JEDAN pisac nazvao je knjižnice stupovima civilizacije. One su dale izuzetno važan doprinos razvoju kulture i tehničkih znanosti, piše World Book Encyclopedia. Njemački književnik Goethe nazvao ih je memorijom čovječanstva.

Koje su knjižnice odigrale ulogu glavnih “stupova civilizacije”? Koja je knjiga najviše utjecala na razvoj knjižnica i širenje pismenosti? Koliko knjiga ima u najvećim knjižnicama našeg vremena? Da bismo odgovorili na prvo pitanje, vratimo se u daleku prošlost i posjetimo jednu od najstarijih knjižnica na svijetu.

Zamislite da se nalazite na Bliskom istoku, na području današnjeg Iraka. Godina je 650. pr. n. e. Oko vas uzdižu se zidine grada Ninive (nedaleko od današnjeg Mosula). Pred vama je ogromna palača kralja Ašurbanipala, vladara Asirije, Egipta i Babilonije. * Stojeći nedaleko od ulaza, gledate ljude koji na kolicima unose u palaču teške zemljane posude. Upravo su se vratili iz najudaljenijih krajeva Asirskog Carstva, donijevši sa sobom mnogo raznovrsnih dokumenata. Cilj im je napraviti zbirku svih poznatih zapisa o društvenim, kulturnim i vjerskim običajima  naroda koji žive u zemljama pod Ašurbanipalovom vlašću. Prilazite zemljanim posudama, otvarate jednu od njih i otkrivate da je puna glinenih pločica pravokutnog oblika koje su široke oko osam, a dugačke desetak centimetara.

Prateći jednog od ljudi koji unose knjige, ulazite u palaču. U njoj nalazite pisare koji pisaljkama načinjenim od kosti urezuju klinaste znakove na pločicama od svježe gline. Oni prevode neke dokumente na asirski jezik. Kasnije će se pločice ispeći, tako da će postati gotovo neuništive. Potom će se odnijeti u prostorije koje su pune polica na kojima su poslagane stotine zemljanih posuda. Na ulazu u svaku prostoriju nalazi se pločica na kojoj piše koja je vrsta dokumenata u toj prostoriji pohranjena. U ovoj knjižnici pohranjeno je više od 20 000 glinenih pločica koje otkrivaju mnoge pojedinosti u vezi s trgovačkim poslovima, vjerskim običajima, zakonima, poviješću, medicinom te anatomijom ljudi i raznih vrsta životinja. Tu je bogatu zbirku jedan učenjak svojevremeno nazvao “riznicom ljudskog znanja”.

Prije Ašurbanipalove knjižnice u Ninivi postojale su i druge velike knjižnice. Otprilike tisuću godina prije Ašurbanipala kralj Hamurabi sagradio je knjižnicu u babilonskom gradu Borsipi. Više od 700 godina prije nego što je otvorena knjižnica u Ninivi faraon Ramzes II utemeljio je čuvenu knjižnicu u egipatskom gradu Tebi. No zbog tematske raznolikosti i ogromne količine povijesnih zapisa, Ašurbanipalova se knjižnica s pravom smatra “najvećom knjižnicom starog svijeta”. Tek je 350 godina nakon nje sagrađena veća i bogatija knjižnica.

Bila je to knjižnica koju je oko 300. pr. n. e. sagradio Ptolemej I Soter, jedan od generala Aleksandra Velikog. Ona se nalazila u egipatskoj luci Aleksandriji. Knjižničari koji su u njoj radili željeli su sakupiti primjerke gotovo svih pisanih dokumenata iz svih dijelova tada poznatog svijeta. * Predaja kaže da je u Aleksandriji oko 70 učenjaka prevelo hebrejski dio Biblije na grčki. Taj prijevod, koji je kasnije nazvan Septuaginta, koristili su mnogi kršćani koji su živjeli u prvom stoljeću.

U vrijeme kad je Ašurbanipal imao već prilično bogatu knjižnicu, u Kini je vladala dinastija Chou. Za vrijeme te dinastije (od 1122. pr. n. e. do 256. pr. n. e.) nastala su djela koja su kasnije nazvana Pet klasika. To su knjiga za proricanje budućnosti, zbirka govora starih vladara, knjiga pjesama, upute o održavanju vjerskih obreda te kronika države Lu, koja obuhvaća razdoblje od oko 722. pr. n. e. do 481. pr. n. e., a smatra se da ju je napisao kineski filozof Konfucije. Pet klasika i brojni osvrti na ta djela uvelike su utjecali na razvoj kineske filozofije. Ta se djela  već više od dvije tisuće godina čuvaju u carskim knjižnicama i privatnim zbirkama knjiga.

U Japanu je Hojo Sanetoki, pripadnik jedne vladarske samurajske obitelji, 1275. osnovao knjižnicu u obiteljskoj kući u Kanagawi (danas dio Yokohame). Sanetoki je želio sakupiti sve knjige koje su dotad napisane na kineskom i japanskom jeziku. Njegova zbirka knjiga postoji još i danas, no više nije bogata kao nekada.

“Pojava, širenje i opstanak kršćanstva najbolje svjedoče o snazi pisane riječi i važnosti osnivanja knjižnica”, piše u knjizi A History of Libraries in the Western World. No kakve veze ima osnivanje knjižnica sa širenjem kršćanstva?

Nakon raspada Rimskog Carstva uništena su i zagubljena mnoga djela koja su se dotad čuvala u velikim knjižnicama. No, diljem Europe počeli su se osnivati kršćanski samostani u kojima se sakupljalo preostale knjige iz antičkih knjižnica. U mnogim samostanima redovnici su se uglavnom bavili prepisivanjem biblijskih rukopisa i drugih tekstova. Zanimljivo je da su benediktinci čak bili dužni čitati i prepisivati knjige, kao što to nalaže “Pravilo sv. Benedikta”.

U carigradskim su se knjižnicama čuvali i prepisivali antički rukopisi koji su s vremenom ponovno došli u Italiju. Smatra se da su ti rukopisi znatno doprinijeli razvoju renesanse. Povjesničar Elmer Johnson kaže: “Mora se priznati da su samostanske knjižnice odigrale važnu ulogu u očuvanju zapadnjačke kulture. One su otprilike tisuću godina bile intelektualno srce Europe. Da nije bilo tih knjižnica, danas bi zapadnjačka civilizacija izgledala puno drugačije.”

Prepisivanje biblijskih rukopisa pomoglo je da tijekom tog razdoblja “intelektualno srce Europe” nastavi kucati. Kad je Europu zapljusnuo val reformacije, želja za čitanjem Biblije potakla je mnoge obične ljude da odbace okove nepismenosti. U knjizi The Story of Libraries piše: “U protestantskoj reformaciji nalazimo začetke ideje da svaki čovjek treba biti barem toliko pismen da može čitati Bibliju. Budući da se teološki sukob sve više zaoštravao, pojavila se potreba da se uz Bibliju čita i druge knjige vjerskog sadržaja. Više nije bilo dovoljno samo znati čitati, već je trebalo imati i pristup knjigama.”

Tako je u zapadnom svijetu Biblija odigrala važnu ulogu u razvoju knjižnica i širenju pismenosti. Nakon što je izumljen tiskarski stroj, u mnogim su se europskim zemljama, a kasnije i u ostatku svijeta, počele otvarati velike privatne i nacionalne knjižnice u kojima su se mogle naći knjige raznih tematika.

Danas postoje neke izuzetno velike knjižnice. Zamislite da stojite kraj police duge 850 kilometara na kojoj je poslagano preko 29 milijuna knjiga! Toliko otprilike ima knjiga u najvećoj knjižnici na svijetu — Kongresnoj knjižnici u Washingtonu (SAD). Osim knjiga, knjižnica ima i 2,7 milijuna tonskih zapisa i videosnimaka,  12 milijuna fotografija, 4,8 milijuna zemljopisnih karata te 57 milijuna rukopisa. Svaki dan knjižnica dobiva 7 000 novih knjiga i drugih dokumenata.

Knjižnica Britanskog muzeja u Londonu ima preko 18 milijuna knjiga i zauzima drugo mjesto na ljestvici najvećih svjetskih knjižnica. Ruska državna knjižnica u Moskvi ima 17 milijuna knjiga i čak 632 000 uvezanih godišta raznih novina. Francuska nacionalna knjižnica, jedna od najstarijih nacionalnih knjižnica u Europi, posjeduje 13 milijuna knjiga. Osim toga, “Francuska nacionalna knjižnica prva je knjižnica koja je putem Interneta omogućila pretraživanje čitavog teksta mnogih svojih knjiga”, piše u knjizi Library World Records. Zahvaljujući tome svatko tko ima pristup kompjuteru i Internetu može vrlo lako doći do blaga pohranjenog u toj riznici znanja.

Izdavačka djelatnost razvija se brže nego ikada. Prema nekim procjenama, ukupan broj knjiga u svijetu udvostruči se svake četiri i po godine. Samo u Sjedinjenim Državama svake se godine objavi preko 150 000 novih knjiga.

Stoga je danas naročito aktualna izjava jednog učenjaka, pisca i kralja iz drevnog doba — Salamuna. Ona glasi: “Nema kraja sastavljanju mnogih knjiga, i mnogo čitanje umor je tijelu” (Propovjednik 12:12). No, ako mudro biramo što ćemo čitati, knjižnice nam još uvijek mogu biti “vrata koja vode u svijet znanja”, kako ih naziva Organizacija Ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu.