“ČOVJEK ne zna što je crno dok ne siđe u rudnik”, dovikuje mi prijatelj Bernie, nastojeći nadglasati buku strojeva. Gledajući duboku jamu ispred sebe, pitam se želim li stvarno saznati što je Bernie htio reći. Krećemo prema rudnom ležištu koje se nalazi otprilike 500 metara pod zemljom.

Prolazimo pored duge kolone umornih rudara koji su završili s poslom, pa idu na tuširanje. Sve su to kršni ljudi koji pričaju engleski s jakim australskim naglaskom. Lica su im crna od ugljene prašine. Kad se nasmiješe, zasjaje im se oči i bijeli zubi.

Ukrcavamo se na mali vlak koji vozi do čela otkopa, odnosno mjesta na kojem se iskapa ugljen. Budući da je pruga veoma strma, vozačevo sjedalo nije pričvršćeno za pod, već poput ljuljačke visi sa stropa. Na boku nosim neiskreću bateriju za svjetiljku na svojoj kacigi te plinsku masku za slučaj nesreće. Dok se vlak spušta niz kosi tunel, nebo iza nas pretvara se u plavu točkicu koja polako iščezava u tami.

Rudnik ugljena u kojem se nalazimo samo je jedan od mnogih rudnika na jugoistoku Australije. Moj vodič Bernie jedan je od 25 000 australskih rudara koji svake godine iskopaju ogromne količine ugljena čija ukupna vrijednost iznosi osam milijardi australskih dolara. U svijetu ima deset milijuna rudara koji rade u mračnim podzemnim ugljenokopima ili na velikim površinskim kopovima. No, broj rudara neprestano se smanjuje. U Velikoj Britaniji rudarski sindikati bilježe znatno smanjenje broja rudara — godine 1978. bilo ih je 1,2 milijuna, a danas ih ima oko 13 000. Godine 1924. u Sjedinjenim Državama bilo je 705 000 rudara, a danas ih ima manje od 82 000. U Kini se u jednom nedavnom petogodišnjem razdoblju broj rudara smanjio za 870 000.

Međutim, smanjenje broja rudara ne znači da se smanjuje i potrošnja ugljena. Naprotiv, stručnjaci predviđaju da će do 2020. u razvijenim zemljama svijeta potrošnja ugljena porasti za 11 posto te da će se u Indiji i Kini izgraditi preko 750 novih elektrana koje će koristiti ugljen kao pogonsko gorivo. Smanjenje broja rudara prvenstveno je posljedica uvođenja nove tehnologije, koja omogućava da se s manje radne snage proizvodi više ugljena. Ogromni stroj koji će mi Bernie sada pokazati svjedoči o prednostima korištenja takve suvremene tehnologije.

“Stigli smo do dna okna”, kaže mi Bernie dok polako izlazimo iz vlaka. “Ovdje započinju svi tuneli.” Na niskom stropu te podzemne galerije postavljena je neonska rasvjeta. Između podine i krovine (donjeg i gornjeg dijela galerije) uglavljeno je mnogo drvenih stupova koji podupiru uske poprečne grede. Krovinu podupire i nekoliko tisuća sidrenih klinova. Oni su zabijeni u stijenu do dubine od dva metra i sprečavaju njeno urušavanje.

Iznenađuje me to što zidovi nisu crni nego bijeli. “Zidovi su posuti vapnenačkim prahom”, kaže Bernie. “Vapnenac smanjuje opasnost od eksplozije metana i ugljene prašine. Čak i najmanja iskra može uzrokovati eksploziju metana. To može dovesti do još opasnije eksplozije ugljene prašine koja leti zrakom. Iz ovog se rudnika svake minute ispumpa oko 2 000 litara metana. Taj se plin upotrebljava za proizvodnju električne energije koja se potom koristi u rudniku.” Zbog opasnosti od pojave iskri koje bi mogle uzrokovati eksploziju plina, prije ulaska u rudnik morao sam ostaviti fotoaparat, kasetofon, pa čak i ručni sat na baterije.

 U jednom od mnogih tunela koji započinju na dnu okna čeka nas jedno malo, ali vrlo snažno transportno vozilo. Zaglušeni bukom njegovog dizelskog motora brzo ulazimo u tunel. Oko nas nastaje tama. Svjetlost svjetiljke s moje kacige obasjava stijene koje se nalaze svega nekoliko centimetara iznad naših glava. Dok brzo prolazimo pored mnogih sporednih tunela, na tren vidim i druge takve svjetiljke koje poput krijesnica svjetlucaju u tami. U tunelu koji je paralelan s našim nalazi se transportna traka  duga pet kilometara koja odvozi ugljen s radilišta.

Stižemo do čela otkopa. Kroz oblak pare i ugljene prašine vidim tri rudara odjevena u posebna zaštitna odijela s kapuljačama i maskama na licu. Oni upravljaju strojem koji je širok 270 metara, a naziva se širokočelni otkopni kombajn. Dva rotirajuća valjka, koji imaju promjer dva metra, polako prolaze duž čela otkopa, klizeći trakom koja je postavljena po cijeloj širini stroja. Na valjcima se nalaze metalni noževi koji se zabijaju u stijenu do dubine od pola metra. Stroj ima i transportnu traku kojom iskopana ruda putuje do jednog sporednog tunela. U njemu se veliki komadi ugljena lome na sitnije komade jednake veličine te se prebacuju na glavnu transportnu traku.

Da se tunel ne bi urušio, podgrađuje se nizom debelih hidrauličkih cijevi na kojima počivaju velike čelične ploče koje se nalaze iznad naših glava. Nakon što valjci s metalnim noževima prođu cijelom širinom stroja, on se zajedno s valjcima, hidrauličkim cijevima i čeličnim pločama pomakne pola metra prema naprijed. Kad se stroj pomakne, iza njega ostane nepodgrađeni krov stijene. Ubrzo nakon toga začuje se strahovit tresak! Teška stijena pala je na tlo. “Na ovaj način iskopamo tisuću tona ugljena na sat”, dovikne mi Bernie. “Nakon što se završe radovi u jednom dijelu rudnika, stroj se rastavi i premjesti na drugo mjesto.”

Bernie i ja vraćamo se do transportnog vozila i krećemo natrag kroz neravni tunel dug pet kilometara. Zaustavljamo se kod jedne velike podzemne prostorije. Na krovu te prostorije nalazi se okomito okno koje je široko desetak metara i završava na površini. “Ovdje se istovaruje ugljen koji se doprema glavnom transportnom trakom”, dovikuje mi Bernie, nadglasavajući buku koja nastaje kad komadi ugljena padaju u veliki metalni kontejner. “U ovaj kontejner stane 18 tona ugljena.” Dok on govori, napunjeni kontejner brzo se pomoću čeličnog užeta digne uvis. Nekoliko sekundi kasnije kroz okno se spusti drugi kontejner, koji se odmah počne puniti.

Završivši obilazak rudnika, ukrcavamo se na vlak i polako krećemo prema izlazu. Jedva čekam da ponovno vidim divnu Sunčevu svjetlost. No, budući da smo se dugo zadržali u rudniku, sunce je već odavno zašlo i vani je mrkli mrak. Premda je svuda oko nas tama, tek sad shvaćam što je Bernie htio reći kad je kazao: “Čovjek ne zna što je crno dok ne siđe u rudnik.”