ŠTO mislite, kada su se moralna mjerila počela naglo srozavati? Da li se to dogodilo tijekom vašeg života ili možda u vrijeme kada su stariji članovi vaše obitelji ili neki vaši prijatelji bili mladi? Neki kažu da je s Prvim svjetskim ratom, koji je izbio 1914, započelo doba neviđene moralne iskvarenosti. U knjizi The Generation of 1914 profesor povijesti Robert Wohl napisao je: “Oni koji su proživjeli taj rat  nisu se nikada mogli osloboditi uvjerenja da je u kolovozu 1914. jedan svijet došao svome kraju, a drugi započeo.”

“Mjerila pristojnog ponašanja — koja su se već prije počela srozavati — posvuda su naprosto nestala”, rekao je povjesničar Norman Cantor. “Ako su političari i vojskovođe mogli s milijunima svojih ljudi postupati kao sa životinjama koje se šalje na klanje, koja su to onda vjerska ili moralna načela mogla spriječiti ljude da u svakodnevnom životu postupaju jedni s drugima kao sa zvijerima? (...) Silno krvoproliće koje se dogodilo u Prvom svjetskom ratu [1914-1918] potpuno je obezvrijedilo ljudski život.”

U svom opsežnom djelu The Outline of History engleski povjesničar Herbert George Wells napisao je da je “pravi slom morala uslijedio” nakon što su ljudi prihvatili teoriju o evoluciji. Kako je to utjecalo na srozavanje morala? Neki su smatrali da su ljudi samo naprednija vrsta životinja. Godine 1920. Wells, koji je i sam bio evolucionist, napisao je: “Došli su do zaključka da je čovjek društvena životinja isto kao i indijski divlji pas, (...) pa im se činilo sasvim ispravno da veliki psi ljudskog čopora tiraniziraju i ugnjetavaju ostale.”

Kao što je primijetio ranije citirani povjesničar Cantor, Prvi svjetski rat potpuno je promijenio ljudske moralne vrijednosti. Cantor je objasnio: “Sve moralne vrijednosti starijeg naraštaja — bilo da se radilo o političkim nazorima, načinu odijevanja ili gledištu o spolnosti — bile su u potpunosti odbačene.” Srozavanju morala uvelike su doprinijele i crkve, koje su iskrivljavale kršćanska učenja zagovarajući teoriju o evoluciji i podupirući neku od zaraćenih strana. Britanski brigadni general Frank Crozier napisao je: “Kršćanske crkve najbolje znaju kako poticati na krvoproliće, a mi smo to obilato iskorištavali.”

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, u burnim dvadesetim godinama, ljudi su odbacili stare moralne  vrijednosti i stroga pravila ponašanja te su ih zamijenili stavom da se svatko može ponašati kako god želi. Povjesničar Frederick Lewis Allen rekao je: “Deset godina koje su uslijedile nakon rata slobodno bismo mogli nazvati Desetljećem nepristojnosti. (...) S nestankom starog svjetskog poretka nestala su i mjerila vrijednosti koja su životu davala ljepotu i smisao, a za njih nije bilo lako pronaći odgovarajuću zamjenu.”

U 1930-ima svijet je zadesila velika ekonomska kriza koja je mnoge dovela do teškog siromaštva i potakla da počnu trezvenije razmišljati o životu. No krajem tog desetljeća započeo je novi, još strašniji rat — Drugi svjetski rat. Mnoge zemlje počele su proizvoditi ubojito oružje. Tako je svijet naglo izašao iz ekonomske krize, ali je ušao u rat koji je bio obilježen nezamislivim patnjama i strahotama. U tom su ratu bile razorene stotine gradova. Dva japanska grada bila su uništena do temelja kad je na svaki od njih bačena samo jedna atomska bomba! Milijuni ljudi izgubili su život u strašnim koncentracionim logorima. Sve u svemu, u tom je ratu život izgubilo oko 50 milijuna muškaraca, žena i djece.

U strašnim okolnostima koje su vladale za vrijeme Drugog svjetskog rata ljudi su odbacili tradicionalne moralne vrijednosti i počeli postavljati vlastita mjerila ponašanja. U knjizi Love, Sex and War—Changing Values, 1939-45 piše: “Izgleda da su za vrijeme rata ljudi odbacili stroge nazore i ograničenja u vezi sa spolnošću, jer se civilno stanovništvo počelo ponašati onako kako se vojnici ponašaju na ratištu. (...) Ratna histerija ubrzo je dovela do odbacivanja moralnih ograničenja, tako da je među civilnim stanovništvom život postao jednako bezvrijedan i kratak kao i na ratištu.”

Ljudi su znali da svakog časa mogu izgubiti život i zato su još više čeznuli za time da makar i nakratko budu s nekim u prisnoj vezi i tako zadovolje svoje emocionalne potrebe. Nastojeći opravdati popustljiv spolni moral koji je zavladao u tim burnim ratnim godinama, jedna je britanska kućanica rekla: “Mi zapravo nismo bili nemoralni. Bio je rat!” Jedan je američki vojnik priznao: “Većina ljudi zaključila bi da je naše vladanje bilo nemoralno, no mi smo bili mladi i znali smo da već sutra možemo poginuti.”

Mnogi koji su preživjeli taj rat kasnije su patili zbog strahota koje su u njemu vidjeli. Neki od tih ljudi, pa čak i oni koji su tada bili djeca, još dan-danas povremeno ponovno proživljavaju traume iz prošlosti. Mnogi su izgubili vjeru u Boga, a s time i osjećaj za ono što je moralno i čestito. Kako su izgubili poštovanje prema bilo kakvom autoritetu koji bi mogao postaviti pravila o tome što je ispravno, a što pogrešno, ljudi su počeli smatrati da je sve relativno.

Nakon Drugog svjetskog rata počele su se objavljivati studije koje su se bavile ljudskom seksualnošću. Među njima je bio i Kinseyev izvještaj, studija od preko 800 stranica koja je u 1940-ima nastala u Sjedinjenim Državama. Ta su istraživanja potaknula mnoge ljude da počnu otvorenije govoriti o seksualnosti, što prije nije bilo uobičajeno. Premda je kasnije bilo utvrđeno da su u Kinseyevom izvještaju podaci o broju ljudi koji su se upuštali u homoseksualne odnose i druge oblike nastranog seksualnog ponašanja bili preuveličani, ta je studija ipak pokazala da je nakon rata došlo do naglog srozavanja moralnih mjerila.

Neko vrijeme nastojalo se sačuvati dojam da se u društvu poštuju pravila pristojnog ponašanja. Naprimjer, na radiju, televiziji i na filmu cenzurirali su se nemoralni sadržaji. No to nije dugo trajalo. Bivši američki ministar prosvjete William Bennett objasnio je: “U 1960-ima u Americi je naglo započeo proces koji bi se mogao nazvati ‘deciviliziranje’ društva.” To je utjecalo i na mnoge druge zemlje. Zašto se u šezdesetim godinama ubrzalo srozavanje moralnih mjerila?

 U tom su se desetljeću gotovo istovremeno pojavili pokret za oslobođenje žena, seksualna revolucija i takozvani novi moral. Osim toga, počele su se proizvoditi djelotvorne kontracepcijske pilule. Kad je postalo moguće imati seksualne odnose bez straha od trudnoće, postalo je uobičajeno mijenjati seksualne partnere.

U isto su se vrijeme tisak, filmovi i televizija prestali pridržavati prijašnjih strogih moralnih mjerila. Govoreći o moralnim vrijednostima koje su se propagirale na televiziji, bivši šef američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski izjavio je: “One otvoreno veličaju zadovoljavanje osobnih potreba, relativiziraju nasilje i okrutnost [te] potiču promiskuitet.”

A onda je u 1970-ima došlo doba videorekordera. Oni su ljudima omogućili da u privatnosti svog doma gledaju nemoralne filmove u kojima se otvoreno prikazuju seksualni odnosi, filmove koje nikada ne bi otišli gledati u kino. U novije vrijeme internet je omogućio da u mnogim zemljama diljem svijeta najodvratnije vrste pornografije postanu dostupne svakome tko ima kompjuter.

Posljedice svega toga uistinu su zastrašujuće. Upravitelj jednog američkog zatvora nedavno je rekao: “Prije deset godina u zatvor su dolazili mladi ljudi s kojima sam još mogao razgovarati o tome što je dobro, a što zlo. No mladi koji danas dolaze u zatvor nemaju pojma o čemu im pričam.”

Pouku u vezi s moralom ne možemo tražiti od crkava ovog svijeta. Umjesto da zastupaju pravedna načela, kao što su to činili Isus i njegovi sljedbenici iz prvog stoljeća, crkve su postale dio ovog svijeta i snose dio odgovornosti za zlo koje u njemu vlada. Jedan je pisac upitao: “Da li se ikada u povijesti vodio neki rat, a da obje strane nisu tvrdile da je Bog uz njih?” U vezi s podržavanjem Božjih moralnih načela jedan je njujorški svećenik prije mnogo godina rekao: “Crkva je jedina organizacija na svijetu u kojoj se od onih koji žele postati njeni članovi traži manje nego od onih koji žele ući u autobus.”

Nema sumnje, naglo srozavanje moralnih mjerila ovog svijeta znak je da hitno treba nešto poduzeti. No što bi to trebalo poduzeti? Kakva je promjena potrebna? Tko može učiniti tu promjenu i kako će to postići?