VLASTI tvrde kako su porezi nužno zlo — cijena života u “civiliziranom društvu”. Slagali se vi s time ili ne, jedno se ne može poreći, a to je da je ta cijena obično visoka.

Porezi se dijele u dvije kategorije: na direktne i indirektne. Porez na dohodak, porez na dobit poduzeća i porez na imovinu neki su od poreza koji spadaju u kategoriju direktnih poreza. Najomraženiji među njima vjerojatno je porez na dohodak. To je naročito slučaj u zemljama u kojima je porez na dohodak progresivan, što znači da onaj tko više zarađuje plaća viši porez. Oni koji se protive takvom načinu oporezivanja kažu kako je takav porez zapravo kazna za naporan rad i uspjeh.

OECD Observer, publikacija koju izdaje Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, podsjeća nas da osim poreza koje ubire država “neki porezni obveznici možda moraju plaćati i lokalne, regionalne, provincijske ili savezne poreze na dohodak. To je slučaj u Belgiji, na Islandu, u Japanu, Kanadi, Koreji, nordijskim zemljama, Sjedinjenim Državama, Španjolskoj i Švicarskoj.”

U kategoriju indirektnih poreza spadaju, između ostalog, porez na promet, porez na alkohol i cigarete te carinske pristojbe. Mada ovi porezi nisu toliko očiti kao direktni, oni mogu predstavljati velik financijski teret, naročito siromašnima. U časopisu Frontline, koji izlazi u Indiji, spisateljica Jayali Ghosh navodi kako je zabluda da srednji i bogati stalež snose najveći teret u plaćanju poreza u toj zemlji. Ona kaže: “Preko 95 posto prihoda koji savezne države ostvare putem poreza otpada na indirektne poreze. (...) To vjerojatno znači da siromašniji ustvari plaćaju veći dio poreza od bogatih.” Taj nesklad očito stvaraju visoki porezi na proizvode široke potrošnje, kao što su, primjerice, sapun i hrana.

No što države rade sa svim tim novcem od poreza?

Mora se priznati da država troši ogromne količine novca kako bi nam osigurala usluge koje su nam prijeko potrebne. Naprimjer, u Francuskoj svaki četvrti zaposlenik radi u javnom sektoru. U tu grupu zaposlenika spadaju  prosvjetni radnici, radnici u pošti, muzejima, bolničko osoblje, policija i svi ostali koji rade u državnim službama. Njihove plaće osiguravaju se iz sredstava prikupljenih putem poreza. Ta se sredstva u nekim zemljama koriste i za izgradnju cesta, škola i bolnica te za plaćanje usluga kao što su odvoz smeća i poštanske usluge.

Izdaci u vojne svrhe još su jedan važan razlog za postojanje poreza. Porez na dohodak prvi je put uveden 1799, kako bi bogati Britanci pomogli financirati rat protiv Francuske. Međutim, u Drugom svjetskom ratu britanska vlada počela je tražiti i od radničke klase da plaća svoj dio poreza na dohodak. Financiranje državnih vojnih snaga još i danas, čak i u vrijeme mira, iziskuje velika financijska sredstva. Štokholmski međunarodni institut za mirovna istraživanja procjenjuje da su 2000. ukupni vojni izdaci u svijetu iznosili oko 712 milijardi eura.

Porezi služe i kao sredstvo “društvenog inženjeringa”, odnosno za poticanje ili suzbijanje određenog načina ponašanja. Tako, naprimjer, oporezivanje alkoholnih pića navodno smanjuje prekomjerno konzumiranje alkohola. Zbog toga u mnogim zemljama porez na pivo iznosi oko 35 posto.

Visoki porez plaća se i na duhanske proizvode. U Južnoafričkoj Republici u cijenu svake kutije cigareta uračunat je i porez od 45 do 50 posto. Međutim, uvođenje takvih poreza nije uvijek motivirano samo nesebičnom brigom za ljude. Kao što je pisac Kenneth Warner istaknuo u časopisu Foreign Policy, duhanska industrija je “moćna ekonomska sila. Prodajom duhanskih proizvoda svake se godine ostvari prihod od stotine milijardi dolara, a tu su još i dodatne milijarde dolara prihoda od poreza.”

Jedan istaknuti primjer “društvenog inženjeringa” jest ono što je ranih godina 20. stoljeća učinjeno u Sjedinjenim Državama. Tamošnji zakonodavci željeli su spriječiti stvaranje bogatih obiteljskih dinastija. Kako su to postigli? Tako što su uveli porez na ostavštinu. Kad neki bogataš umre, velik dio bogatstva koji je nagomilao tijekom života država uzme putem poreza. Oni koji zagovaraju postojanje takvog poreza tvrde da on omogućava da se “novčana sredstva bogatih obitelji upotrijebi u društveno korisne svrhe”. Moguće je da su u pravu, no bogati porezni obveznici već su pronašli mnoštvo načina da zaobiđu taj zakon.

Poreze se koristi i za financiranje različitih socijalnih programa, primjerice programa za očuvanje okoliša. U časopisu The Environmental Magazine stoji: “Devet zapadnoeuropskih zemalja nedavno je uvelo poreze za zaštitu okoliša, uglavnom kako bi se smanjilo zagađivanje atmosfere.” Progresivni porez na dohodak, o kojem smo već ranije govorili, još je jedno sredstvo “društvenog inženjeringa” kojim se želi smanjiti jaz između bogatih i siromašnih. Neke zemlje također odobravaju porezne olakšice onima koji poklanjaju novac u dobrotvorne svrhe ili bračnim parovima s djecom.

Kad god se predloži uvođenje nekog novog poreza, zakonodavci pokušaju otkloniti svaku mogućnost njegovog zaobilaženja. To je i logično kada se zna da je u pitanju ogroman novac. No kakve su posljedice toga? Porezni zakoni uglavnom su komplicirani i prestručni. U jednom članku časopisa Time stajalo je kako mnoštvo komplikacija u američkom poreznom zakonu “proizlazi is same definicije dohotka”, odnosno onoga što spada u oporezivi dohodak. Daljnje komplikacije stvara mnoštvo pravila vezanih uz “porezne olakšice i izuzeće od plaćanja poreza”. No nemaju samo Sjedinjene Države komplicirane porezne zakone. Jedno od novijih izdanja zakona o oporezivanju u Velikoj Britaniji imalo je deset svezaka s 9 521 stranicom.

Istraživački centar za poreznu politiku koji djeluje pri Sveučilištu u Michiganu (SAD) izvijestio je: “Svake godine američki porezni obveznici utroše preko tri milijarde sati na ispunjavanje poreznih prijava. (...) Kad bi se zbrojilo sve vrijeme i novac koji porezni obveznici u Sjedinjenim Državama utroše [na ispunjavanje tih prijava], došlo bi se do sume od čak 100 milijardi dolara godišnje, što čini otprilike 10% prihoda od poreza. Za većinu tih troškova krivi su upravo prekomplicirani i teško razumljivi porezni zakoni.” Reuben, kojeg smo spomenuli na početku prvog članka ove serije, kaže: “Nekad sam sam obračunavao porez, no to mi je oduzimalo previše vremena, a i često sam imao osjećaj da plaćam više poreza nego što bih trebao. Zbog  toga sada plaćam računovođu koji to radi za mene.” (Vidi okvir “Postupati u skladu s poreznim zakonima” na stranici 8.)

Većina ljudi priznat će, makar i nerado, da se u društvu u kojem žive osjete koristi od plaćanja poreza. Ravnatelj Vrhovne porezne uprave u Velikoj Britaniji jednom je izjavio: “Nitko ne voli plaćati porez na dohodak, no svejedno će malo tko reći da bi nam bilo bolje kad tog poreza ne bi bilo.” Prema nekim procjenama, čak 90 posto poreznih obveznika u Sjedinjenim Državama uredno plaća poreze. Jedan porezni stručnjak kaže: “Većina onih koji ne plaćaju poreze u skladu sa zakonom ne čine to namjerno, već zato što ne razumiju zakon i s njim povezane procedure.”

Pa ipak, mnogo je i onih koji namjerno zaobilaze plaćanje određenih poreza. Naprimjer, pogledajmo što u jednom članku časopisa U.S.News & World Report stoji u vezi s porezom na dobit poduzeća. “Mnoga poduzeća uspijevaju putem poreznih olakšica i vještih manipulacija podacima o financijskom poslovanju na legalan način izbjeći plaćanje velikog dijela — a ponekad i sveg — poreza.” Navodeći jedan primjer takvog vještog manipuliranja, članak nastavlja: “Neka američka korporacija osnuje kompaniju u zemlji gdje su porezne stope niske, u takozvanom poreznom utočištu. Potom ta ista  korporacija postaje samo podružnica te strane kompanije.” Zahvaljujući tome kompanija ne mora plaćati američke poreze — koji mogu iznositi do 35 posto — makar se to “sjedište kompanije u inozemstvu sastojalo samo od nekog ormara za odlaganje spisa i poštanskog sandučića”.

Tu su i oni koji utajuju porez. Prema jednom izvještaju utaja poreza postala je u jednoj europskoj zemlji “nacionalni sport”. Rezultati jedne ankete u Sjedinjenim Državama pokazali su da samo 58 posto muškaraca u dobi između 25 i 29 godina smatra da nije u redu utajiti jedan dio poreza. Pokretači te ankete otvoreno kažu: “Takvi rezultati ne pružaju baš bajnu sliku o etičkim i moralnim vrijednostima koje prevladavaju u našem društvu.” U Meksiku se, prema nekim procjenama, utaji oko 35 posto poreza.

Pa ipak, općenito se može reći da su ljudi svjesni potrebe postojanja poreza i da ih savjesno plaćaju. No čini se da još uvijek vrijede riječi koje se pripisuju Tiberiju Cezaru: “Dobar pastir striže svoje stado, ne guli mu kožu.” No što ako vam se čini da vas porezni sustav izrabljuje, da je nepravedan i prekompliciran? Kako biste u tom slučaju trebali gledati na plaćanje poreza?