VEĆINI ljudi odbojna je pomisao na to da sebi nanose bol. No vjernike koji su mučili svoje tijelo bičujući same sebe, posteći do iznemoglosti te noseći košulje od grube dlake koja im je iritirala kožu često se veliča i navodi kao uzor svim bogobojaznim ljudima. Takvi oblici samokažnjavanja nisu iščeznuli završetkom mračnog srednjeg vijeka. U medijima je nedavno objavljeno da čak i među današnjim istaknutim vjerskim vođama ima nekih koji su sami sebe bičevali.

Što potiče ljude da sami sebi nanose bol misleći kako time ugađaju Bogu? Glasnogovornik jedne organizacije koja sebe naziva kršćanskom kaže kako “dragovoljno izlaganje fizičkoj boli omogućava čovjeku da se poistovjeti s Isusom Kristom i patnjama koje je on drage volje podnio kako bi nas otkupio od grijeha”. No što o tome kaže Biblija? Slaže li se Božja Riječ s onim što tvrde neki vjerski vođe?

Biblija ne kaže da svoju odanost Bogu trebamo pokazivati tako da sami sebi nanosimo fizičku bol. Ona ne odobrava takvo postupanje. Ustvari, Biblija na više mjesta jasno savjetuje bogobojaznim ljudima da vode brigu o svom tijelu. Zapazite kako se u njoj opisuje ljubav između muža i žene. Ukazujući na to kako se ljudi obično odnose prema svom tijelu, Biblija kaže: “Muževi trebaju ljubiti svoje žene kao svoja tijela. (...) Nitko ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje, kao i Krist skupštinu” (Efežanima 5:28, 29).

Bi li zapovijed da muževi trebaju ljubiti svoju ženu kao svoje tijelo imala ikakvog smisla ako bi se od Božjih slugu očekivalo da muče i ranjavaju svoje tijelo kako bi ugodili Bogu? Očito je da oni koji duboko poštuju biblijska načela trebaju cijeniti, pa čak i u izvjesnoj mjeri ljubiti svoje tijelo, a takvu doličnu ljubav koju osjećaju prema sebi trebaju pokazivati i svom bračnom partneru.

U Bibliji nalazimo mnoga načela koja nas potiču da se brinemo o svom tijelu. Naprimjer, ona nas uči da umjerena tjelesna aktivnost može biti korisna (1. Timoteju 4:8). Osim toga, otkriva da neke prehrambene namirnice imaju ljekovita svojstva i ukazuje na štetne posljedice lošeg načina prehrane (Mudre izreke 23:20, 21; 1. Timoteju 5:23). Božja Riječ potiče ljude  da paze na svoje zdravlje kako bi mogli živjeti što kvalitetnijim i ispunjenijim životom (Propovjednik 9:4). Ako Biblija govori ljudima da trebaju čuvati svoje zdravlje, kako bi onda Bog mogao tražiti od njih da sami sebi nanose bol? (2. Korinćanima 7:1).

Neke vjerske organizacije pridaju puno pažnje patnjama koje su podnijeli Isus i njegovi sljedbenici iz 1. stoljeća te govore kako bi po uzoru na njih i današnji vjernici trebali sami sebi nanositi fizičku bol. No patnje koje su Božji sluge opisali u Bibliji nikad nisu bile neki oblik samokažnjavanja. Kad su pisci kršćanskih knjiga Biblije govorili o Kristovim patnjama, činili su to kako bi potaknuli kršćane da izdrže kušnje i zlostavljanje, a ne da sami sebe muče i zlostavljaju. Dakle, oni koji sebi nanose fizičku bol i patnju ne oponašaju Isusa Krista.

Predočimo to jednim primjerom. Zamislite da vidite kako razjarena svjetina zlostavlja i tuče vašeg dragog prijatelja. On mirno podnosi taj napad, ne brani se tako da tuče svoje neprijatelje i ne uzvraća uvredama. Ako biste se htjeli ugledati na svog prijatelja, biste li počeli tući i vrijeđati samog sebe? Naravno da ne biste! Time biste zapravo oponašali svjetinu koja ga je napala. Kako biste onda mogli pokazati da ste se ugledali na njega? Jednostavno tako da se ne osvećujete i ne uzvraćate istom mjerom ako vas netko na sličan način napadne.

Slično tome, ni od Kristovih se sljedbenika ne očekuje da sami sebi nanose bol jer bi time oponašali razjarenu svjetinu koja je zlostavljala Isusa i htjela ga ubiti (Ivan 5:18; 7:1, 25; 8:40; 11:53). Kad dožive progonstvo, oni trebaju oponašati Isusa, koji je na miran i dostojanstven način podnio teške patnje (Ivan 15:20).

Čak i u pretkršćansko doba sveti spisi koji su sadržavali propise vezane za svakodnevni život Židova i njihovu službu Bogu zabranjivali su pripadnicima tog naroda da na bilo koji način muče ili unakazuju svoje tijelo. Naprimjer, Mojsijev je zakon izričito zabranjivao Židovima da se režu po tijelu, što je očito bilo uobičajeno kod drugih naroda (3. Mojsijeva 19:28; 5. Mojsijeva 14:1). Ako Bog nije htio da se ljudi režu po tijelu, onda sigurno ne bi želio ni da ga unakazuju bičevanjem. Biblijsko načelo sasvim je jasno — Bog ne odobrava nikakvo namjerno ozljeđivanje ni mučenje vlastitog tijela.

Kao što umjetnik želi da ljudi cijene djelo koje je on napravio, tako i naš Stvoritelj, Jehova Bog, želi da cijenimo i poštujemo ljudsko tijelo koje je on stvorio (Psalam 139:14-16). Ustvari, onaj tko muči i unakazuje svoje tijelo ne produbljuje svoj odnos s Bogom. Naprotiv, time ga ozbiljno narušava. Samoozljeđivanje i mučenje vlastitog tijela temelji se na krivom tumačenju učenja koja nalazimo u evanđeljima.

Govoreći o takvim okrutnim ljudskim učenjima, apostol Pavao je pod Božjim nadahnućem napisao: “Ti propisi očituju se u štovanju Boga kakvo su si ljudi sami nametnuli i u lažnoj poniznosti te strogosti prema tijelu. Oni doduše izgledaju kao mudrost, ali nemaju nikakve vrijednosti u borbi protiv ugađanja tijelu” (Kološanima 2:20-23). Samoozljeđivanje i mučenje svog tijela doista ne pomaže čovjeku da se približi Bogu. Zahtjevi kojima moramo udovoljiti da bismo Bogu služili na ispravan način ugodni su i laki te donose duhovnu okrepu (Matej 11:28-30).