DAVNE 1325. jedan je mladić isplovio iz marokanske luke Tangera i krenuo na prvo od nekoliko putovanja koja su ga odvela u najudaljenije krajeve tada poznatog svijeta — u Indiju, Indoneziju, Kinu, Mali, Perziju, Rusiju, Siriju, Tanzaniju, Tursku i sve arapske zemlje. Taj se mladić zvao Abu Abdullah ibn Batuta. Putujući svijetom prevalio je preko 120 000 kilometara. Bio je to pothvat po kojem mu do otkrića parnog stroja nitko nije bio ravan.

Ibn Batuta smatra se najvećim arapskim putnikom i istraživačem svih vremena. Zovu ga i arapski Marco Polo. Izvještaj o njegovim putovanjima, koji je dao zapisati kad se nakon gotovo 30 godina napokon vratio kući, otkriva mnoge zanimljivosti o životu ljudi i raznim kulturama 14. stoljeća, a ponajprije o srednjovjekovnom islamskom svijetu.

Ibn Batuta otišao je iz rodnog Tangera kako bi posjetio sveta mjesta i otišao na hadž, odnosno hodočašće u Meku. To je sveta dužnost svakog odraslog muslimana koji ima dovoljno novca i sposoban je putovati. Meka se nalazi gotovo 5 000 kilometara istočno od Tangera. Poput većine hodočasnika, Batuta je zbog sigurnosti putovao s karavanama.

Budući da je njegov otac bio kadija (sudac), Batuta se također školovao za suca. Bilo je to najbolje obrazovanje koje je mogao steći u svom rodnom gradu. Kad su ljudi s kojima je putovao doznali za njegovu naobrazbu, postavili su ga sebi za suca kako bi rješavao sve sporove do kojih bi moglo doći tijekom putovanja.

Karavana je putovala obalom sjeverne Afrike i stigla u Egipat. Ondje je Ibn Batuta vidio čuveni aleksandrijski svjetionik — jedno od sedam čuda starog svijeta — koji je već bio znatno oštećen. Batuta se oduševio kad je vidio Kairo. Opisao ga je kao “neizmjerno velik grad čijoj ljepoti i veličanstvenosti nema premca, stjecište putnika koji dolaze i odlaze, odmorište neznatnih i uglednih došljaka što preplavljuju grad poput silnih valova koji zapljuskuju morsku obalu”. Batuta je bio očaran brodovima, vrtovima, bazarima, crkvama i hramovima te raznim običajima s kojima se prvi put susreo u tom velebnom gradu. U Egiptu je po svom običaju zatražio i dobio moralnu i materijalnu potporu svećenika, učenjaka te drugih utjecajnih ljudi.

Iz Kaira je zaplovio Nilom na jug prema Gornjem Egiptu. Na putu je uživao u gostoprimstvu pobožnih ljudi. Odsjedao je i u raznim samostanima te konačištima i medresama (vjerskim učilištima  što su ih financirali imućni ljudi). U to je vrijeme u islamskim gradovima postojalo mnogo takvih ustanova. Batuta je namjeravao prijeći pustinju kako bi došao do Crvenog mora, otploviti do zapadnog dijela Arapskog poluotoka i otići u Medinu, grad u kojem se nalazi džamija proroka Muhameda, te potom posjetiti Meku. No planove mu je pomrsio rat koji je izbio u tom području, pa se morao vratiti u Kairo.

Ibn Batuta nije odustao od svoje nakane da posjeti Medinu i Meku. Krenuo je na sjever prema Gazi, nastavio put do Hebrona, a zatim došao do mjesta na kojem su, prema predaji, sahranjeni Abraham, Izak i Jakov. Na putu do Jeruzalema i tamošnjeg muslimanskog svetišta koje se naziva Kupola na stijeni zaustavio se u Betlehemu, gdje je vidio kako kršćanski vjernici štuju mjesto na kojem se navodno rodio Isus.

Potom je Batuta otputovao na sjever u Damask, gdje se školovao kod uglednih islamskih učenjaka te od njih dobio pismene preporuke i svjedodžbu o stečenoj učiteljskoj naobrazbi. U Damasku je vidio Omejidsku džamiju, za koju je rekao da je najveličanstvenija na svijetu. Na gradskim bazarima trgovci su prodavali nakit, odjeću, pisaći pribor, knjige i predmete od stakla. Na tim su tržnicama i javni bilježnici imali svoje štandove, kraj kojih se uvijek nalazilo pet do šest svjedoka. Ondje je bio i “službenik kojeg je kadija ovlastio da vrši obred sklapanja braka”. Zanimljivo je da se i Ibn Batuta oženio dok je bio u Damasku. No ta je “sretnica” bila samo jedna od mnogih žena i konkubina o kojima Batuta vrlo šturo govori u svom putopisu.

U Damasku se Ibn Batuta pridružio skupini hodočasnika koji su se spremali poći u Meku. Na putu su se utaborili kod jednog izvora. Ondje su zatekli vodonoše koji su imali velike spremnike za vodu načinjene od goveđih koža. Iz tih su spremnika putnici napojili žedne deve i napunili svoje mjehove prije nego što su nastavili put kroz pustinju. Na koncu su stigli u Meku. Batuti je to bilo prvo od ukupno sedam hodočašća u Meku. Većina drugih hodočasnika kasnije se vratila kući. No Batuti nije bilo dosta putovanja. Uputio se u Bagdad “jednostavno zato što je bio željan novih pustolovina”, kako to stoji u jednom njegovom životopisu.

U Bagdadu, tadašnjem središtu islamskog svijeta, Batuta se oduševio javnim kupalištima. “U svakom kupalištu postoji mnogo zasebnih kupaonica, a svaka od njih ima u kutu umivaonik s dvije slavine — iz jedne teče topla, a iz druge hladna voda”, ispričao je Ibn Batuta. Jedan prijateljski naklonjen vojskovođa omogućio je mladom Batuti da upozna sultana Abu Saida. Batuta je sa sultanovog dvora otišao s vrijednim darovima — konjem, obrednim ruhom i pismom preporuke u kojem se od upravitelja Bagdada tražilo da mu osigura deve, hranu i sve drugo što mu je bilo potrebno za put.

Batuta je plovio uz istočnu obalu Afrike, pristajući u Mogadišu, Mombasi i Zanzibaru, a potom se uputio prema Arapskom poluotoku i ušao u Perzijski zaljev. Kasnije je u svom putopisu opisao zanimljive dojmove s tog putovanja. S velikim je zanimanjem govorio o iskazivanju gostoljubivosti prema putujućim trgovcima u Somaliji, o žvakanju betelovih oraha i uzgoju kokosa u Jemenu te o vađenju školjaka bisernica u Perzijskom zaljevu. Odande je krenuo na dug i iznimno naporan put prema Indiji — proputovao je Egipat, Siriju i Anatoliju, preplovio Crno more i krenuo na sjever. Nakon što je obišao Kaspijsko jezero, spustio se u područje današnjeg Kazahstana, Uzbekistana, Afganistana i Pakistana.

U Indiji se Ibn Batuta sprijateljio s delhijskim sultanom, koji ga je postavio za kadiju. U njegovoj je službi ostao osam godina. Znajući koliko Batuta voli putovati, sultan ga je kao svog izaslanika poslao u Kinu. Ondje je caru Togon-temüru, iz mongolske dinastije Yuan, trebao predati dar koji se sastojao od “stotinu čistokrvnih konja, stotinu bijelih robova, petnaest uškopljenika, stotinu vrsnih indijskih plesačica i pjevačica, tisuću dvjesto skupocjenih tkanina te mnogo zlatnih i srebrnih svijećnjaka i umivaonika, haljina od brokata, turbana, tobolaca za strijele, mačeva i rukavica izvezenih biserima”.

U luci Calicutu, na jugu Indije, Batuta je vidio džunke, velike trgovačke brodove koji su  plovili za Kinu, kamo je on namjeravao poći. Neki od tih brodova imali su čak 12 jedara ispletenih od bambusovog pruća te 1 000 članova posade — 600 mornara i 400 naoružanih vojnika. Obitelji mornara živjele su na brodu, gdje su “u drvenim sanducima uzgajale zeleno bilje, povrće i đumbir”, kazao je Ibn Batuta.

No kako je Batuta na putu za Kinu doživio brodolom, nije uspio izvršiti svoju diplomatsku misiju u toj zemlji. Umjesto da se vrati u Delhi, otputovao je na Maldive, gdje je stupio u službu jednog muslimanskog vladara. Batuta je prvi opisao tamošnje ljude i njihove običaje te upoznao svijet s tim egzotičnim otočjem. Na koncu je ipak otputovao u Kinu. Ondje je vidio mnogo toga što mu se svidjelo, no zapazio je i neke pojedinosti koje su vrijeđale njegove vjerske osjećaje. O Kini je pisao vrlo malo, zbog čega neki sumnjaju da je proputovao tu zemlju uzduž i poprijeko, kao što je on to tvrdio. Možda je doplovio samo do nekih luka na jugu Kine.

Kad se 1348. vratio u Damask, Batuta je saznao da mu je prije 12 godina umro sin kojeg je ondje ostavio prije dvadesetak godina. Doznao je da je i njegov otac, koji je živio u Tangeru, umro prije 15 godina. U to vrijeme kuga je već harala Bliskim istokom. Batuta je izvijestio da u Kairu od te pošasti svaki dan umire 21 000 ljudi.

Iduće godine 45-godišnji svjetski putnik stigao je u Maroko, gdje ga je dočekala vijest da mu je majka svega nekoliko mjeseci ranije umrla od kuge. Kad je krenuo na svoje prvo putovanje, imao je 21 godinu. Da li se nakon 24 godine lutanja po svijetu taj pustolov konačno nasitio putovanja? Očito nije, jer se ubrzo nakon povratka kući uputio u Španjolsku. Tri godine kasnije krenuo je na svoje posljednje putovanje — ovaj put uputio se u unutrašnjost Afrike. Stigao je do rijeke Nigera i grada Timbuktua, koji se nalazi u današnjem Maliju.

Nakon što je Batuta u Fezu ispričao sultanu o svojim putovanjima, on mu je naredio da sastavi pismeni izvještaj o svemu što je vidio i doživio jer je htio da u njemu uživaju svi njegovi dvorani. Izvještaj je trebao zapisati dvorski pisar Ibn Juzaj. No Batutin putopis nije stekao veliku popularnost na izvornom arapskom jeziku. Na zapadnjačke jezike počeo se prevoditi tek u 19. stoljeću, kad su europski učenjaci nanovo otkrili taj vrijedni zapis koji je već bio pao u zaborav.

Ibn Juzaj opisuje izvještaj kao skraćenu verziju onog što mu je slavni svjetski putnik ispričao, no pisar je očito na svoju ruku učinio i neke preinake u tekstu. Unatoč tome putopis zorno opisuje svakodnevni život, trgovinu, običaje, religiju i političke prilike u zemljama koje je Ibn Batuta posjetio te na osebujan način oslikava srednjovjekovni islamski svijet.