JESTE li ikada pokušali uspavati dijete dok se oko njega događa nešto zanimljivo? Premda umorno, plačljivo i čak nervozno, ono se svim silama trudi ostati budno kako ne bi nešto propustilo. Njegova “potreba za time da upozna svijet oko sebe i da nauči sve što bi trebalo znati jednako je snažna kao i potreba za hranom, odmorom i spavanjem, a ponekad i snažnija”, piše John Holt.

No zadržati tu ljubav prema učenju tijekom čitavog života, a naročito tijekom godina školovanja, pravi je izazov. Stoga bi roditelji i nastavnici, ali i sama djeca, mogli primijeniti nekoliko provjerenih metoda koje, premda ne jamče uspjeh, mogu pomoći djeci da zavole učenje. No postoji nešto što je važnije od svake metode, a to je ljubav.

Djeci je potrebna roditeljska ljubav. Ona im pruža osjećaj sigurnosti te im pomaže da se otvore, slobodno razgovaraju, postavljaju  pitanja i istražuju. Ljubav potiče roditelje da stalno razgovaraju sa svojom djecom i puno pažnje posvećuju njihovom obrazovanju. Istraživanja pokazuju da “roditelji, po svemu sudeći, više od bilo koga mogu utjecati na djecu i motivirati ih na učenje”, ističe se u knjizi Eager to Learn—Helping Children Become Motivated and Love Learning. Rezultati takvog pozitivnog utjecaja još više dolaze do izražaja kada roditelji surađuju s nastavnicima. “Ništa ne može u tolikoj mjeri probuditi u djetetu želju za učenjem kao što to zajedno mogu roditelj i nastavnik”, navodi se u knjizi.

Roditelji utječu i na razvoj djetetove sposobnosti učenja. Jedna dugogodišnja studija u koju su bile uključene 43 obitelji pokazala je da su “djeca kojoj su roditelji mnogo pričali [u prve tri godine života] imala znatno veći kvocijent inteligencije od djece kojoj roditelji nisu mnogo pričali”. U knjizi Inside the Brain, koja govori o toj studiji, dodaje se kako “roditelji koji puno razgovaraju sa svojom djecom često znaju pohvaliti djecu zbog nečega što su napravila, spremno odgovaraju na njihova pitanja, manje im određuju što trebaju raditi, a više pružaju smjernice te u razgovoru s njima koriste mnogo različitih riječi i kombinacija riječi”. Ako ste i sami roditelji, razgovarate li redovito sa svojom djecom, nastojeći ih pritom i poučavati?

Nemaju sva djeca iste sposobnosti i sklonosti. Naravno, roditelji neće dozvoliti da te razlike utječu na njihovu ljubav. Međutim, u današnjem svijetu ljude se obično procjenjuje na temelju njihovih sposobnosti, zbog čega bi neka djeca mogla misliti da “vrijede samo ako su bolja od drugih”, navodi se u knjizi Thinking and Learning Skills. Pored toga što djeca koja tako razmišljaju “žive u stalnom strahu od neuspjeha”, ona mogu biti i pretjerano zabrinuta te pod pritiskom. Časopis India Today  piše kako se pretjeranu zabrinutost zbog uspjeha u školi i nedostatak roditeljske podrške smatra jednim od glavnih uzroka zbog kojih se u proteklih 25 godina u Indiji trostruko povećala stopa samoubojstava među tinejdžerima.

Za djecu je vrlo bolno kada im se kaže da su “glupa”. Takve grube primjedbe prije će ih obeshrabriti nego potaknuti na učenje. Međutim, roditelj koji voli svoje dijete uvijek bi trebao biti blag i u djetetu poticati urođenu želju za učenjem, pazeći da to bude u skladu s njegovim mogućnostima kako ono ne bi imalo strah od toga da će ga se poniziti (1. Korinćanima 13:4). Ukoliko dijete ima problema s učenjem, brižni će mu roditelj nastojati pomoći, ne stvarajući kod njega osjećaj da ništa ne zna i da je bezvrijedno. Dakako, to od roditelja zahtijeva da su strpljivi i taktični, no to se itekako isplati. Kako roditelji mogu gajiti takvu ljubav? Prije svega tako da usvoje duhovno gledište o obrazovanju.

Duhovno gledište koje se temelji na Bibliji dragocjeno je iz više razloga. Kao prvo, ono nam pomaže da razvijemo ispravan stav prema obrazovanju, smatrajući ga važnim, ali ne i najvažnijim u životu. Naprimjer, matematika je vrlo korisna, no ne može nam pomoći da izgradimo moralne vrijednosti.

Biblija nas potiče da budemo razumni i u pogledu toga koliko vremena posvećujemo obrazovanju. Ona kaže: “Nema kraja sastavljanju mnogih knjiga, i mnogo čitanje umor je tijelu” (Propovjednik 12:12). Istina, za djecu je važno da steknu dobru osnovnu naobrazbu, no tome ne bi trebala posvetiti čitavo svoje vrijeme. Ona moraju imati vremena i za neke druge korisne aktivnosti, naročito za one duhovne prirode, koje im pomažu da razviju osobnost.

Još jedno važno obilježje duhovnog gledanja na stvari je skromnost (Mihej 6:8). Skromne osobe prihvaćaju svoja ograničenja i ne dozvoljavaju da na njih utječu bolesne ambicije i nemilosrdna konkurencija koje su prisutne među učenicima u mnogim obrazovnim ustanovama. Takav nezdrav duh ‘vodi ravno u depresiju’, stoji u listu India Today. Stoga bili mladi ili stariji, puno će nam bolje biti ako poslušamo nadahnuti biblijski savjet: “Ne budimo ispunjeni taštinom, potičući jedan drugoga na natjecanje i zavideći jedan drugome.” “Ali neka svatko dokaže kakvo je njegovo vlastito djelo, i onda će u samom sebi imati razlog za veliku radost, a ne u usporedbi s nekim drugim” (Galaćanima 5:26; 6:4).

Kako roditelji mogu primijeniti ovaj savjet u odgoju djece? Jedan od načina je da svako dijete potiču da postavlja osobne ciljeve i da prati svoj napredak. Naprimjer, ako vam je dijete nedavno pisalo test iz matematike ili hrvatskog, recite mu da rezultate tog testa usporedi s rezultatima prethodnog. Tada ga pohvalite ili ohrabrite, ovisno o tome što mu je potrebno. Na taj mu način pomažete da postavi dostižne ciljeve, prati svoj napredak i ispravlja propuste, a da ga pritom ne uspoređujete s drugima.

Međutim, neki mladi ne žele imati dobre ocjene u školi, iako bi to mogli, jer se boje da će ih drugi ismijavati. “Danas jednostavno nije popularno biti dobar učenik”, razmišljaju neki. Može li nam duhovno gledanje na stvari pomoći i u toj situaciji? Dakako da može! Razmotrimo što stoji u Kološanima 3:23: “Što god činite, radite na tome cijelom dušom kao Jehovi, a ne ljudima.” Postoji li neki plemenitiji motiv da budemo marljivi od želje da ugodimo Bogu? Takav stav daje nam snagu da se odupremo štetnom pritisku vršnjaka.

Za stjecanje dobrog obrazovanja — kako svjetovnog tako i duhovnog — neophodno je znati čitati i pisati. Roditelji mogu u djeci poticati ljubav prema pisanoj riječi tako da im čitaju od najranijeg djetinjstva. Daphne, koja radi kao korektor, vrlo je sretna što su joj roditelji redovito čitali dok je još bila mala. “U mene su usadili ljubav prema čitanju”, kaže ona. “Zahvaljujući tome naučila sam čitati još prije nego što sam krenula u školu. Roditelji su me također naučili da istražujem kako bih sama pronašla odgovore na pitanja koja me muče. Ta mi je pouka još i danas od neprocjenjive vrijednosti.”

Međutim, djeci nije dovoljno samo čitati, upozorava već spomenuti pisac Holt. On kaže:  ‘Ako ni roditelj ni dijete ne uživaju u čitanju, to može napraviti više štete nego koristi. Čak i djeca koja vole da im se čita ne uživaju u tome ako osjete da im roditelji nerado čitaju.’ Zato Holt predlaže roditeljima da izaberu knjige koje i sami vole jer će ih možda morati uvijek iznova čitati djeci! Uči od Velikog Učitelja i Moja knjiga biblijskih priča (knjige koje su objavili Jehovini svjedoci) dvije su knjige koje milijuni roditelja diljem svijeta rado čitaju svojoj djeci. Budući da su namijenjene djeci, u njima ima mnogo ilustracija te sadrže misli koje potiču na razmišljanje i pomažu djeci da usvoje Božja načela.

Kršćanin iz prvog stoljeća po imenu Timotej imao je majku i baku koje su puno pažnje posvećivale njegovom obrazovanju, naročito na duhovnom području (2. Timoteju 1:5; 3:15). Odrastao je u vrlo savjesnu i pouzdanu osobu, a to su osobine za koje je potrebno nešto više od samo svjetovnog obrazovanja (Filipljanima 2:19, 20; 1. Timoteju 4:12-15). I u današnjim skupštinama Jehovinih svjedoka diljem svijeta ima mnoštvo mladih, primjernih “Timoteja”, mladića i djevojaka, kojima su njihovi duhovni roditelji puni ljubavi pružili takvu divnu pouku.

Učitelj koji želi u druge usaditi ljubav prema učenju mora “zračiti oduševljenjem”, stoji u knjizi Eager to Learn. “Učitelji koji su puni oduševljenja već samom svojom pojavom pokazuju učenicima da uživaju u onome što poučavaju, što se jasno vidi u njihovom izlaganju.”

No ne odišu svi roditelji i učitelji takvim oduševljenjem. Zbog toga mudri učenici nastoje sami sebe motivirati na rad, a učenje smatraju svojom obavezom. Na kraju krajeva, stoji u spomenutoj knjizi, “nitko neće sjediti uz našu djecu cijeli njihov život i pomagati  im da uče, da kvalitetno obave svoje zadatke, učiti ih kako da razmišljaju i tjerati ih da ulažu dodatan napor kako bi razvili svoje sposobnosti”.

Ovim se još jednom ističe važnost roditeljskog doma i vrijednosti koje djeca usvajaju u njemu. Roditelji, da li i sami rado učite? Pružate li svojoj djeci vrijednu pouku, stavljajući naglasak na duhovne vrijednosti? (Efežanima 6:4). Zapamtite da će vaš primjer i pouka snažno utjecati na njih i nakon što završe školu i napuste vaš dom. (Vidi okvir “Kako u obiteljskom krugu pomoći djeci da zavole učenje”, koji se nalazi na 7. stranici.)

Ne postoje dva uma koja funkcioniraju na isti način. Svaki uči na drugačiji način. Ono što vrijedi za jednu osobu možda neće vrijediti za drugu. Zbog toga dr. Mel Levine u svojoj knjizi A Mind at a Time kaže: “Pristupiti svakom djetetu na isti način znači ne pristupiti mu na pravi način. Potrebe djece što se tiče učenja razlikuju se, a njihovo je pravo da im te potrebe budu zadovoljene.”

Naprimjer, neki ljudi bolje shvaćaju i pamte kada vide sliku ili kada im se grafički prikaže ono što uče. Drugi više vole čitati ili slušati, dok nekima najviše  odgovara neka kombinacija spomenutih metoda. “Informacije ćemo najbolje zapamtiti ako ih na neki način transformiramo”, kaže Levine. “Ako se radi o vizualnoj informaciji, u svojim je mislima pretvorite u verbalnu, a ako je verbalna, u svojim mislima stvorite dijagram ili sliku.” Takvim ćemo pristupom imati veću korist od učenja, a i uživat ćemo u njemu.

Doduše, možda ćemo morati eksperimentirati dok ne ustanovimo koja nam metoda najviše odgovara. Hans, punovremeni kršćanski propovjednik, vodio je biblijski studij s Georgeom, jednim postarijim čovjekom koji je imao samo osnovnu naobrazbu. George je teško shvaćao i pamtio. Zato mu je Hans odlučio skicirati glavne misli. “To je za njega bila prava prekretnica”, rekao je Hans. “Njegovo razumijevanje i pamćenje toliko se poboljšalo da je iznenadio i samog sebe! Nakon što sam otkrio kako njegov um funkcionira, ustanovio sam da je daleko oštroumniji nego što sam mislio. Ubrzo je i njegovo samopoštovanje poraslo te se kao nikada prije radovao svakom našem sljedećem susretu.”

“Sposobnosti našeg mozga ovise o tome koristimo li ga ili ne”, stoji u knjizi Inside the Brain. “To je najsavršeniji stroj koji žudi za učenjem, no funkcionira samo ukoliko ga koristimo.” U njoj također stoji: “Istraživači dokazuju da mentalno naprezanje ima isti učinak na mozak koji stari kao tjelovježba na sedamdesetogodišnjake i osamdesetogodišnjake, koji zahvaljujući tom naprezanju ostaju vitalni. Dugo se smatralo da sa starenjem funkcije mozga nepovratno slabe dok konačno ne nastupi mentalna konfuzija. No novija istraživanja pokazuju da to nije posljedica starenja, već toga što ljudi u poznim godinama uglavnom manje koriste mozak. Osim toga, ljudi u poznim godinama ne gube svakodnevno ogroman broj moždanih stanica kako se to nekad mislilo.” Naglo slabljenje funkcija mozga obično je posljedica nekog oboljenja, kao što su kardiovaskularne bolesti.

Doduše, točno je da u kasnijim godinama života mogu oslabiti naše intelektualne sposobnosti,  no ne moraju drastično. Mozak koji je aktivan, kažu istraživači, opire se starenju — tim više ako je osoba i fizički aktivna. “Što osoba više uči, to se njene sposobnosti učenja sve više povećavaju. Ljudi koji neprestano uče lakše usvajaju nova znanja”, stoji u knjizi Elderlearning—New Frontier in an Aging Society.

Tu je činjenicu potvrdilo i jedno 20-godišnje istraživanje u Australiji, u kojem su sudjelovale osobe u dobi od 60 do 98 godina. Rezultati testova inteligencije kod većine njih svake su godine bili lošiji za samo 1 posto. Međutim, “neki od njih, među kojima su bili i neki devedesetogodišnjaci, uopće nisu imali lošije rezultate”, stajalo je u izvještaju. To su mahom bili ljudi koji su se posvetili sistematskom učenju, primjerice učenju stranog jezika ili su učili svirati neki instrument.

George, kojeg smo već spomenuli, imao je preko 70 godina kada je počeo proučavati Božju Riječ. Virginia, koja sada ima preko 80 godina, i njen pokojni suprug Robert također su počeli proučavati Bibliju kada su već bili u poznim godinama. Ona kaže: “Premda je bio gotovo slijep, Robert je na temelju misli koje bi zapamtio iznosio kratke biblijske govore u Dvorani Kraljevstva. Ja nikada nisam voljela čitati, no sada uživam u čitanju. Ustvari, jutros sam pročitala cijeli časopis Probudite se!”

George, Robert i Virginia samo su tri primjera koja pokazuju kako ima mnogo starijih osoba koje se ne daju uklopiti u nekakve stereotipe o njima te i dalje vrlo djelotvorno koriste svoje intelektualne sposobnosti. Istraživanja pokazuju da je 70 ili 80 godina učenja za mozak isto što i kap vode u bačvi punoj vode — jedva da na njemu i ostavi neki trag. No zbog čega mozak posjeduje takav ogroman kapacitet?