FLORENCE je imala 40 godina i silno je željela dijete. Međutim, liječnik ju je upozorio da bi dijete koje nosi moglo imati poremećaj u učenju. No Florence je odlučila da neće prekinuti trudnoću i na koncu je rodila zdravog dječaka.

Nedugo nakon što se Stephen rodio, Florence mu je počela čitati i pričati mu u svakoj prilici. Kad je malo porastao, zajedno su se igrali, posjećivali zanimljiva mjesta, učili računati i pjevali. “Igrali smo se čak i dok sam ga kupala”, prisjeća se ona. Pokazalo se da se taj uloženi trud itekako isplatio.

Stephen nije imao ni 15 godina kad je diplomirao s odličnim uspjehom na Sveučilištu u Miamiju. Dvije godine kasnije, u dobi od 16 godina, završio je pravni fakultet i, prema njegovoj biografiji, kasnije postao najmlađi odvjetnik u Sjedinjenim Državama. Njegova majka, dr. Florence Baccus — nekadašnja nastavnica i umirovljena pedagoginja — mnogo je vremena posvetila izučavanju važnosti učenja od najranijeg djetinjstva. Uvjerena je da je to što je svom sinu posvećivala toliku pažnju i u njega usađivala želju za učenjem promijenilo njegovu budućnost.

U novije vrijeme dječji psiholozi vode mnoge rasprave o utjecaju nasljednih osobina te odgoja i pouke na razvoj djeteta, nastojeći dokučiti kojem od ta dva činitelja pripada važnija uloga u tom procesu. Većina istraživača uvjerena je da se ipak radi o kombinaciji obaju činitelja.

Stručnjak na području razvoja djece dr. J. Fraser Mustard objašnjava: “Klinička su opažanja pokazala da razvoj djetetovog mozga uvelike ovisi o utjecajima kojima je dijete izloženo u svojim najranijim godinama.” Profesorica Susan Greenfield također kaže: “Naprimjer, poznato nam je da je kod violinista područje mozga koje kontrolira rad prstiju lijeve ruke razvijenije nego kod drugih.”

Mnogi roditelji kojima su poznati rezultati tih istraživanja ne štede ni novca ni truda kako bi djecu  upisali u elitne vrtiće ili im omogućili da pohađaju vrhunsku muzičku ili neku drugu umjetničku školu. Neki su uvjereni da će dijete koje se u djetinjstvu bavi mnogim stvarima odrasti u vrlo svestranu i sposobnu osobu. Iz tog razloga posvuda cvjetaju specijalizirane privatne škole i dječji vrtići. Neki su roditelji spremni učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi svojoj djeci osigurali prednost pred drugima.

No je li taj roditeljski trud uistinu toliko koristan koliko se misli? Mada izgleda da takav način odgoja pruža djeci bezbroj mogućnosti, mnogo se puta pokazalo da djeci koja odrastaju na takav način nedostaje ona vrsta znanja koja se stječe putem spontane igre, što je za dijete itekako važno. Takvom spontanom igrom, kažu pedagozi, dijete razvija kreativnost, uči se snalaziti u društvu, razvija svoje mentalne sposobnosti i stječe emocionalnu zrelost.

Neki stručnjaci na području razvoja djece smatraju da se zbog toga što roditelji organiziraju čak i vrijeme koje djeca provode u igri sada javlja novi tip problematičnog djeteta. To je dijete kojem je svaki trenutak isprogramiran i koje je zbog toga pod stalnim pritiskom, emocionalno je nestabilno, ne može spavati te se neprestano žali na bolove. Jedan psiholog kaže da se mnoga takva djeca kada dođu u tinejdžerske godine ne znaju nositi s problemima, “iscrpljena su, nedruštvena i buntovna”.

Zbog toga su mnogi roditelji u nedoumici. S jedne bi strane htjeli da njihova djeca u potpunosti iskoriste svoje potencijale, a s druge su strane svjesni toga da djecu nije mudro previše forsirati. Je li moguće u tome postići ispravnu ravnotežu? Kakve sve potencijale posjeduju djeca i kako im možemo pomoći da ih razviju? Što roditelji mogu poduzeti kako bi bili sigurni da će njihova djeca uspjeti u tome? Ta će pitanja biti razmotrena u sljedećim člancima.