Idi na sadržaj

Idi na kazalo

“Samo sam htio podignuti poštu”

“Samo sam htio podignuti poštu”

“NIKAD neću zaboraviti što se tog ponedjeljka ujutro dogodilo u poštanskom uredu”, kaže Andre, koji je rođen u Južnoafričkoj Republici, a danas živi u Namibiji. “U pošti je bilo puno ljudi. Nedaleko od sebe vidio sam neku torbu i pomislio kako je čudno što ju je netko ondje ostavio. Uzeo sam svoju poštu i krenuo dalje. Nisu prošle ni tri minute kad sam začuo strahovitu eksploziju. Kasnije sam doznao da je u pošti eksplodirala bomba — otprilike metar od mjesta na kojem sam stajao.”

“Samo sam htio podignuti poštu”, kaže Andre. “Zaprepastio sam se kad sam saznao da su u eksploziji poginuli mnogi nevini ljudi, pa čak i neki koje sam poznavao. Premda je otad prošlo već više od 25 godina, još uvijek se zgrozim kad se sjetim tog strašnog događaja. Ponekad mi na um dođu jezivi prizori koje sam kasnije vidio. Jasno mi je da sam za dlaku izbjegao smrt.”

Problem svjetskih razmjera

Možda se vi osobno nikad niste suočili s takvom prijetnjom, no sigurno znate da se teroristički napadi događaju diljem svijeta. Ljudi se sve više služe nasiljem i zastrašivanjem kako bi ostvarili svoje ciljeve. Primjena takvih taktika naziva se terorizam. (Vidi okvir  “Tko su teroristi?”, koji se nalazi na idućoj stranici.)

Na temelju opsežnog istraživanja u kojem se bavio fenomenom terorizma jedan je novinar ustanovio da je 1997. “u svega četiri zemlje svijeta redovito dolazilo do napada bombaša samoubojica”. No taj je isti novinar 2008. napisao da se “preko 30 zemalja smještenih na svim kontinentima izuzev Australije i Antarktike suočilo s razornim posljedicama samoubilačkih napada”. Novinar je zaključio da “sve više organizacija provodi takve napade u kojima svake godine pogiba sve veći broj ljudi” (The Globalization of Martyrdom).

No vratimo se nakratko napadu koji je opisan u uvodu. Pripadnici skupine koja je preuzela odgovornost za taj bombaški napad smatrali su sebe borcima za slobodu. Cilj im je bio izboriti se za neovisnost svoje zemlje. No što potiče ljude da se u ostvarivanju svojih ciljeva služe takvim strašnim nasiljem?

Uzmimo za primjer Hafenija, koji je rođen u Zambiji, a odrastao je u izbjegličkim logorima u susjednim zemljama. On kaže: “Bio sam strašno ogorčen zbog okrutnosti i nepravde koje su morali trpjeti članovi moje obitelji i mnogi drugi ljudi.” Zbog toga je postao član militantne skupine kojoj su pripadali i njegovi roditelji.

Prisjećajući se tog vremena, Hafeni kaže: “Bilo je strašno živjeti u izbjegličkom logoru. Djecu se odvajalo od njihovih majki, očeva te braće i sestara. Ona koja su bila dovoljno velika da uzmu pušku u ruke išla su u rat. Mnoga od njih nikada se nisu vratila. Ja nisam nikad vidio svog oca, čak ni na slici. Znao sam samo da je poginuo u ratu. Zbog toga duboko u sebi nosim emocionalne rane koje još uvijek nisu zacijeljele.”

Problem terorizma očito je vrlo složen. No ako se bolje upoznamo s tim problemom, lakše ćemo razumjeti što treba poduzeti kako bi se čovječanstvo oslobodilo te vrste nasilja.