OBIČAJI vezani za umrle puno nam otkrivaju o nekom narodu. Zoran primjer toga je Peru, zemlja u kojoj srećemo ostatke mnogih kultura, među kojima su i kultura Mochica, Chimu, Nazca, Chachapoya, Collaa te Inka Indijanaca. Svaka od tih kultura imala je drugačije običaje vezane uz sahranjivanje mrtvaca, što je bio odraz različitih vjerovanja u zagrobni život.

Znanstvenici, ali i pljačkaši grobova, otkopali su na tisuće grobnica i u njima pronašli dobro očuvana mrtva tijela umotana u nekoliko metara tkanog platna ili neopredenog pamuka. Neke tkanine imaju prekrasne dezene. U toplom, suhom pustinjskom pijesku koji prekriva velik dio peruanske obale Tihog oceana pronađeno je nekoliko tisuća takvih mumificiranih tijela.

U grobnicama Mochica Indijanaca pronađeni su posmrtni ostaci pripadnika kraljevske obitelji, koji su zakapani s ogromnim bogatstvom, mačevima i drugim simbolima kraljevskog roda. S njima su zakapani i drugi ljudi. To su, po svemu sudeći, bili sluge koje se žrtvovalo kako bi pratili svoje gospodare u zagrobni život. Nekima su čak bila odsječena stopala. Zbog čega? Prema jednoj teoriji, to je učinjeno kako bi ih se spriječilo da u podzemnom svijetu pobjegnu od svojih gospodara.

U blizini jezera Titicaca, na nadmorskoj visini od 3 800 metara, otkrivene su chullpe, ogromne grobne kamene kule visoke do 12 metara, koje su pri dnu uže, a pri vrhu šire. U njima su najvjerojatnije sahranjeni velikaši iz naroda Colla, koji su kasnije pokorile Inke. Neke od tih kula ukrašene su isklesanim likovima zmija, mačaka i majmuna, koje je taj narod štovao kao čuvare podzemnog svijeta.

I u Karajiji, mjestu koje se nalazi nedaleko od grada Chachapoyasa, pronađene su vrlo neobične grobnice. Na izbočinama strmih stijena, poredani jedan do drugoga, stoje sarkofazi od stvrdnute gline visoki dva metra, na kojima se još uvijek može vidjeti ostatke originalne boje od pred više stotina godina. Po njihovim ozbiljnim, dostojanstvenim licima reklo bi se kao da nadgledaju zelenu dolinu koja se prostire pred njima.

Arheolozi su nedavno u predgrađu Lime otkopali duboke grobnice u kojima su pronašli oko 2 200 mumija vezanih u svežnjeve. Te su grobnice, po svoj prilici, pripadale narodu Inka, a sve mumije bile su u izvrsnom stanju. Jedan je svežanj bio ogroman — težio je 240 kilograma i bio visok 1,8 metara. U njemu su bila dva tijela — tijelo jednog velikaša iz naroda Inka koje je bilo umotano u 140 kilograma neopredenog pamuka i do njega tijelo djeteta koje mu je možda bilo u rodu. Danas možemo samo nagađati koje su okolnosti prije toliko mnogo vremena dovele do njihove smrti.

Manje tajnovita — no ništa manje tragična — bila je smrt djece koja su prinesena na žrtvu andskim planinskim bogovima. Moguće je da su roditelji smatrali velikom čašću to što su svoju djecu na taj način slali na “drugi svijet”, možda kao izaslanike svojim božanstvima. Djecu žrtvovanu bogovima obično se pokapalo na samom vrhu planine ili blizu njega. Tako je na snijegom prekrivenom planinskom vrhu Sara Sara u departmanu Ayacucho, na nadmorskoj visini od otprilike 5 000 metara, pronađeno tijelo djevojčice koje je stotinama godina bilo sakriveno od ljudi. Žrtvovanu bi se djecu umotalo u svečano platno i ponekad pokopalo zajedno s darovima i nekim drugim vrijednim predmetima, primjerice s malim zlatnim ili srebrnim kipovima ljama.

Stare civilizacije koje su nekada postojale na području Perua nisu jedine civilizacije čiji se pogrebni obredi zasnivaju na vjerovanju u neki tajanstveni zagrobni život. Čak se i u suvremenim kulturama zapaža zanimanje za život nakon smrti.

Vjerovanja u zagrobni život danas se uvelike razlikuju. Naprimjer, vjerovanja u reinkarnaciju, seljenje duše, čistilište, paklenu vatru te da je moguće razgovarati s mrtvima posvuda su vrlo prihvaćena. No sva se temelje na istom učenju, a to je da prilikom smrti umire samo tijelo, dok ono nešto besmrtno u čovjeku nastavlja živjeti. Biblija ne podupire nijedno od tih vjerovanja (Propovjednik 3:18-20; 9:5, 10; Ezehijel 18:4).

Biblija naučava da je duša sam čovjek — živo, smrtno biće (1. Mojsijeva 2:7). Međutim, Božja Riječ pruža predivnu nadu za mrtve. Ona naučava da će biti “uskrsnuće i pravednih i nepravednih” (Djela apostolska 24:15). No to nije sve. Osim što pruža takvu nadu, ona sadrži i pisane izvještaje osoba koje su bile svjedoci nekih uskrsnuća (Ivan 11:17-47; 1. Korinćanima 15:3-6). Kakvog li divnog izgleda za milijune ljudi koji su nekada živjeli i umrli!