LJUDI su od pamtivijeka s divljenjem gledali Sunce, Mjesec i zvijezde na nebu. Proučavajući položaje i kretanje tih nebeskih tijela računali su dane, mjesece i godine.

Poput mnogih drugih naroda, i Arapi su pomno proučavali noćno nebo. Na Bliskom istoku zlatno je doba znanosti započelo u 9. stoljeću. Arapski učenjaci tog vremena bili su na glasu kao vrsni zvjezdoznanci. Njihova otkrića na području astronomije odigrala su iznimno važnu ulogu u razvoju te fascinantne znanosti. Vratimo se stoga nakratko u prošlost i saznajmo nešto više o tome.

U 7. i 8. stoljeću islam se iz svoje kolijevke — Arapskog poluotoka — proširio na zapad po sjevernoj Africi i Španjolskoj te na istok sve do dalekog Afganistana. Učeni ljudi koji su živjeli na tom ogromnom području proučavali su zapise perzijskih i grčkih učenjaka, koji su pak puno toga naučili od starih Babilonaca i Egipćana.

A onda su u 9. stoljeću na arapski jezik bili prevedeni mnogi važni znanstveni tekstovi,  među kojima su se našla i djela grčkog astronoma Ptolemeja. * Kalifi iz dinastije Abasida, koji su vladali ogromnim područjem što se protezalo od Afganistana do Atlantskog oceana, nabavili su iz Indije stare sanskrtske tekstove koji su bili bogata riznica znanja s područja matematike, astronomije i drugih znanosti.

U islamskom svijetu astronomija je bila iznimno cijenjena znanost. Zašto je bilo tako? Jedan od razloga povezan je s islamskim bogoštovljem. Naime, muslimanima vjerski propisi nalažu da se mole Bogu okrenuti prema Meki, a astronomi su s bilo kojeg mjesta mogli točno odrediti u kojem se pravcu nalazi taj grad. U 13. stoljeću neke su džamije već imale i svog muvekita, vjerskog službenika koji je vršio astronomska promatranja i na temelju njih utvrđivao točno vrijeme za pet dnevnih molitvi. Astronomi su određivali i datume vjerskih blagdana i obreda, primjerice utvrđivali su kada započinje ramazan, mjesec velikog posta. Osim toga, mogli su pomoći hodočasnicima koji su se spremali poći u Meku da utvrde koliki put trebaju prevaliti te kojom bi rutom bilo najbolje putovati.

Početkom 9. stoljeća svi ljudi koji su pohađali bagdadske visoke škole usvajali su i znanje s područja astronomije. U tom je gradu kalif al-Mamun sagradio prvu zvjezdarnicu, a potom je nedaleko od Damaska otvorio još jednu. U tim je ustanovama zaposlio geografe i matematičare koji su analizirali, uspoređivali i usklađivali astronomske podatke što su ih pronašli u zapisima perzijskih, indijskih i grčkih zvjezdoznanaca. S vremenom su zvjezdarnice bile otvorene i u nekim drugim bliskoistočnim gradovima. *

Učenjaci što su radili u tim zvjezdarnicama došli su do nekih značajnih otkrića koja jasno pokazuju da su po znanju i poimanju svijeta bili daleko ispred svog vremena. Tako je, naprimjer, astronom Abu Raihan al-Biruni još davne 1031. ustanovio da se planeti kreću eliptičnim, a ne kružnim putanjama.

Širenjem islama povećalo se zanimanje za kartografiju i razvoj navigacijskih vještina. Kartografi su nastojali izraditi što točnije zemljovide i to im je često polazilo za rukom. Želeći točno utvrditi stupnjeve geografske širine na karti svijeta koju je dao izraditi, kalif al-Mamun poslao je u Sirijsku pustinju dva tima geodeta koji su ondje trebali izvršiti precizna mjerenja. Oboružani astrolabima, mjernim štapovima i užadi, timovi su hodali u suprotnim smjerovima sve dok nisu vidjeli da se položaj Sjevernjače na nebu promijenio za jedan stupanj. Zaključili su da udaljenost koju su prešli odgovara jednom stupnju zemljopisne širine, odnosno da je to 360. dio Zemljinog opsega. Tako su izračunali da meridijanski opseg Zemlje iznosi 37 369 kilometara, što je prilično blizu točnom izračunu od 40 009 kilometara!

 Zvjezdarnice na Bliskom istoku bile su opremljene mnoštvom preciznih mjernih instrumenata — astrolabima, kvadrantima, sekstantima, sunčanim satovima i drugim spravama koje su se koristile pri istraživanju i praćenju kretanja nebeskih tijela. Neki od tih instrumenata bili su vrlo veliki. Majstori koji su ih izradili smatrali su da veći instrumenti omogućavaju preciznija astronomska mjerenja.

Vrsni srednjovjekovni astronomi iz arapskih zemalja došli su do izvanrednih otkrića i ostavili iza sebe vrijedne zapise. Popisali su i nacrtali razna zviježđa, dali imena pojedinim zvijezdama, načinili točnije kalendare, izračunali datume pomrčina Sunca i Mjeseca te doradili astronomske tablice s podacima o kretanju nebeskih tijela. U svako doba dana i noći mogli su točno odrediti položaj Sunca, Mjeseca i pet planeta koji se sa Zemlje vide golim okom. To je bilo od neprocjenjive vrijednosti kako u pomorskoj tako i u kopnenoj navigaciji. Promatrajući položaje nebeskih tijela mogli su uvijek odrediti točno vrijeme te računati dane, mjesece i godine.

Svojim teorijama o kretanju planeta arapski su astronomi zamalo odgonetnuli zašto je došlo do pogrešaka i nedosljednosti koje su otkrili u Ptolemejevom modelu svemira. Problem je bio samo u tome što nisu znali da planeti kruže oko Sunca, a ne oko Zemlje. Unatoč tome arapski su zvjezdoznanci izradili nevjerojatno precizne astronomske tablice, a njihova dragocjena otkrića već stoljećima koriste astronomima diljem svijeta.