiteljica u osnovnoj školi. Dvije godine kasnije, u kolovozu 1963, položila sam redovničke zavjete i postala pripadnica reda sestara Svetog Giuseppea u Aosti (Italija). Kasnije mi je samostan omogućio daljnje školovanje, poslavši me na Sveučilište Maria Santissima Assunta u Rimu.

Kad sam se 1967. po završetku studija vratila u Aostu, počela sam predavati u jednoj srednjoj školi. Godine 1976. ponuđeno mi je da radim kao ravnateljica škole. Premda sam još uvijek predavala nekim razredima, počela sam se više baviti administrativnim poslovima te sam postala članica odbora za javno školstvo regije Valle d’Aosta.

Iskreno sam željela pomagati siromašnima. Od sveg sam srca suosjećala s njima. To me potaklo da organiziram niz programa socijalne skrbi, među ostalim i pomaganje neizlječivo bolesnim osobama koje nemaju obitelji. Osim toga organizirala sam program za obrazovanje djece doseljenika. Trudila sam se naći stan i posao siromašnima te sam se angažirala oko organiziranja medicinske pomoći za socijalno ugrožene. Nastojala sam živjeti u skladu s vjerskim načelima svoje Crkve.

U to sam vrijeme prihvaćala katoličku teologiju, uključujući i crkvena učenja o Trojstvu i besmrtnosti duše te katoličko poimanje čovjekove vječne budućnosti. Tada je katolička teologija već počela dopuštati i neka druga gledišta, kao što je religijski pluralizam, koji podrazumijeva prihvaćanje drugih religija i miroljubivi suživot s njima.

Međutim, stalno su me kopkala pitanja u vezi s nekim aktivnostima u Katoličkoj crkvi. Naprimjer, prije krštenja i krizme roditelji i djeca trebali bi učiti što ti koraci znače. Međutim, većina njih uopće nije dolazila na satove vjeronauka, a oni koji su dolazili nisu se trudili da bilo što nauče. Osim toga, neki koji nisu dobili odobrenje za krštenje i krizmu u jednoj župi naprosto bi otišli u drugu župu te tamo obavili krštenje i krizmu. Ja sam to smatrala pukim formalizmom i licemjerstvom.

Ponekad bih pitala samu sebe, a i druge redovnice: “Ne bismo li trebale propovijedati Evanđelje umjesto da se bavimo raznim drugim aktivnostima?” “Mi propovijedamo čineći dobra djela”, glasio bi odgovor.

Osim toga, bilo mi je teško vjerovati da moram svećeniku ispovijedati svoje grijehe. Smatrala sam da bih o takvim osobnim stvarima trebala razgovarati s Bogom. Nadalje, nisam se mogla pomiriti s time da molitve treba učiti napamet i potom ih uvijek iznova ponavljati. Nisam mogla vjerovati ni da je papa nepogrešiv. S vremenom sam odlučila da svoje mišljenje o takvim stvarima zadržim za sebe te naprosto nastavim živjeti pobožnim životom koji sam izabrala.

Oduvijek sam veoma cijenila Bibliju i željela sam je bolje upoznati. Kad god sam trebala donijeti neku odluku ili sam osjećala da mi je potrebna Božja podrška, čitala sam Bibliju. Premda u samostanu nikad nismo proučavali Bibliju, ja sam je sama čitala. Duboko me se dojmio izvještaj iz Izaije 43:10-12, u kojem Jehova Bog kaže: “Vi ste moji svjedoci.” No u to vrijeme još nisam potpuno razumjela smisao tih riječi.

Sredinom 1960-ih četiri sam godine pod pokroviteljstvom Vatikana studirala teologiju na sveučilištu u Rimu. No među udžbenicima koje smo koristili nije bilo Biblije. Nakon što sam se vratila u Aostu, prisustvovala sam  mnogim ekumenskim konferencijama, čak i nekima koje su organizirale međuvjerske i ne-katoličke organizacije. Kad sam vidjela pomutnju koja vlada među pripadnicima tih zajednica koje su tvrdile da naučavaju istu knjigu, još sam više željela upoznati biblijska učenja.

Godine 1982. jedna Jehovina svjedokinja došla je u centar u kojem sam se bavila socijalnim radom te je započela sa mnom razgovor o Bibliji. Premda sam imala puno posla, zanimalo me da naučim nešto više o Bibliji. Stoga sam joj rekla: “Posjetite me u školi, pa ćemo razgovarati kad budem imala slobodni sat.”

Žena me doista posjetila, no u rasporedu nisam imala nijedan “slobodni sat”. Zatim je moja majka saznala da boluje od raka, pa sam privremeno prestala raditi kako bih se brinula o njoj. Nakon što je umrla u travnju 1983, vratila sam se na posao, no tada su Jehovini svjedoci već izgubili kontakt sa mnom. No ubrzo nakon toga posjetila me jedna druga Jehovina svjedokinja, koja je imala oko 25 godina, kako bi sa mnom razgovarala o Bibliji. U to sam vrijeme sama čitala biblijsku knjigu Otkrivenje. Stoga sam je upitala: “Tko su onih 144 000 koji se spominju u 14. poglavlju Otkrivenja?”

Učili su me da svi dobri ljudi idu na nebo, pa mi nije bilo jasno zašto bi tih 144 000 bilo odijeljeno od drugih na nebu. Pitala sam se: ‘Tko su tih 144 000? Što oni rade?’ Uvijek sam iznova razmišljala o tim pitanjima. Jehovina svjedokinja uporno me pokušavala pronaći, no to joj nije pošlo za rukom jer mene gotovo nikad nije bilo kod kuće.

Na kraju je dala moju adresu Marcu, starješini iz svoje skupštine. On me konačno pronašao u veljači 1985. Budući da sam bila u žurbi, razgovarali smo svega nekoliko minuta, ali smo se dogovorili da me ponovno posjeti. Marco i njegova supruga Lina počeli su me redovito posjećivati i pomagati mi da bolje upoznam Bibliju. Ubrzo mi je postalo jasno da se temeljna katolička učenja, kao što su učenje o Trojstvu, besmrtnosti duše i paklenoj vatri, ne zasnivaju na Bibliji.

Kad sam došla na sastanak Jehovinih svjedoka u Dvoranu Kraljevstva, bilo mi je jasno da je kod njih puno toga drugačije nego u Katoličkoj crkvi. Pjevali su svi prisutni, a ne samo zbor. Zatim su svi sudjelovali u programu sastanka. Osim toga, vidjela sam da su svi u organizaciji “braća” i “sestre”. Svi se oni istinski brinu jedni za druge. To me se duboko dojmilo.

U to vrijeme dolazila sam na sastanke u svojoj redovničkoj odjeći. Nekima se na licu moglo vidjeti da su dirnuti što vide redovnicu u Dvorani Kraljevstva. Osjećala sam radost i zadovoljstvo zbog toga što sam bila okružena velikom obitelji punom ljubavi. Osim toga, kako sam proučavala Bibliju sve sam više shvaćala da mnoga načela po kojima sam živjela nisu u skladu s Božjom Riječi. Naprimjer, Biblija nigdje ne kaže da Božji sluge trebaju nositi neku posebnu odjeću. Hijerarhija i pompoznost koje su svojstvene Crkvi jako odskaču od onog što Biblija naučava o poniznim starješinama koji predvode u skupštini.

Osjećala sam se kao da gubim tlo pod nogama. Nisam mogla vjerovati da sam 24 godine živjela u zabludi. Pa ipak, bila sam uvjerena da je ono što sam naučila iz Biblije istina. Bojala sam se pomisli da u dobi od 44 godine moram početi život ispočetka. No nakon što sam saznala što Biblija stvarno naučava nisam mogla nastaviti ići kroz život zatvorenih očiju.

Znala sam da ću ako napustim samostan ostati bez igdje ičega. Međutim, sjetila sam se kako je David rekao da nikad ‘nije vidio pravednika ostavljena, ni djece njegove da prose kruha’ (Psalam 37:25). Znala sam da ću u određenoj mjeri izgubiti materijalnu sigurnost, no pouzdala sam se u Boga i rekla samoj sebi: ‘Čega bih se zapravo trebala bojati?’

Moja je obitelj mislila da sam izgubila zdrav razum. To mi je teško palo, no imala sam na umu Isusove riječi: ‘Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan’ (Matej 10:37). U to vrijeme hrabrile su me i jačale neke lijepe geste Jehovinih svjedoka. Kad bi me vidjeli  na ulici odjevenu u redovničku odjeću, uvijek bi mi prišli i pozdravili me. Zahvaljujući tome još sam se više zbližila s braćom te sam se osjećala kao dio njihove obitelji.

Na kraju sam otišla do nadstojnice samostana i rekla joj zašto sam odlučila napustiti samostan. Premda sam predložila da joj na temelju Biblije objasnim zašto sam donijela tu odluku, nije me htjela saslušati, nego je rekla: “Ako imam bilo kakva pitanja u vezi s Biblijom, mogu se obratiti stručnjaku za Bibliju!”

Katolička crkva bila je šokirana mojom odlukom. Optužili su me da sam nemoralna i da sam izgubila zdrav razum. Međutim, oni koju su me poznavali znali su da su to lažne optužbe. Ljudi s kojima sam prije radila različito su reagirali. Neki su me zbog donošenja te odluke smatrali hrabrom. Drugima je bilo žao te su mislili da sam krenula krivim putem. Neki su me čak sažalijevali.

Četvrtog srpnja 1985. napustila sam Katoličku crkvu. Znajući kako su prošli neki drugi koji su to učinili, Jehovini svjedoci bojali su se za moju sigurnost, pa su me otprilike mjesec dana skrivali od ljudi. Došli bi po mene i odvezli me na sastanak, a potom bi me vratili kući. Nastojala sam što manje privlačiti pažnju na sebe dok se situacija malo ne smiri. A onda sam 1. kolovoza 1985. počela s Jehovinim svjedocima ići u službu propovijedanja.

Kad sam tog istog mjeseca prisustvovala oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka, novinari su saznali da sam napustila Crkvu te su to objavili u medijima. Kad sam se 14. prosinca 1985. krstila kao Jehovin svjedok, ljudi s lokalne televizije i iz novina smatrali su to toliko šokantnim da su ponovno objavili priču o tome kako bi svi znali što sam učinila.

Nakon što sam napustila samostan ostala sam bez igdje ičega. Nisam imala ni posao, ni stan, ni bilo kakav izvor prihoda. Otprilike godinu dana njegovala sam jednu paraliziranu ženu. U srpnju 1986. počela sam služiti kao pionir, kako se nazivaju Jehovini svjedoci koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju. Preselila sam se u područje na kojem je djelovala jedna mala novoosnovana skupština. Zarađivala sam za život dajući poduku iz jezika  i nekih drugih predmeta te sam tako iskoristila znanje koje sam stekla školovanjem. To mi je omogućilo da imam fleksibilan vremenski raspored.

Nakon što sam upoznala biblijsku istinu, željela sam je prenijeti što većem broju ljudi. Budući da govorim francuski, razmišljala sam o tome da odem služiti u neku afričku zemlju u kojoj se govori francuski. A onda je 1992. u obližnjoj Albaniji zakonski priznato djelo Jehovinih svjedoka. Potkraj te godine tamo je poslana mala grupa pionira iz Italije. Među njima su bili Mario i Cristina Fazio iz moje skupštine. Pozvali su me da ih posjetim i potakli me da razmislim mogu li i ja doći služiti u Albaniju. Pomno sam razmišljala o tome i molila se u vezi s tim, a onda sam se u dobi od 52 godine ponovno odrekla relativne sigurnosti i otišla živjeti u jedan potpuno drugi svijet.

Bilo je to u ožujku 1993. Čim sam doputovala postalo mi je jasno da sam došla u potpuno drugačiju kulturu, premda u geografskom smislu nisam otišla daleko od svoje domovine. Ljudi su svuda išli pješice i pričali su albanski, jezik koji je meni bio potpuno nerazumljiv. U zemlji su se odigravale ogromne promjene vezane za prelazak iz jednog političkog sustava u drugi. Međutim, ljudi su žeđali za biblijskom istinom te su voljeli čitati i proučavati. Oni s kojima smo proučavali Bibliju brzo su duhovno napredovali, a to je radovalo moje srce i pomoglo mi da se priviknem na novu sredinu.

Kad sam 1993. došla u glavni grad, Tiranu, u Albaniji je postojala samo jedna skupština s malo više od 100 Jehovinih svjedoka raštrkanih po cijeloj zemlji. Još istog mjeseca u Tirani je prvi put održan dan posebnog sastanka, na kojem je bilo 585 prisutnih, a 42 osobe su se krstile. Premda ništa nisam razumjela, bilo je dirljivo slušati Jehovine svjedoke kako pjevaju i gledati ih kako pažljivo slušaju program. U travnju je održana Spomen-svečanost obilježavanja smrti Isusa Krista kojoj je prisustvovalo ukupno 1 318 osoba! Otad je kršćansko djelo u Albaniji doživjelo ogromni napredak.

Nekad sam znala gledati Tiranu sa svog balkona na trećem katu i pitati se: ‘Hoćemo li ikada doći do svih tih ljudi?’ Jehova Bog pobrinuo se za to. Danas u Tirani ima 23 skupštine Jehovinih svjedoka. U cijeloj zemlji ima 68 skupština i 22 grupe s ukupno 2 846 Jehovinih svjedoka. Zaista ogroman napredak u svega nekoliko godina! Godine 2002. Spomen-svečanosti je prisustvovalo 12 795 osoba.

U Albaniji živim već deset godina i presretna sam što sam za to vrijeme imala priliku pomoći da najmanje 40 osoba dođe do krštenja. Neki od njih danas također služe kao pioniri te u nekim drugim vidovima punovremene službe. U razdoblju od nekoliko godina u Albaniju je poslano šest grupa pionira iz Italije kako bi pomogli u propovjedničkom djelu. Za svaku grupu bio je organiziran tromjesečni tečaj učenja jezika, a ja sam bila zamoljena da poučavam posljednje četiri grupe pionira.

Kad su moji prijatelji saznali da sam odlučila napustiti Crkvu, veoma su burno reagirali. No otad su prošle mnoge godine i oni su postali tolerantniji jer su vidjeli da sam smirena i zadovoljna. Drago mi je što me i članovi obitelji, među ostalima i moja 93-godišnja tetka koja je još uvijek redovnica, sada puno više podržavaju.

Otkako sam upoznala Jehovu, on se u mnogim situacijama na divan način brinuo o meni! Uputio me na svoju organizaciju. Kad se osvrnem unatrag, prisjetim se kako sam željela pomagati siromašnima, socijalno ugroženima i onima koji su u nevolji te kako sam se htjela u potpunosti posvetiti služenju Bogu. Zato zahvaljujem Jehovi što se pobrinuo da moja duhovna žeđ bude utažena.