ZAISTA je poseban osjećaj hodati putevima kojima su prije više od dvije tisuće godina pješačili Iberi i Rimljani. Moj prijatelj i ja dovezli smo se iz San Pedro de Alcántare, grada na obali provincije Málage, na jugu Španjolske, kako bismo posjetili neke pueblos blancose (bijele gradove) u Andaluziji. Vozeći se brdskom cestom koja vodi na sjever, s desne strane vidjeli smo gorje Sierra de las Nieves, čiji je vrh Pico Torrecilla visok otprilike 1 900 metara. Uživajući u tom lijepom krajoliku, nismo ni slutili što nas tek čeka kad se spustimo u stari, zidinama ograđeni grad Rondu. Taj prekrasni grad naseljen je već tisućama godina. U njemu su, među ostalima, živjeli Kelti (koji su ga zvali Arunda), Grci, Feničani, Rimljani, Vandali i Mauri, koji su u osmom stoljeću n. e. porazili Vizigote.

No mi smo se zapravo uputili u Ronda la Vieju, Staru Rondu, koja se u drevna vremena zvala Acinipo. Jedna španjolska enciklopedija kaže da su to ime sidonskog porijekla gradu dali fenički trgovci iz Sidona (u današnjem Libanonu) koji su se ovdje naselili. Ime je povezano sa starom grčkom i latinskom riječi za grožđe. Na kovanicama iz starog doba na jednoj se strani može vidjeti ime Acinipo i klasove pšenice, a na drugoj grozd. Očito se ovdašnje stanovništvo najviše bavilo poljoprivredom i vinogradarstvom. U jednoj knjizi piše da je Acinipo “zahvaljujući svom zemljopisnom položaju (...) postao veliki grad koji je imao samoupravu i pravo na kovanje novca, a s vremenom su njegovi stanovnici dobili jednaka prava kao i građani carskog Rima”.

Čitajući turistički vodič i gledajući karte utvrdili smo da se Acinipo nalazi nekoliko kilometara sjeverozapadno od Ronde. Moj prijatelj iz Amerike bio je veoma uzbuđen. Bio je to njegov prvi posjet Europi i sada je prvi put imao priliku razgledati neke kulturne znamenitosti iz doba Rimskog Carstva.

Vozeći se uskom seoskom cestom, shvatili smo da nećemo tako lako pronaći ruševine Acinipa. Zaustavili smo se i zamolili za pomoć pastira koji je u blizini pasao ovce. On nam je rekao da samo vozimo ravno i da ćemo nakon nekoliko kilometara doći do Ronda la Vieje. Bio je u pravu. Odjednom smo ugledali strmu uzvisinu koja se uzdizala visoko iznad nas. Odozgo vjerojatno nije bilo teško obraniti se od napada neprijatelja. Došavši do ulaza u arheološko nalazište, vidjeli smo obronak brda koje se uzdizalo pred nama. Osim toga, posvuda smo vidjeli mnogo ruševina. To su bili ostaci nastambi koje možda potječu još iz rimskog doba. Po svemu sudeći, ovdje je nekada živjelo prilično mnogo ljudi. Visoko na brdu, na udaljenosti od oko jednog kilometra, ugledali smo nešto što nam je izgledalo kao masivni kameni zid. Pitali smo se što bi to moglo biti. Kakve smo to ruševine našli?

Zašto su Rimljani odlučili sagraditi grad na tako zabačenom mjestu? Zato što se  neprijatelji nisu mogli približiti gradu, a da njegovi stanovnici to ne primijete. Rimljani nisu prvi otkrili strateške prednosti tog položaja. Arheolozi kažu da je ovo područje bilo nastanjeno i prije više od 4 000 godina. Oko 1000. pr. n. e. ovamo su došli Feničani, kojima je Acinipo postao važan zbog trgovine, jer je bio idealna kopnena veza između njihovih priobalnih kolonija u Málagi i Cádizu.

Na ulazu u stari grad stajao je čuvar. Nakon kratkog razgovora, dopustio nam je da uđemo na stara ulazna vrata. S desne strane vidjeli smo ostatke okruglih nastambi iz osmog i sedmog stoljeća pr. n. e. Počeli smo hodati uzbrdo i putem smo naišli na kamenje koje je ostalo od foruma koji su sagradili Rimljani. Na temelju ostataka koji su ovdje pronađeni arheolozi su zaključili da su se na ovom mjestu nalazile javne zgrade i da je trg bio središte najvažnijih zbivanja.

Ponovno smo usmjerili pogled prema visokom zidu na vrhu brda. Pitali smo se čemu je taj zid služio u rimsko doba. Prišavši bliže, otkrili smo da je to vanjski zid kazališta koje je sagrađeno od kamena te ima veliki nadsvođeni prolaz i kulu. Po rimskom običaju zid je sagrađen od klesanog kamenja bez trunke cementa. Ušavši kroz nadsvođeni prolaz, našli smo se na pozornici, odakle se pružao pogled na stepenice i gledalište, koje je moglo primiti oko tisuću ljudi. Gledalište je uklesano u kamenom obronku brda. Oduševila nas je pomisao da stojimo na mjestu na kojem su nekad stari Rimljani izvodili svoje kazališne predstave i držali govore!

Gradivši kazališta na obroncima brda, Rimljani su pokazali da znaju iskoristiti prednosti brdskog terena. Ostaci rimskih kazališta i amfiteatara pronađeni su u nekim prilično udaljenim područjima, primjerice u Méridi u zapadnoj Španjolskoj, Trieru u Njemačkoj, Nîmesu i Arlesu u Francuskoj te čak u velškom gradu Caerleonu. Poznata su i kazališta u Pompejima i Rimu. Rimski Koloseum mogao je primiti 50 000 posjetilaca! U raznim dijelovima nekadašnjeg Rimskog Carstva pronađeni su ostaci preko 75 rimskih amfiteatara. Putujuće glumačke družine išle su od kazališta do kazališta, zabavljajući ljude svojim predstavama.

Kazalište je najbolje očuvana građevina u Acinipu. Njegovo gledalište prati prirodni nagib terena i zaštićeno je od vjetra koji puše pri vrhu brda. Zahvaljujući prirodnim obilježjima terena i načinu na koji je sagrađeno, kazalište ima odličnu akustiku.

Popeli smo se do vrha brda. Na sve strane pružao se prekrasan pogled. S lijeve, odnosno južne strane u daljini se vidjela Ronda, a s desne, sjeverne strane drevni grad Olvera. Sjeli smo u gledalište tog kazališta sagrađenog na obronku brda usred pustoši. U daljini su se vidjeli tamni oblaci. Pokušali smo zamisliti kako je izgledao život u izoliranom rimskom gradu Acinipu prije otprilike 2 000 godina. Pitali smo se što bi još arheolozi mogli otkriti na ovoj zanimljivoj lokaciji. Možda će nakon što uskrsnu ljudi koji su nekada ovdje živjeli biti otkrivene još neke tajne (Ivan 5:28, 29; Djela apostolska 24:15).