JOŠ prije nekoliko godina izgledalo je da je terorizam problem koji postoji samo u nekim područjima, naprimjer u Sjevernoj Irskoj, u španjolskoj pokrajini Baskiji i nekim bliskoistočnim zemljama. No u posljednjih nekoliko godina, a naročito nakon što su 11. rujna 2001. srušeni njujorški Blizanci, terorizam se naglo proširio po cijelom svijetu. Teroristički napadi dogodili su se na idiličnom otoku Baliju, u Madridu, Londonu, na Šri Lanki, u Tajlandu i Nepalu. No pokolji u kojima pogibaju mnogi nedužni ljudi zapravo nisu ništa novo. Po čemu se terorizam razlikuje od drugih vrsta nasilja?

Terorizam se definira kao ‘organizirano nasilje ili prijetnja nasiljem kojim se služe političke skupine ili pojedinci sa svrhom širenja straha i panike među građanima, a u cilju ugrožavanja državne vlasti ili ostvarenja svojih ideoloških ili političkih ciljeva’ (Interdisciplinarni rječnik u izdanju Hrvatskog povjerenstva za UNESCO). Spisateljica Jessica Stern primjećuje: “Onaj tko počne izučavati tu temu naići će na stotine različitih definicija terorizma (...). No bitno je uočiti dva glavna obilježja po kojima se terorizam razlikuje od drugih vrsta nasilja.” Koja su to obilježja? “Kao prvo, terorističko nasilje usmjereno je protiv civilnog stanovništva. (...) Kao drugo, teroristi se služe nasiljem da bi na šokantan način privukli pozornost javnosti. Širenje straha među ljudima često je važnije od konkretnih posljedica samog napada. Takvo namjerno širenje straha i panike čini terorističke napade različitima od drugih uobičajenih vrsta ubojstava i nasilja.”

U 1. stoljeću n. e. u Judeji je postojala židovska sekta zelota. Zeloti su se nasilnim putem borili za oslobođenje Židova od rimske okupacije. Neki od njihovih najgorljivijih pripadnika nazvani su sikari, ili bodežari (naziv potječe od bodeža koje su skrivali pod haljinom). Kad bi mnoštvo ljudi došlo u Jeruzalem na proslavu praznika, sikari  su se znali pomiješati s njima i ubijati svoje neprijatelje tako da im prerežu grkljan ili zabodu nož u leđa. *

Godine 66. n. e. jedna skupina zelota osvojila je utvrdu Masadu, koja je bila sagrađena na vrhu jedne visoravni nedaleko od Mrtvog  mora. Zeloti su poubijali rimske vojnike i naselili se u utvrdi te iz nje kretali u nove bojne pohode. Tako su nekoliko godina pljačkali i napadali predstavnike rimske vlasti. A onda je 73. n. e. Deseta rimska legija pod zapovjedništvom Flavija Silve ponovno osvojila Masadu. No Rimljani nisu pokorili zelote. Jedan povjesničar iz tog vremena kaže da je 960 zelota — svi koji su bili u utvrdi osim dvije žene i petero djece — radije počinilo samoubojstvo nego da se predaju Rimljanima.

Neki smatraju da su pobunjeni zeloti bili preteče današnjih terorista. Bili oni u pravu ili ne, ta vrsta nasilja ostavila je duboki trag u povijesti čovječanstva.

Od 1095. do druge polovice 13. stoljeća križarske su vojske nekoliko puta išle u bojni pohod na Bliski istok. Križari su ratovali s muslimanima iz Azije i sjeverne Afrike. I križari i muslimani željeli su osvojiti Jeruzalem. U brojnim bitkama ti su “sveti ratnici” znali sasjeći jedni druge mačevima i sjekirama. Tim su oružjem napadali i nedužne promatrače. Vilim Tirski, crkveni poglavar iz 12. stoljeća, ovim je riječima opisao ulazak križara u Jeruzalem godine 1099:

“Prolazili su ulicama s mačevima i kopljima u rukama. Svakoga na koga su naišli sasjekli su na licu mjesta. Ubijali su muškarce, žene i djecu. Nikoga nisu poštedjeli. (...) Izvršili su strašan pokolj nakon kojeg su na ulicama ostale gomile leševa, a onaj tko je želio proći ulicom morao je gaziti po njima. (...) Poubijali su tako mnogo ljudi da su kanali bili puni krvi, a sve gradske ulice pune leševa.” *

U narednim stoljećima ljudi su počeli koristiti barut i vatreno oružje, što je dovelo do još strašnijeg krvoprolića.

Povjesničari smatraju da je 28. lipnja 1914. došlo do prekretnice u povijesti Europe. Tog je dana jedan mladi čovjek, kojeg neki smatraju herojem, izvršio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda. Taj je događaj bio povod za početak Prvog svjetskog rata. U njemu je poginulo dvadeset milijuna ljudi.

Nakon Prvog svjetskog rata uslijedio je Drugi svjetski rat, koji se pamti po koncentracionim logorima, stradanju civila u zračnim napadima te odmazdama nad nedužnim ljudima. Nakon rata krvoproliće se nastavilo. U Kambodži je sedamdesetih godina na “poljima smrti” ubijeno više od milijun ljudi. U Ruandi se još uvijek pamti stravičan pokolj koji se dogodio sredinom devedesetih godina i u kojem je život izgubilo preko 800 000 ljudi.

Od 1914. pa sve do naših dana u mnogim je zemljama bilo nasilja, krvoprolića i terorističkih napada. No neki ljudi iz svega toga nisu izvukli nikakvu pouku. U učestalim terorističkim napadima pogibaju stotine ljudi, a tisuće ih zadobiva teške ozljede. Milijuni ljudi lišeni su prava na miran i siguran život. Na tržnicama eksplodiraju bombe, sela se spaljuju do temelja, siluju se žene, otimaju se djeca, ljudi pogibaju. Premda je takvo zvjersko ponašanje zabranjeno mnogim zakonima i premda ga većina ljudi osuđuje, ono se i dalje nastavlja. Ima li nade da će ikada doći kraj nasilju, terorizmu i krvoproliću?