NAŠA kći Kristi rođena je 1977. Ubrzo nakon njenog rođenja liječnik nam je priopćio šokantnu vijest: Kristi je rođena s teškim oštećenjem sluha i blagim oblikom cerebralne paralize. Nismo ni slutili koliko će nam to promijeniti život.

Nekoliko mjeseci kasnije moj suprug Gary i ja počeli smo u Melbourneu (Australija) pohađati posebni tečaj na kojem smo učili kako komunicirati sa svojom kćeri. Također smo otišli u Državni laboratorij za akustička istraživanja u Melbourneu. Tamo je Kristi, koja je tada imala deset mjeseci, dobila mali slušni aparat. Mrzila je slušalice koje su bile žicom povezane s aparatom te bi ih iščupala čim bismo ih stavili u njene male uši! Također je morala nositi remen koji je držao baterije, a one su bile prilično teške.

Budući da je Kristi bolovala od cerebralne paralize, nije joj bilo lako naučiti hodati. Svaki tjedan išla je na vježbe kod fizioterapeuta. Do svoje treće godine Kristi je počela sama hodati, premda je često padala. Nastavila je s fizikalnom terapijom do svoje pete godine. U međuvremenu preselili smo se u obližnji grad Benallu, gdje je Gary otvorio obrt.

Učitelj za gluhu djecu skrenuo nam je pažnju na to da je Kristi dijete s posebnim potrebama i da joj treba omogućiti primjereni program školovanja. Zbog toga smo se trebali ponovno preseliti, ovaj put u grad Bendigo, u kojem postoji škola za gluhu djecu. No budući da sam bila trudna s drugim djetetom, nismo se preselili sve dok Kristi nije imala četiri godine, a naš novorođeni sin Scott pet mjeseci. U Bendigu je Kristi počela svaki tjedan ići u bolnicu na govorne vježbe. S tim je vježbama nastavila idućih deset godina. Osim toga, Gary i ja počeli smo učiti znakovni jezik.

Najviše smo se brinuli za to kako ćemo poučavati Kristi o duhovnim stvarima. Naime, Gary i ja smo Jehovini svjedoci i željeli smo odgajati Kristi “u stezi i Jehovinom usmjeravanju mišljenja” (Efežanima 6:4). No kako to provesti u djelo? Ravnatelj škole koju je Kristi pohađala rekao nam je: “Ništa vam neće biti tako teško kao poučavati Kristi o Bogu. Kako ćete joj objasniti tko je Bog, kad se njega ne može vidjeti?” Našli smo se pred ogromnim izazovom. Ubrzo nam je postalo jasno da će takav način poučavanja zahtijevati puno vremena, proučavanja i strpljivosti.

U početku smo koristili ilustracije i slikovne prikaze, nastojeći se što jednostavnije izražavati. Vodili smo Kristi na kršćanske sastanke i u službu propovijedanja, premda ona gotovo uopće nije razumjela što se oko nje događalo. Kad je Kristi svladala znakovni jezik, to joj je u potpunosti promijenilo život. Međutim, u Bibliji smo nailazili na mnoge riječi, fraze i pojmove koje nije bilo lako objasniti. Jedna od najdražih Kristinih knjiga bila je  Moja knjiga biblijskih priča, * koja je napisana za djecu. Od velike su nam koristi bile živopisne ilustracije iz te knjige te neki slikovni prikazi koje bismo sami nacrtali. S vremenom je u Kristinom srcu počela rasti ljubav prema Bogu.

Ravnatelj škole koju je Kristi pohađala bio je vrlo ljubazan te nas je povezao s drugim Jehovinim svjedocima koji imaju gluhu djecu. Oni su nam puno pomogli time što su nam objasnili kako gluhe osobe mogu propovijedati onima koji čuju. Između ostalog, mogu im dati da pročitaju karticu s tiskanom biblijskom porukom. To je značilo da Kristi može ići u službu kad bude spremna prenositi drugima biblijske istine! Kad je imala 14 godina, postala je nekršteni objavitelj dobre vijesti. Godine 1994. krstila se u dobi od 17 godina.

Međutim, Kristi je trebalo druženje s osobama koje bi na nju djelovale pozitivno, no bilo joj je teško komunicirati i sprijateljiti se s Jehovinim svjedocima koji normalno čuju. Stoga smo Gary i ja počeli davati poduku iz znakovnog jezika članovima naše skupštine koji su bili zainteresirani za pomaganje gluhim osobama. Neki od onih koje smo poučavali kasnije su se zaposlili kao prevoditelji za gluhe osobe. No još je važnije da su mnoga braća koja su naučila znakovni jezik vrlo rado komunicirala s Kristi. Zahvaljujući tome Kristi je imala više koristi od naših kršćanskih sastanaka i većih skupova. Ona i danas revno sudjeluje na sastancima. Veoma je zahvalna za to što braća s ljubavlju pokazuju zanimanje za nju.

Jednog dana Kristi nam je rekla da bi željela služiti kao opći pionir, ili propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju. Gary joj je pomogao da položi vozački ispit i sredi još neke stvari, tako da je Kristi 1995. imenovana za općeg pionira. Godine 2000. dobila je posao sa skraćenim radnim vremenom u jednoj osnovnoj školi u kojoj pomaže u školovanju gluhe djece.

Sada Kristi, Gary, naš sin Scott i ja služimo kao opći pioniri. Veoma nas raduje što možemo posvećivati vrijeme tome da poučavamo ljude o našem Bogu, Jehovi!

Još uvijek nam nije lako izlaziti na kraj s problemima koji su posljedica Kristine gluhoće. Ponekad Kristi ide u službu propovijedanja, a nema nikoga tko bi joj prevodio i s kim bi mogla podijeliti svoje misli i osjećaje. Ona kaže: “To je kao da živiš u zemlji u kojoj svi govore neki drugi jezik.” No svi smo se ipak naučili nositi s tom situacijom.

Hrabre nas riječi iz Psalma 37:4: “Tješi se Jehovom, i učiniće ti što ti srce želi”. Kristi gaji nadu da će jednog dana moći slušati glazbu i zvukove iz prirode te pričati sa svojim voljenima. Ja čeznem za danom kad će Kristi čuti moj glas. Vjerujemo da će nam se, kao što Biblija obećava, te želje uskoro ispuniti (Izaija 35:5). (Prilog suradnika.)