PREMA legendi, jedan je čovjek dršćući od straha stajao pred engleskom kraljicom Elizabetom I. Donio joj je loše vijesti od irskog vojvode i očekivao je da će je obuzeti srdžba. No kraljica se iznenada počela smijati te je rekla: “To je tipično za vojvodu od Blarneya. Uvijek jedno kaže, a drugo misli!” Tako je sasvim neočekivano popustila napetost.

Kraljica Elizabeta, koja je vladala od 1558. do 1603, vjerojatno nije ni slutila da će na temelju te njene izjave u Irskoj nastati neobičan običaj — ljubljenje jednog kamena u dvorcu Blarney. Svake godine na tisuće ljudi posjećuje gradić Blarney, koji se nalazi nekoliko kilometara sjevernije od grada Corka, kako bi izvršilo taj neobični ritual. Posjetioci žele poljubiti taj kamen jer onaj tko to učini navodno postaje vrlo rječit.

Kako je uopće nastala ta legenda i kako su ljudi počeli ljubiti kamen u Blarneyu? Da bismo dobili odgovore na ta pitanja, moramo se vratiti gotovo tisuću godina unatrag.

Dvorac Blarney nastao je u 10. stoljeću n. e. U početku je to bila tek mala utvrda sagrađena od drva. S vremenom je na njenom mjestu podignuto čvrsto kameno zdanje. Sredinom 15. stoljeća obitelj MacCarthy doprinijela je tome da od dvorca nastane mali utvrđeni grad. U to doba Blarney je bio najbolje zaštićeni dvorac u tom dijelu Irske. Imao je mnogo kamenih zidova debljih od pet metara.

Poglavar obitelji, Cormac MacCarthy, koji je živio od 1411. do 1494, htio je ostaviti budućim pokoljenjima nešto što bi ih uvijek podsjećalo na njega. Stoga je na jedan veliki kamen vapnenac dao uklesati natpis na latinskom, koji u prijevodu glasi: “Cormac MacCarthy Jaki sagradio je ovaj dvorac ljeta Gospodnjeg 1446.” Zidari su postavili taj kamen pri vrhu visoke kule dvorca Blarney. U početku je to bila obična spomen-ploča. Tek se stotinjak godina kasnije taj kamen počelo povezivati s rječitošću.

Premda legenda koja se spominje u uvodu više nalikuje na izmišljenu priču nego na stvarni događaj, ona ipak vjerno oslikava duh tog vremena i prilike koje su tada vladale. Naime, kraljica Elizabeta je htjela da irski vojvode prisegnu na vjernost engleskoj kruni. Obitelj MacCarthy sakupila je tisuću vojnika koji su se trebali boriti barem u jednoj bici u znak podrške kraljici. Stoga je ona bila uvjerena da će lako pridobiti poglavara obitelji MacCarthy, Cormaca McDermoda MacCarthya, i navesti ga da se obaveže na potpunu vjernost.

Budući da kraljica Elizabeta nije mogla osobno voditi pregovore, imenovala je predstavnika koji je trebao pregovarati u njeno ime. Kad je taj predstavnik poslao svoje ljude kako bi nagovorili MacCarthya da se zakune na vjernost kraljici, MacCarthy ih je, prema  priči koja je zapisana u knjizi The Blarney Stone, dočekao s “dugim, lijepo sročenim i laskavim govorima u kojima je davao samo prazna obećanja”.

Na kraju je predstavnik kraljice Elizabete i sam otišao pregovarati s MacCarthyem, a potom se, kako kaže priča, vratio u Englesku da bi o tome izvijestio kraljicu. Znao je da joj neće biti drago kad čuje da je MacCarthy opet “molio da mu se da još malo vremena” kako bi se mogao ponovno obratiti za pomoć svojim savjetnicima.

Nakon prve reakcije koja je opisana u uvodu, kraljica je dala zanimljiv komentar u vezi s riječju “blarney” koju je bila upotrijebila. “Tu bismo riječ trebali dati Shakespeareu! Ona je kao stvorena za njegova djela”, rekla je kraljica. * Ako je ta legenda istinita, onda je kraljica Elizabeta prva upotrijebila riječ “blarney”, koja je prvobitno označavala naziv dvorca, kao sinonim za slatkorječiv, laskav govor. S vremenom je u engleskom jeziku ta riječ također poprimila značenje “drsko govorenje laži”.

Ma kako da je nastao običaj ljubljenja kamena u Blarneyu, do 1789. već se uvriježio među posjetiteljima koji su se usudili izvesti tu vratolomiju. Budući da se kamen nalazio visoko na zidu dvorca, nije bilo nimalo lako doći do njega i poljubiti ga. Stoga je prilikom obnove dvorca kamen premješten na jedno pristupačnije mjesto na kojem se nalazi još dan-danas. S vremenom su vlasnici dvorca zamijenili MacCarthyev kamen jednim drugim kamenom na kojem su dali uklesati svoj natpis.

Nedavno smo moja žena i ja posjetili dvorac Blarney. Ogromna kula na kojoj se nalazi čuveni kamen izgleda vrlo impresivno. Ušli smo u kulu i popeli se izlizanim spiralnim kamenim stepenicama. Na kraju smo izašli kroz mali, uski hodnik. Kamen se nalazi na zidu preko puta.

Prišli smo bliže da bismo vidjeli kako će jedna žena poljubiti kamen. Morala je leći na leđa, tako da joj glava i ramena vire iz otvora dugog oko tri metra i širokog otprilike jedan metar. “Ne bojte se”, rekao je čuvar. “Ne možete pasti kroz taj otvor jer se ispod njega nalazi čvrsta zaštitna rešetka. Osim toga, ja vas čvrsto držim!”

Žena je podigla ruke i uhvatila se za dvije željezne šipke koje su pričvršćene za zid iznad kamena. Potom se još više nagnula unatrag i naglavce spustila u rupu, tako da joj više nismo vidjeli glavu. Polako se približavala kamenu kako bi ga poljubila. Pogledavši dolje preko njenih ramena, vidjeli smo da se nalazi skoro 30 metara iznad zemlje!

Žena je poljubila kamen što je brže mogla, a zatim se počela dizati, držeći se za željezne šipke. Uz malu pomoć čuvara, uspjela se vratiti u sjedeći položaj i potom ustati. Tada je došao red na sljedećeg pustolova da izvede tu istu akrobaciju!

Pogledali smo dolje i vidjeli da je kamen potpuno izblijedio. “Kamen tako izgleda zato što ga već godinama ljubi mnogo ljudi”, objasnio je čuvar. “No ne brinite se zbog toga”, dodao je, “kamen je čist, jer ga peremo četiri do pet puta na dan!”

Već se skupilo dosta ljudi koji su čekali u redu. Mi nismo imali namjeru poljubiti kamen — taj je običaj očito povezan s praznovjerjem i laži, a možda čak i sa spiritizmom. Zanimljivo je da jedna legenda kaže kako je običaj ljubljenja kamena nastao kad je neka starica čaranjem dala dar lijepog izražavanja kralju koji ju je spasio od utapanja. Mi nismo stali u red kao svi ostali, već smo pristupili ženi koja je upravo poljubila kamen i upitali je da li stvarno vjeruje da sada umije laskavo govoriti ili da je postala posebno rječita.

“Ma kakvi!” odvratila je ona. Poljubila je kamen zato što joj je to bilo zabavno i očito nije puno razmišljala o značenju tog čina. Poput mnogih drugih posjetilaca koji dolaze vidjeti taj stari dvorac, i ona je to učinila zato da bi mogla reći svojim prijateljima da je poljubila kamen u Blarneyu!