GODINE 1962, kad sam imala deset godina, moja je majka počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. S vremenom su moji roditelji, Kinezi koji su bili rođeni u Indoneziji, postali Jehovini svjedoci. Ja i moje četvero braće i sestara također smo prihvatili biblijsku istinu i krstili se.

U svom smo domu često znali ugostiti misionare i putujuće nadglednike, koji su posjećivali našu skupštinu kako bi nas duhovno ojačali. Duboko su me se dojmili njihov dobar primjer i ohrabrujući razgovori koje smo vodili. Kad sam imala 19 godina, odlučila sam posvetiti svoj život propovijedanju dobre vijesti i poučavanju ljudi o Bibliji. Otprilike godinu dana nakon toga udala sam se za Josefa Neuhardta, misionara iz Njemačke koji je 1968. došao u Indoneziju. Nedugo nakon vjenčanja preselili smo se na Sumatru, po veličini drugi od preko 17 000 indonezijskih otoka. Ondje je Josef služio kao putujući nadglednik, pa sam s njim posjećivala skupštine Jehovinih svjedoka.

Naša pokrajina (područje na kojem smo posjećivali skupštine i manje grupe Jehovinih svjedoka) protezala se od Padanga, velikog grada u Zapadnoj Sumatri u kojem uvijek vlada nesnosna vrućina, do prekrasnog jezera Tobe, ogromnog vulkanskog jezera smještenog u brdovitim predjelima Sjeverne Sumatre. Kasnije smo posjećivali skupštine u južnom dijelu otoka. Stalno smo bili na putu. U staroj Volkswagenovoj Bubi vozili smo se kroz prašume, prelazili trošne mostove sagrađene od kokosovih palmi i prolazili kraj podnožja velikih vulkana, od kojih su neki bili ugasli, a neki aktivni. Noću smo spavali na podu u skromnim kolibama u kojima nije bilo struje, vode ni kupaonice s toaletom. Kupali smo se i prali odjeću u jezerima i rijekama. Živjeli smo jednostavnim životom i zavoljeli smo ljude koje smo ondje upoznali. Srdačno su nas primali u svoj dom i nudili nas jelom, a mnogi od njih pokazali su zanimanje za Bibliju.

 U okolici Padanga živi narod Minangkabau, čiji su pripadnici većinom muslimani. Oni su se iznenadili i obradovali kad smo im na temelju Biblije objasnili da postoji samo jedan Bog i da je on jedinstvena osoba, a ne dio Trojstva, kao što to naučavaju crkve kršćanstva (5. Mojsijeva 6:4). Mnogi su rado uzeli Stražarsku kulu i Probudite se!, a neki od njih počeli su proučavati Bibliju i dobro duhovno napredovati. Na obalama jezera Tobe žive Bataci, koji su većinom kršćani. Njima je Božje ime, Jehova, bilo dobro poznato jer se nalazi u prijevodu Biblije koji je objavljen na njihovom jeziku (Psalam 83:18). No ipak smo im trebali pomoći da bolje upoznaju Boga i njegov naum s čovječanstvom. Mnogi od njih počeli su proučavati Bibliju i postali su revni propovjednici dobre vijesti.

Godine 1973. Josef i ja bili smo poslani na Javu, otok koji je imao više od 80 milijuna stanovnika. * Propovijedali smo dobru vijest Javancima, Sundancima i Kinezima koji ondje žive.

Zahvaljujući svojim kineskim korijenima i tome što sam odrasla u Indoneziji naučila sam više jezika — javanski, sundski, indonezijski i engleski. Stoga sam s ljudima mogla voditi zanimljive razgovore o Bibliji na njihovom materinjem jeziku.

U Jakarti, glavnom gradu Indonezije, jednom sam razgovarala s devetnaestogodišnjom djevojkom koja je izgledala vrlo potišteno. Počela sam joj govoriti o nadi u vječni život u raju na Zemlji. Dok sam joj čitala neke biblijske retke, zaplakala je. Obratila mi se s “teta”, izrazom kojim se u tom kraju izražava naklonost i poštovanje, a zatim je dodala: “Hvala vam što ste mi to rekli. Do sutra trebam skupiti još milijun i pol rupija [oko 1 000 kuna] da platim školarinu i upišem se na fakultet, pa sam razmišljala o tome da prodam svoje djevičanstvo samo da nekako dođem do novca. Prije nego što ste došli, molila sam Boga da mi pokaže što da učinim. Sada znam kako trebam postupiti. Odgodit ću upis na fakultet i ostati čestita.” Nastavila sam je poučavati o Bibliji, a njoj je bilo drago što može bolje upoznati biblijske istine.

Odonda je još mnogo stanovnika Jave, među kojima je bilo i Sundanaca i Kineza, počelo živjeti u skladu s uzvišenim mjerilima iz Božje Riječi. To im je donijelo unutarnji mir i istinsku sreću, kao što im je Bog i obećao (Izaija 48:17, 18).

Josef i ja preselili smo se s Jave u Kalimantan, indonezijsku pokrajinu na Borneu, jednom od najvećih otoka na svijetu (od njega su veći  samo Grenland i Nova Gvineja). Borneo krase guste prašume, krševite planine i velike rijeke. Na njemu žive Kinezi, Malajci muslimanske vjeroispovijesti te starosjedioci Dajaci, koji većinom žive na obalama rijeka. Oni su nekad bili okrutni ratnici koji su svojim neprijateljima odrubljivali glave.

Budući da su sela u kojima žive Dajaci raštrkana po cijelom Kalimantanu, do njih smo obično išli čamcem ili kanuom, ploveći po kristalno čistim rijekama koje prolaze kroz prašumu. Na obalama rijeka vidjeli smo ogromne krokodile koji su se izležavali na suncu. S krošnji drveća gledali su nas majmuni, a ptice su privlačile našu pažnju svojim perjem prekrasnih boja. Misionarska služba u tom području bila je nezaboravna!

Većina dajačkih obitelji živjela je u sojenicama. Te kuće koje stoje na stupovima bile su sagrađene od drva i drugih materijala koji se mogu pronaći u obližnjim šumama. Neke od tih kuća bile su male, a druge su bile velike i u njima je živjelo više obitelji. Mnogi tamošnji stanovnici nikad nisu vidjeli Europljanina, pa je Josef privlačio puno pažnje. Djeca bi trčala kroz selo vičući: “Evo pastora! Dolazi pastor!” Svi bi se seljani okupili da čuju što taj bijelac propovijeda. Josef je prenosio ljudima dobru vijest, a Jehovini svjedoci iz tog kraja prevodili su ono što je on govorio. Potom su započinjali biblijske tečajeve s mnogim ljudima koji su pokazali zanimanje za istinu.

Budući da su vjerski protivnici sve više vršili pritisak na indonezijske vlasti, one su u prosincu 1976. zabranile djelovanje Jehovinih svjedoka. Zbog toga smo Josef i ja bili poslani u Papuu Novu Gvineju.

Nakon što smo stigli u Port Moresby, glavni grad te zemlje, dva smo mjeseca učili jezik hiri motu, koji se nekad koristio u trgovačkim ekspedicijama, a danas je jedan od službenih jezika. Potom smo se preselili na Daru, maleni otok koji se nalazi na zapadu zemlje. Ondje sam upoznala Eunice, krupnu, energičnu i simpatičnu ženu kojoj su zubi bili potamnjeli jer je godinama žvakala betelove orahe. Kad je Eunice saznala kako Bog želi da njegovi sluge budu ne samo moralno i duhovno nego i fizički čisti, pobijedila je svoju ovisnost i počela vjerno služiti Bogu (2. Korinćanima 7:1). Kad god bi neka ponizna osoba počela prihvaćati biblijsku istinu, još bismo se više uvjerili u istinitost riječi iz Psalma 34:8: “Kušajte i vidite da je dobar Jehova.”

Josef neko vrijeme nije služio kao putujući nadglednik, no kad je ponovno započeo s tom službom, obišli smo gotovo čitavu Papuu Novu Gvineju, zemlju u kojoj se govori oko 820 jezika. Kako bismo mogli razgovarati s više ljudi, počeli smo učiti još jedan novi jezik — tok pisin, kojim se sporazumijevaju pripadnici raznih etničkih skupina. Da bismo stigli do manjih gradova i sela, putovali smo pješice, automobilom, čamcem, kanuom i malim avionom, podnoseći nesnosnu vrućinu, ubode komaraca i slabost koja nam se javljala zbog toga što smo bolovali od malarije.

Godine 1985. preselili smo se na Solomonske Otoke, koji se nalaze istočno od Papue Nove Gvineje, kako bismo ondje služili kao misionari. Radili smo u tamošnjoj podružnici Jehovinih svjedoka te posjećivali skupštine diljem tog otočja kako bismo jačali braću i prisustvovali kongresima i pokrajinskim sastancima koji su se ondje održavali. Morali smo naučiti još jedan novi jezik — solomonski pidžin. No bio nam je pravi užitak razgovarati sa stanovnicima tog otočja koji cijene Bibliju!

Godine 2001. u Indoneziji je ukinuta zabrana djelovanja Jehovinih svjedoka, pa smo se Josef i ja vratili u Jakartu. No nedugo zatim mom je dragom suprugu dijagnosticiran melanom, zloćudni rak kože koji se brzo širi. Otputovali smo u Josefovu domovinu, Njemačku, kako bi se ondje počeo liječiti. Na moju veliku žalost, nije uspio pobijediti tu bolest. Josef je preminuo 2005, na našu 33. godišnjicu braka. Imao je 62 godine, a u punovremenoj je službi proveo 40 godina. Sada spava smrtnim snom i čeka uskrsnuće u raju na Zemlji (Ivan 11:11-14).

Ja sam ostala u Jakarti, gdje i dalje služim kao misionar. Jako mi nedostaje moj suprug. No kad prenosim drugima dragocjene istine iz Božje Riječi, to mi pomaže da se lakše nosim sa svojim osjećajima. Propovijedanje mi pruža istinsko zadovoljstvo i daje smisao mom životu. Iskreno mogu reći kako mi je Jehova pomogao da vodim vrlo sretan i ispunjen život.