KADA JE 1991. okončan hladni rat, velika kazaljka na čuvenom satu sudnjeg dana pomaknuta je natrag na 17 minuta do “ponoći”. Sat sudnjeg dana na naslovnoj stranici časopisa Bulletin of the Atomic Scientists simbolizira koliko je svijet blizu nuklearnog rata (ponoći). Te je godine velika kazaljka na satu pomaknuta dalje od ponoći nego što je ikada bila otkako je 1947. sat prvi put prikazan. Međutim, otad se ta kazaljka ponovno počela pomicati prema naprijed. Naprimjer, u veljači 2002. kazaljke su po treći put od završetka hladnog rata pomaknute prema naprijed, ovaj put na sedam minuta do ponoći.

Zbog čega su izdavači tog znanstvenog časopisa smatrali da kazaljke sata treba pomaknuti prema naprijed?  Zbog čega smatraju da nuklearni rat i dalje prijeti čovječanstvu? Tko zapravo ugrožava mir?

“Nuklearne sile još uvijek posjeduju preko 31 000 komada nuklearnog oružja”, stoji u časopisu Bulletin of the Atomic Scientists. U njemu se dalje navodi: “Devedeset i pet posto tog oružja posjeduju Sjedinjene Države i Rusija, a preko 16 000 komada u stanju je pripravnosti.” Neki bi mogli primijetiti svojevrsnu nelogičnost u broju postojećih nuklearnih bojevih glava. Nisu li nuklearne velesile izjavile da su svoje nuklearne arsenale već smanjile na 6 000 bojevih glava na svakoj strani?

Evo u čemu leži tajna tog takozvanog smanjenja naoružanja. U izvještaju organizacije Carnegie Endowment for International Peace navodi se: “Brojka od 6 000 bojevih glava odnosi se na nuklearno oružje za koje vrijede posebna pravila prebrojavanja, a koja su dogovorena Sporazumom o smanjenju strateškog napadačkog naoružanja. Obje države zadržat će još tisuće komada drugog taktičkog i rezervnog nuklearnog oružja” (kurziv dodan). Prema pisanju časopisa Bulletin of the Atomic Scientists, “velik dio bojevih glava u Sjedinjenim Državama koji se više ne nalazi u stanju pune pripravnosti neće biti onesposobljen, već smješten u skladišta (uz već postojećih 5 000 rezervnih bojevih glava)”.

Dakle, pored više tisuća komada interkontinentalnog strateškog nuklearnog oružja koje se čuva u rezervi i koje je u slučaju potrebe spremno za upotrebu, obje države raspolažu s još tisuće komada drugih nuklearnih bojevih glava i taktičkog nuklearnog oružja namijenjenog napadu na bliže ciljeve. Nema sumnje da obje nuklearne velesile imaju u svojim arsenalima još dovoljno nuklearnog oružja da nekoliko puta unište sve ljude na Zemlji! No s tako velikim količinama opasnog oružja povećava se i još jedna opasnost — opasnost od slučajnog lansiranja nuklearnih projektila.

Ranije spomenuti Robert S. McNamara i James G. Blight navode kako su “Sjedinjene Države za kontroliranje svojih nuklearnih snaga razvile posebnu strategiju nazvanu ‘lansiranje nakon upozorenja’”. Što to znači? “Naše bojeve glave uvijek su u stanju pune pripravnosti kako bi ih se u slučaju da Rusija napadne moglo lansirati dok njihove rakete još lete prema nama”, objašnjavaju oni, dodajući: “Prema ovoj strategiji, od prvog upozorenja da je Rusija izvršila napad pa do lansiranja naših projektila ne smije proći više od 15 minuta.” Prema riječima jednog bivšeg američkog vojnog zapovjednika nuklearnih snaga, “u roku od dvije minute praktički svi projektili na tlu spremni su za lansiranje”.

No to sa sobom povlači i stalno prisutnu opasnost od slučajnog lansiranja projektila, do čega bi moglo doći uslijed lažne uzbune. “Više se puta dogodilo”, objašnjava se u jednom članku časopisa U.S.News & World Report, “da je tijekom američkih nuklearnih vježbi greškom izdana naredba za stvarno lansiranje projektila.” Sličnih je slučajeva bilo i u Rusiji. Naprimjer, ruski je predsjednik 1995. pokrenuo proces aktiviranja kodova za lansiranje nuklearnih projektila nakon što je jedna norveška istraživačka raketa izazvala lažnu uzbunu.

Ovakva strategija djelovanja izuzetno je stresna za one na kojima leži odgovornost  donošenja odluke. Srećom, dosad su svi zapovjednici uvidjeli da se radilo o lažnim uzbunama, pa je nuklearni rat izbjegnut. O jednom takvom incidentu koji se zbio 1979. jedan istraživač kaže: “Lansiranje američkih projektila spriječeno je samo zahvaljujući satelitima za pravovremeno upozorenje, koji su pokazali da u zraku nema nikakvih ruskih projektila.” Međutim, satelitski sustavi za pravovremeno upozorenje s vremenom sve lošije funkcioniraju. Mnogi znanstvenici i analitičari strahuju da je “veći dio ruskih satelita za pravovremeno upozorenje izvan funkcije ili da je skrenuo sa svoje putanje”. Zbog toga je prije nekoliko godina jedan umirovljeni američki viceadmiral izjavio kako “opasnost od preventivnog napada ili slučajnog lansiranja projektila uslijed nesporazuma, neodgovornog ponašanja ili neke nezgode danas nije ništa manja nego što je bila nekada”.

Premda je najveći dio nuklearnog arsenala u rukama dviju nuklearnih velesila, u svijetu postoje još neke nuklearne sile, kao što su Francuska, Kina i Velika Britanija. Ovim nuklearnim silama, koje otvoreno priznaju da posjeduju nuklearno oružje i koje sačinjavaju takozvani nuklearni klub, nedavno su se pridružile još dvije zemlje — Indija i Pakistan. Pored njih tu su i neke druge zemlje, među kojima je i Izrael, koje se često spominje u kontekstu nuklearnog naoružanja, bilo kao one koje ga nastoje razviti bilo kao one koje ga već posjeduju.

Politički sukob u koji bi bila uključena bilo koja zemlja koja posjeduje nuklearno oružje mogao bi dovesti do nuklearnog rata. “Kriza između Indije i Pakistana (...) dovela je ove dvije zemlje bliže nuklearnom ratu nego bilo koju drugu od vremena Kubanske krize”, stajalo je u časopisu Bulletin of the Atomic Scientists. Zbog daljnjeg pogoršanja situacije u svijetu, do kojeg je došlo početkom 2002, strah od nuklearnog napada mnogima je postao stvarnost.

No i proizvodnja drugog oružja za masovno uništenje otvorila je još neke mogućnosti za upotrebu nuklearne bombe. Komentirajući jedan povjerljivi izvještaj Pentagona, The New York Times pisao je kako bi “mogućnost upotrebe nuklearnog oružja radi uništenja neprijateljevog arsenala biološkog, kemijskog i drugog oružja za masovno uništenje” mogla postati sastavni dio američke nuklearne politike.

I teroristički napadi 11. rujna 2001. u Sjedinjenim Državama učinili su svijet svjesnijim još jedne opasnosti od nuklearnog oružja. Mnogi danas vjeruju da terorističke  organizacije nastoje razviti — ili moguće već i posjeduju — nuklearno oružje. Kako je to moguće?

Je li moguće nuklearnu bombu napraviti od materijala koji se može nabaviti na crnom tržištu? Časopis Time na to pitanje odgovara potvrdno. Časopis je pisao o djelovanju jednog tima stručnjaka koji radi na sprečavanju nuklearnog terorizma. Taj je tim dosad “uspio napraviti preko deset” bombi od “materijala koji se može nabaviti u gotovo svakoj trgovini elektroničkom robom te nuklearnog goriva koje se prodaje na crnom tržištu”.

Proces nuklearnog razoružanja i onesposobljavanja nuklearnog oružja dodatno je povećao opasnost od krađe materijala potrebnog za izradu nuklearnog oružja. “Tisuće komada nuklearnih bojevih glava koje su u Rusiji uklonjene s itekako dobro čuvanih projektila, bombardera i podmornica te prebačene u slabije čuvana skladišta postat će vrlo primamljiva meta beskrupuloznih terorista”, stajalo je u časopisu Time. Čak i neka manja grupa ljudi koja bi uspjela doći do dijelova rastavljenog nuklearnog oružja te ih ponovno sastaviti mogla bi vrlo brzo raspolagati nuklearnim oružjem kakvim raspolaže bilo koji član “nuklearnog kluba”.

Časopis Peace tvrdi kako čak nije ni potrebno sastaviti bombu da bi se netko učlanio u “nuklearni klub”. Dovoljno je nabaviti određenu količinu fisijskog urana ili plutonija, i to je sve. U časopisu je stajalo: “Teroristi koji posjeduju dovoljno kvalitetnog urana koji se koristi za izradu oružja mogli bi bez problema izazvati eksploziju tako da polovinu količine tog urana bace na drugu polovinu.” Koliko je obogaćenog nuklearnog materijala potrebno za takvo što? Prema pisanju tog časopisa, “dovoljna su tri kilograma” — gotovo ista količina koja je 1994. zaplijenjena krijumčarima koji su uhapšeni u Češkoj Republici!

I nuklearni otpad može poslužiti kao neka vrsta nuklearnog oružja. “Ono što zapravo brine stručnjake jest smrtonosna kombinacija radioaktivnog otpada i konvencionalnih eksploziva”, stoji u časopisu The American Spectator. Radiološke disperzijske naprave koje se dobije na taj način naziva se i prljave bombe. Koliko su opasne te bombe? Prljave bombe služe za “raspršivanje visokoradioaktivnih materijala, što se postiže eksplozijom nekog snažnog konvencionalnog eksplozivnog sredstva, a njihov cilj nije uništavanje eksplozijom ili toplotnim udarom, već kontaminacija”, objašnjava list IHT Asahi Shimbun. List dalje navodi: “Njihov učinak na ljude može varirati od toga da obolite od radijacijske bolesti do polagane smrti u mukama.” Premda neki kažu kako bombe izrađene od nuklearnog otpada koji je lako nabaviti ne bi mogle prouzročiti neku veću štetu, mnoge brine to što je na crnom tržištu moguće nabaviti i obogaćeni nuklearni materijal. Anketa koja je nedavno provedena diljem svijeta pokazala je da preko 60 posto ispitanika vjeruje da će u narednih deset godina sigurno doći do terorističkih napada nuklearnim oružjem.

Nema sumnje da je nuklearna prijetnja još uvijek prisutna. U britanskom časopisu Guardian Weekly, u izdanju od 16-22. siječnja 2003, objavljen je sljedeći komentar: “Vjerojatnost da Sjedinjene Države upotrijebe nuklearno oružje veća je nego ikad od vremena najveće krize u razdoblju hladnog rata. (...) Sjedinjene Države sve su sklonije opravdavati upotrebu nuklearnog oružja u ratne svrhe.” Zbog svega toga logično je pitati se: Je li moguće izbjeći nuklearni rat? Ima li uopće nade da ćemo ikada živjeti u svijetu u kojem nećemo strahovati od nuklearne prijetnje? Ta će pitanja biti razmotrena u narednom članku.