ŠTO bi se dogodilo da mladi Daniel kojeg smo spomenuli u uvodu prethodnog članka nije izgubio svoju čvrstu nadu? Bi li pobijedio rak? Bi li danas bio živ? Čak ni oni koji najviše ističu važnost nade vjerojatno se ne bi usudili tvrditi takvo što. Takvo razmišljanje ukazuje na jednu važnu činjenicu, a to je da moć nade ne bi trebalo precijeniti. Ona nije lijek za sve.

U jednom intervjuu za CBS News dr. Nathan Cherney upozorio je na opasnost od pridavanja prevelike važnosti nadi kada se radi o teško bolesnim osobama: “Imamo slučajeva kada muževi optužuju svoje žene da ne meditiraju dovoljno i da nisu pozitivne onoliko koliko bi trebale biti.” Zatim je dodao: “Takav način razmišljanja doprinio je stvaranju iluzije da svatko može kontrolirati svoju bolest te da je pogoršanje zdravstvenog stanja pokazatelj da osoba nije uspjela kontrolirati njeno širenje, što nije nimalo točno.”

Ustvari, osobe koje se bore protiv neke smrtonosne bolesti vode tešku i iscrpljujuću borbu. Najmanje što im u takvoj situaciji treba je to da ih njihovi najbliži dodatno opterećuju, namećući im osjećaj krivnje. Trebamo li onda zaključiti da nada nije ni od kakve koristi?

Ni u kom slučaju. Naprimjer, spomenuti liječnik specijalizirao je palijativnu skrb — granu medicine koja nije usmjerena na liječenje same bolesti i produženje života čovjeka, već na poboljšanje kvalitete života bolesnika i umanjivanje njegovih patnji dok je živ. Liječnici palijativne medicine čvrsto su uvjereni da su metode njege kojima se bolesnicima želi omogućiti da vode sretniji i zadovoljniji život vrlo djelotvorne, čak i u slučaju vrlo teških bolesnika. Brojni dokazi upućuju na to da nada ima upravo takav učinak. No to nije jedina vrijednost nade.

“Nada je vrlo djelotvoran lijek”, napisao je dr. W. Gifford-Jones, koji se ujedno bavi pisanjem medicinskih članaka. On je analizirao razne studije kako bi utvrdio koliko je u životu neizlječivih bolesnika važna emocionalna podrška. Prema nekim saznanjima, takva vrsta podrške pomaže ljudima da sačuvaju nadu i pozitivan stav u životu. Jedno istraživanje iz 1989. čak je pokazalo da su bolesnici koji su imali takvu podršku živjeli duže. Premda novija istraživanja nisu to potvrdila, ipak su pokazala da takvi bolesnici manje pate od depresije te manje osjećaju bolove.

Razmotrimo rezultate još jednog istraživanja o povezanosti optimističnog odnosno pesimističnog stava i koronarnih bolesti srca. U tom je istraživanju sudjelovalo preko 1 300 muškaraca kod kojih je najprije pažljivo utvrđeno jesu li pesimisti ili optimisti. U narednih deset godina 12 posto njih oboljelo je od koronarnih bolesti srca. Zanimljivo je da je među njima bilo gotovo dvostruko više pesimista nego optimista. Laura Kubzansky, docentica medicine i socijalne psihologije na Fakultetu javnog zdravstva Sveučilišta Harvard, kaže: “Većina dokaza koji govore u prilog teoriji da ‘pozitivno razmišljanje’ povoljno utječe na zdravlje nije znanstveno potvrđena, no ova studija pruža neke od prvih konkretnih medicinskih dokaza da ono pomaže u sprečavanju srčanih bolesti.”

Neka istraživanja pokazuju da se oni koji sebe doživljavaju kao osobe lošeg zdravlja teže oporavljaju nakon operacije nego oni koji misle da su dobrog zdravlja. Optimizam se čak povezuje s dugovječnošću. Jedno istraživanje koje se bavilo utjecajem pozitivnog i negativnog stava prema starenju pokazalo je da su ostarjeli kojima se na ekranu puštalo vrlo brze poruke u kojima se starenje povezivalo s mudrošću i iskustvom nakon toga hodali s puno više snage i elana. Učinak je bio isti kao da su tri mjeseca vježbali!

 Zbog čega nada, optimizam i pozitivan stav očito imaju blagotvoran učinak na zdravlje? Znanstvenici i liječnici vjerojatno još ne znaju dovoljno o ljudskom umu i tijelu da bi dali konkretan odgovor na to pitanje. Pa ipak, stručnjaci koji istražuju to područje mogu na temelju nekih spoznaja barem naslućivati zašto je to tako. Naprimjer, jedan profesor neurologije kaže: “Lijepo je biti sretan i pun nade. To je ugodno stanje koje ne izaziva gotovo nikakav stres, što pogoduje i samom tijelu. Svatko tko želi sačuvati zdravlje trebao bi imati takav duh.”

Za neke bi liječnike, psihologe i znanstvenike ovakav način razmišljanja mogao biti pravo otkriće, no za one koji proučavaju Bibliju to nije ništa novo. Pred gotovo 3 000 godina mudri kralj Salamun pod nadahnućem je napisao: “Srce veselo pomaže kao lijek, a duh žalostan suši kosti” (Priče Salamunove 17:22). Zapazite uravnotežen stav koji odražavaju te riječi. Ovaj biblijski redak ne kaže da će veselo srce izliječiti svaku bolest, već samo da “pomaže kao lijek”.

Budući da nada pomaže kao lijek, koji je liječnik ne bi prepisao? No nada nam može koristiti i na drugim područjima života, a ne samo kada je u pitanju zdravlje.

Znanstvenici su ustanovili da pozitivan stav mnogo pomaže u životu. Optimisti su obično bolji učenici, bolji radnici, pa čak i sportaši. To pokazuje i jedno istraživanje koje je provedeno među lakoatletičarkama. Treneri su istraživačima dali detaljnu procjenu atletskih sposobnosti svake sportašice. Istovremeno su istraživači ispitali sportašice kako bi procijenili razinu njihovog entuzijazma. Ispostavilo se da je entuzijazam bio daleko točniji pokazatelj toga kakve će rezultate postići nego njihove atletske sposobnosti. Zbog čega je nada tako snažna pokretačka snaga?

O tome se mnogo saznalo istraživanjem suprotne osobine od optimizma, a to je pesimizam. Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća znanstvenici su istražujući ponašanje životinja došli do neočekivanog saznanja. Otkrili su nešto što su nazvali “naučena bespomoćnost” te ustanovili da takvo što postoji i među ljudima. Naprimjer, za vrijeme jednog istraživanja grupi ispitanika koji su bili izloženi neugodnoj buci rečeno je da buku mogu smanjiti tako da pritisnu određenu dugmad. Nakon što su to učinili, buka je prestala.

Drugoj grupi ispitanika rečeno je isto, samo što oni nisu uspjeli smanjiti buku. Kao što možete i zaključiti, kod mnogih ispitanika iz druge grupe pojavio se osjećaj bespomoćnosti. U narednim ispitivanjima ustručavali su se poduzeti bilo što. Bili su uvjereni da ionako neće ništa promijeniti. No zanimljivo je da optimisti u toj istoj grupi nisu dozvolili da se kod njih razvije taj osjećaj.

Doktora Martina Seligmana, koji je sudjelovao u pripremi tih prvih eksperimenata, ta su saznanja potaknula da se posveti istraživanju optimizma i pesimizma. Temeljito je proučavao način razmišljanja osoba koje su bile sklone tome da sebe smatraju bespomoćnima. Takav negativan način razmišljanja, zaključio je on, sputava te ljude u mnogim svakodnevnim aktivnostima ili ih čak paralizira, pa postanu neaktivni. O pesimističnom načinu razmišljanja i njegovim učincima dr. Seligman kaže: “Tijekom 25 godina istraživanja uvjerio sam se da će oni kojima je već prešlo u naviku da razmišljaju kao pesimisti, naprimjer da su sami krivi što ih prati nesreća, da ne mogu pobjeći od nje i da će upropastiti sve čega se dotaknu, doživjeti više nezgoda nego oni koji misle drugačije.”

Mada su ovakva saznanja nekima možda nova, onima koji proučavaju Bibliju dobro su poznata. Zapazite ovu izreku: “Obeshrabriš li se u dan nevolje, imat ćeš malo snage” (Priče Salamunove 24:10, NS). Biblija jasno pokazuje da nam obeshrabrenje, koje je popraćeno negativnim razmišljanjem, oduzima snagu. Što onda možemo poduzeti kako bismo se oduprli negativnom razmišljanju i u svoj život unijeli više radosti i nade?