Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Što kaže Biblija?

Je li moguće ljubiti svoje neprijatelje?

Je li moguće ljubiti svoje neprijatelje?

Jednom prilikom Isus Krist je rekao: “Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one koji vas progone, da biste bili sinovi Oca svojega koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima” (Matej 5:44, 45).

SMATRATE li da religija potiče ljude da pokazuju ljubav i promiču mir ili ih potiče na mržnju i nasilje? Danas mnogi smatraju da religija potiče na mržnju i nasilje, posebno kad je u sprezi s politikom, rasizmom i nacionalizmom. No, prema Isusovim riječima, pravi ‘sinovi Božji’ oponašaju Božju ljubav i iskazuju je čak i svojim neprijateljima.

Jedan Božji sluga rekao je: “Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, ako je žedan, napoji ga (...). Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrom!” (Rimljanima 12:20, 21). No je li zaista moguće pokazivati takvu ljubav u ovom razdijeljenom svijetu? Jehovini svjedoci smatraju da je moguće! Razmotrimo primjer Isusa i njegovih prvih sljedbenika.

Ljubili su svoje neprijatelje

Isus je naučavao istinu o Bogu i mnogi su ga sa zadovoljstvom slušali. No bilo je i onih koji su mu se protivili, a neki od njih to su činili iz neznanja (Ivan 7:12, 13; Djela apostolska 2:36-38; 3:15, 17). Ipak, Isus je nastavio prenositi životno važnu poruku svima, pa i svojim protivnicima (Marko 12:13-34). Zašto? Znao je da će neki promijeniti mišljenje, priznati da je on Mesija i uskladiti svoj život s istinama iz Božje Riječi (Ivan 7:1, 37-46; 17:17).

Isus je pokazao da ljubi svoje neprijatelje čak i one večeri kad ga je naoružana svjetina bez opravdanog razloga uhvatila. Naime apostol Petar mačem je ozlijedio jednog od tih protivnika, a Isus ga je izliječio. Tom je prilikom Isus izrekao važno načelo koje i danas vrijedi za njegove prave sljedbenike. Rekao je: “Svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti!” (Matej 26:48-52; Ivan 18:10, 11). Oko 30 godina kasnije Petar je napisao: “Krist je trpio za vas i dao vam primjer da u svemu idete stopama njegovim. (...) Kad je trpio, nije prijetio, nego se prepustio [Bogu]” (1. Petrova 2:21, 23). Petar je očito shvatio da se pravi Kristovi sljedbenici ne smiju osvećivati, već da uvijek trebaju pokazivati ljubav (Matej 5:9).

Svi oni koji ‘u svemu idu Isusovim stopama’ oponašaju njegovo milosrđe i ljubav. U 2. Timoteju 2:24 stoji: “Gospodinov se rob ne smije svađati, nego treba biti blag prema svima, (...) obuzdavati se kad trpi zlo.” Te bi se osobine trebale jasno vidjeti u životu svih pravih kršćana, koji se trude živjeti u miru s drugima i miroljubivo rješavati probleme.

Miroljubivi “poslanici koji zastupaju Krista”

Apostol Pavao svojim je suvjernicima napisao: “Mi smo dakle poslanici koji zastupaju Krista (...). Kao Kristovi zastupnici molimo: ‘Pomirite se s Bogom!’” (2. Korinćanima 5:20). Veleposlanici u nekoj stranoj zemlji ne miješaju se u unutarnja politička i vojna pitanja zemlje u kojoj služe, već ostaju neutralni. Njihov je zadatak predstavljati i zastupati svoju vladu.

Slično je i s Kristovim zastupnicima. Isusa smatraju svojim Kraljem i zastupaju njegovo nebesko Kraljevstvo miroljubivo objavljujući dobru vijest (Matej 24:14; Ivan 18:36). U skladu s tim Pavao je kršćanima svog vremena napisao: “Ne ratujemo po tijelu. Jer oružje našega ratovanja nije tjelesno, nego ima veliku snagu od Boga za rušenje (...) krivih razmišljanja i svake oholosti koja se podiže protiv poznavanja Boga” (2. Korinćanima 10:3-5; Efežanima 6:13-20).

U vrijeme kad je Pavao zapisao te riječi, kršćani su bili progonjeni u mnogim zemljama. Naravno, mogli su se osvetiti svojim neprijateljima. Umjesto toga oni su ih i dalje ljubili i prenosili poruku pomirenja svima koji su ih željeli slušati. Encyclopedia of Religion and War o tome kaže: “Prvi Isusovi sljedbenici nisu išli u rat niti su služili vojni rok”, jer su shvatili da to “nije spojivo ni s ljubavi koju je Isus propovijedao niti sa zapovijedi da ljube svoje neprijatelje”. *

Poput prvih kršćana, Jehovini svjedoci smatraju Isusa svojim Kraljem. Također ga smatraju Kraljem Božjeg Kraljevstva, nebeske vladavine koja će uskoro donijeti trajni mir i sigurnost na Zemlju (Danijel 2:44; Matej 6:9, 10). Stoga kao poslanici tog Kraljevstva govore drugima o tome zašto je ta vladavina dobra za ljude. Osim toga trude se biti dobri građani zemalja u kojima žive, plaćaju poreze i poslušni su zakonima koji nisu u suprotnosti s Božjim zakonom (Djela apostolska 5:29; Rimljanima 13:1, 7).

Nažalost, poput prvih kršćana, i Jehovini svjedoci ponekad nailaze na nerazumijevanje, protivnici ih prikazuju u krivom svjetlu i progone. Ipak, oni se nikad ne osvećuju. Umjesto toga nastoje biti “u miru sa svim ljudima”, nadajući se da će se neki protivnici “pomiriti s Bogom” i dobiti priliku da žive vječno * (Rimljanima 12:18; Ivan 17:3).

^ odl. 13 “Kršćanski pisci prije Konstantina [rimskog cara koji je vladao od 306. do 337.] jednoglasno su osuđivali ubijanje u ratovima”, navodi Encyclopedia of Religion and War. Takvo gledište značajno se promijenilo kad je otpad koji je bio prorečen u Bibliji uzeo maha (Djela apostolska 20:29, 30; 1. Timoteju 4:1).

^ odl. 15 Poput kršćana iz prvog stoljeća, Jehovini svjedoci zakonskim sredstvima brane svoje vjerske slobode kad je to potrebno (Djela apostolska 25:11; Filipljanima 1:7).