ROĐENA sam 1916. u gradiću Sukabumiju, u brdovitom području na zapadu indonezijskog otoka Jave. Moji roditelji bili su imućni Kinezi. Živjeli smo u velikoj kući s poslugom. Imala sam petoricu braće, tri starija i dva mlađa od mene. Bila sam jedina djevojčica u obitelji i ponašala sam se nestašno poput dječaka. Penjala sam se po krovovima kuća i voljela sam sport. No postojalo je nešto što me jako mučilo.

Strašno sam se bojala da ću jednog dana završiti u paklu. Učiteljice su mi govorile da zločeste djevojčice idu u pakao. A kako sam ja bila zločesta, mislila sam da ću završiti u paklu. Kad sam pohađala srednju školu u Jakarti (koja se tada zvala Batavia), teško sam se razboljela. Liječnik je mislio da ću umrijeti, pa me žena kod koje sam stanovala pokušala utješiti rekavši mi da ću uskoro otići na nebo. No ja sam se bojala da me čeka pakao.

Moja majka Kang Nio i stariji brat Dodo brzo su došli po mene u Jakartu. Dok smo se vraćali kući, Dodo me upitao: “Znaš li da Biblija ne uči da postoji pakao?”

“Otkud ti to?” upitala sam ga. Majka mi je pročitala neke retke iz Biblije koji pokazuju da mrtvi nisu ničega svjesni i da čekaju uskrsnuće (Propovjednik 9:5, 10; Ivan 5:28, 29). “To smo naučili od Jehovinih svjedoka”, rekli su mi. Dali su mi brošuricu s naslovom Gdje su mrtvi? * Odmah sam je počela čitati. Prije nego što smo stigli kući rekla sam: “Ovo je istina!”

Moja se obitelj dotad već bila preselila u Bandung, veliki grad na zapadu Jave. Ondje sam se polako oporavljala od bolesti. U ožujku 1937. posjetio nas je Clem Deschamp, Jehovin svjedok iz Australije koji je služio u Jakarti. Tijekom njegovog posjeta moja majka, moja starija braća — Felix, Dodo i Peng — i ja krstili smo se u znak predanja Bogu. Kasnije su i moja mlađa braća Hartanto i Jusak te naš otac Tan Gim Hok postali Jehovini svjedoci. *

Nakon krštenja pridružili smo se Clemu u jednoj devetodnevnoj propovjedničkoj akciji. On nas je poučio kako da propovijedamo pomoću kartica sa svjedočanstvom, na kojima je na tri jezika bila napisana jednostavna biblijska poruka. Pored toga neformalno smo svjedočili rođacima i prijateljima. Ubrzo je od naše male grupe u Bandungu nastala skupština. Bila je to druga skupština u Indoneziji.

Iste godine naša se obitelj preselila u Jakartu kako bi propovijedala Kinezima, kojih je ondje bilo 80 000. Majka, Felix i ja počeli smo služiti kao pioniri. * Ja sam propovijedala i u Bandungu, Surabayi i drugim gradovima. Uglavnom sam sama išla u službu. Bila sam mlada, snažna i sretna što služim Bogu.  No bilo je sve jasnije da se bliži rat. Moja se vjera uskoro našla na ispitu.

U prosincu 1941. Aziju je zahvatio vihor rata. U Drugom svjetskom ratu japanska carska vojska okupirala je Indoneziju i čvrsto je držala pod svojom vlašću. Naša biblijska literatura bila je zabranjena i nismo mogli slobodno propovijedati. Kad sam išla u posjet osobama koje su pokazivale zanimanje za Bibliju, sa sobom sam nosila šahovsku ploču, tako da su ljudi misli da samo igramo šah.

Godine 1943. udala sam se za Andréa, odvažnog pionira koji je svojim prodornim glasom privlačio pažnju ljudi. Nas smo dvoje krišom dostavljali biblijsku literaturu Jehovinim svjedocima diljem Jave. Da su nas uhvatili, sigurno bi nas mučili i ubili. Mnogo smo puta za dlaku umaknuli policiji.

Dok smo se André i ja jednom ukrcavali na vlak za Sukabumi, zaustavili su nas kempeji, pripadnici zloglasne japanske vojne policije Kempeitai. Ja sam na dnu torbe nosila zabranjenu literaturu. “Što imate u torbi?” upitao nas je policajac.

“Odjeću”, odgovorio je André.

“A što je ispod odjeće?” upitao je policajac.

“Druga odjeća”, odvratio je André.

“Ali što je na dnu torbe?” policajac je bio uporan. Sledila sam se od straha i počela sam se u sebi moliti Jehovi. “Najbolje da sami pogledate”, odgovorio je André.

Pomoćnik glavnog policajca gurnuo je ruku duboko u torbu. A onda je odjednom vrisnuo od boli i brže-bolje izvukao ruku. Ubo se na pribadaču. Posramljeni policajac odmah nam je naredio da zatvorimo torbu i ukrcamo se na vlak.

Kad smo jednom drugom prilikom putovali za Sukabumi, kempeji su prepoznali da sam Jehovin svjedok te su me odveli u svoj glavni ured. André i moj brat Felix pošli su za mnom. Ondje su najprije ispitivali Andréa. Rešetali su ga pitanjima: “Tko su Jehovini svjedoci? Protiviš li se japanskim vlastima? Jesi li špijun?”

“Mi smo sluge Svemogućeg Boga i nismo učinili nikakvo zlo”, odgovorio im je André. Policijski zapovjednik dograbio je samurajski mač koji je visio na zidu i visoko ga podignuo.

“Što ako te sada ubijem?” bijesno je procijedio kroz zube. André je položio glavu na njegov stol i u sebi se pomolio. Nakon duge stanke policajci su prasnuli u smijeh. “Stvarno si hrabar!” rekao je zapovjednik. Potom je otpustio Andréa te pozvao Felixa i mene. Kad je vidio da se naši iskazi podudaraju s Andréovim, ljutito je povikao: “Vi niste špijuni. Bježite mi s očiju!”

Tako smo nas troje sretno otišli kući hvaleći Jehovu. No nismo ni slutili da ćemo se ubrzo suočiti s još težim kušnjama.

Nekoliko mjeseci kasnije Andréa su “lažna braća” prijavila vlastima, pa su ga kempeji uhitili (2. Korinćanima 11:26). Posjetila sam ga u zatvoru. Bio je mršav i slab. Preživljavao je jedući ostatke hrane koje je vadio iz kanalizacijskog odvoda na podu. Zatvorski čuvari nisu ga uspjeli prisiliti da se odrekne svoje vjere. Kao što sam spomenula na početku, André mi je kroz rešetke šapnuo: “Ne brini se. Bilo da me ubiju bilo da me oslobode, ostat ću vjeran Jehovi. Mogu me iznijeti odavde kao mrtvaca, ali ne i kao izdajicu.”

Nakon što je šest mjeseci proveo u zatvoru, André je bio izveden pred vrhovni sud u Jakarti. Članovi naše obitelji i prijatelji natiskali su se u sudnicu. Atmosfera je bila jako napeta.

“Zašto ne želite služiti u japanskoj vojsci?” upitao je sudac.

“Ja sam vojnik u službi Božjeg Kraljevstva, a nijedan vojnik ne može istovremeno služiti u dvije vojske”, odgovorio je André.

“Biste li drugima rekli da ne idu u vojsku?” upitao je sudac.

 “Ne bih”, rekao je André, “to je stvar osobne odluke.”

André je nastavio iznositi svoju obranu, pri čemu je često citirao Bibliju. To je ostavilo snažan dojam na suca, koji je bio pobožni musliman. “Ja imam drugačija vjerovanja, no neću nikoga prisiljavati da postupi suprotno svojoj savjesti”, rekao je sudac. “Oslobađam vas optužbi.”

Nato su svi u sudnici odahnuli, a meni je srce poskočilo od radosti. André je došao do mene i uhvatio me za ruku. Rođaci i prijatelji okupili su se oko nas i uzbuđeno nam čestitali.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata uslijedila je četverogodišnja pobuna protiv nizozemske kolonijalne vlasti u Indoneziji. Ubijeno je na tisuće ljudi. Iz nekih su sela protjerani svi stanovnici. Domoljubi su nas htjeli prisiliti da izvikujemo njihov ratni poklič “Merdeka”, što znači “sloboda”. No rekli smo im da u političkim pitanjima ne želimo stati ni na čiju stranu.

Unatoč nasilju nastavili smo propovijedati od kuće do kuće. Koristili smo stare kartice sa svjedočanstvom i literaturu koju smo sačuvali od prije rata. Kad se u svibnju 1948. smirilo nasilje, André i ja ponovno smo započeli s pionirskom službom. Bili smo jedini pioniri u Indoneziji. Tri godine kasnije jako smo se obradovali kad je u Jakartu stiglo 14 Jehovinih svjedoka koji su završili Gilead, misionarsku školu Jehovinih svjedoka koja se održava u američkoj državi New York. Pouka koju su nam pružili omogućila nam je da prihvatimo daljnje zadatke i odgovornosti.

U lipnju 1952. André i ja odazvali smo se na poziv da kao specijalni pioniri služimo u Semarangu, gradu u središnjem dijelu Jave. Iduće godine i mi smo pohađali Gilead kao polaznici 22. razreda. Nakon toga vratili smo se u Indoneziju te smo bili poslani u grad Kupang, na Timoru. Kasnije smo služili u pokrajinama Sulawesi Selatan i Sulawesi Utara. Ondje smo doživjeli još neke ispite vjere.

Godine 1965. došlo je do pokušaja državnog udara. To je dovelo do nemira u kojima je poginulo na stotine tisuća ljudi. Svećenici nekih kršćanskih crkava upleli su se u taj sukob te su optužili Jehovine svjedoke da su komunisti. Srećom, vlasti se nisu dale zavarati. No svećenici nas nisu prestali klevetati. Na koncu su 25. prosinca 1976. vlasti zabranile djelovanje Jehovinih svjedoka.

Ubrzo nakon što je proglašena zabrana okružni javni tužitelj u Manadu pozvao je Andréa na razgovor u svoj ured. “Znate li da su Jehovini svjedoci zabranjeni?” upitao ga je.

“Znam”, odgovorio je André.

“Hoćete li sada promijeniti svoju religiju?” upitao ga je tužitelj.

André se nagnuo prema njemu i odlučno udario šakom o prsa. “Možete mi iščupati srce, ali nikad me nećete natjerati da promijenim svoju religiju”, uzviknuo je.

Tužitelj ga je zbunjeno upitao: “Što da napišem u izvještaj?”

“Napišite da ostajem Jehovin svjedok i da nisam ništa skrivio”, odgovorio je André.

“Moram vam zaplijeniti svu literaturu”, kazao je tužitelj.

Te su noći mladi Jehovini svjedoci odnijeli svu literaturu iz naše kuće, ostavivši samo  prazne kutije. Nastavili smo propovijedati služeći se Biblijom. Tužitelj nam više nikad nije pravio probleme.

André i ja kasnije smo služili kao pioniri u gradu Surabayi, na Javi, te na otoku Bangki, koji se nalazi jugoistočno od Sumatre. A onda smo se 1982. zbog Andréovog lošeg zdravlja morali vratiti u Jakartu. Ondje je 2000. umro u dobi od 85 godina. Sve do smrti revno je služio kao pionir. Godinu dana nakon njegove smrti ukinuta je zabrana našeg djelovanja.

Zaista mogu reći da sam imala divan život! Danas imam 93 godine, a u pionirskoj službi provela sam preko 70 godina. Godine 1937, kad sam se krstila, u Indoneziji je bilo samo 25 Jehovinih svjedoka. Danas ih ima gotovo 22 000. Jako sam sretna što sam doprinijela tom porastu! No moje životno putovanje tek je započelo. Želim vjerno služiti Bogu u svu vječnost.