GODINE 2002. Ujedinjeni narodi objavili su strateški plan po kojem se do kraja desetljeća trebalo usporiti izumiranje ugroženih biljnih i životinjskih vrsta te uništavanje ekosustava diljem svijeta. Shodno tome godina 2010. proglašena je Međunarodnom godinom biološke raznolikosti.

No kad je došla ta godina, bilo je jasno da zadani ciljevi nisu ni blizu ostvarenja. “Zbog posljedica ljudskih djelatnosti biljne i životinjske vrste izumiru 1 000 puta brže nego što bi izumirale prirodnim tijekom”, izvijestio je britanski BBC. Novozelandski list New Zealand Herald iznio je još alarmantnije podatke, izvijestivši da je “20 posto biljaka, 20 posto sisavaca, 14 posto ptica i 33 posto vodozemaca na Zemlji toliko ugroženo da se nalazi na rubu istrebljenja”. Da bismo bolje razumjeli razmjere tog problema, osvrnimo se na ono što se posljednjih nekoliko stoljeća događalo na Novom Zelandu.

U vrijeme dok još nije bio nastanjen Novi Zeland je imao iznimno bogatu floru i faunu. No prvi doseljenici donijeli su sa sobom neke životinje koje su ozbiljno narušile tamošnju prirodnu ravnotežu. Naprimjer, Maori su sa sobom donijeli pse, a vjerojatno i polinezijske štakore, čijim su se mesom hranili.

Potom su u 17. i 18. stoljeću stigli prvi Europljani. Oni su na svojim brodovima donijeli štakore, miševe i mačke, koje su  s vremenom postale divlje životinje. Europski su doseljenici doveli i koze, svinje i jelene te su ih pustili u prirodu da ondje pasu. U 19. stoljeću na otoke su donijeli četkastorepe penjaše i zečeve — sitnu divljač koju su lovili radi mesa i krzna. No nisu razmišljali o tome kako će te životinje utjecati na drveće, ptice i vegetaciju.

Do 60-ih godina 19. stoljeća zečevi su se previše namnožili, pa su Europljani doveli lasice. No one su umjesto zečeva počele tamaniti tamošnje ptice, koje su bile puno sporiji i lakši plijen. Tako su se zečevi i dalje nekontrolirano množili.

Ni danas situacija nije ništa bolja. Novozelandsko Ministarstvo za zaštitu prirodne i povijesne baštine izvještava kako štetočine iz razreda sisavaca toliko ugrožavaju smeđe kivije da 90 posto ptića koji se izlegnu u divljini nastrada prije nego što navrši godinu dana. Dosad je istrijebljeno već preko 40 vrsta ptica, 3 vrste žaba, 1 vrsta šišmiša, najmanje 3 vrste guštera te mnogo vrsta kukaca. Preko 50 posto od ukupno 5 819 autohtonih novozelandskih vrsta biljaka i životinja uvršteno je na popis ugroženih vrsta. Stoga se Novi Zeland ubraja u zemlje s najugroženijom florom i faunom na planetu.

Nadležne državne službe svim silama nastoje spriječiti da se na Novi Zeland donose štetne biljne i životinjske vrste. Pod pokroviteljstvom Ministarstva za zaštitu prirodne i povijesne baštine osnovano je nekoliko rezervata i parkova prirode. Velik trud ulaže se i u suzbijanje štetočina, i to naročito na otocima.

Uzmimo za primjer otok Tiritiri Matangi, koji se nalazi nedaleko od Aucklanda, najvećeg grada na Novom Zelandu. Na tom su otoku 1993. istrijebljeni štakori, a potom je zasađeno 280 000 sadnica autohtonih stabala. Danas se ondje nalazi rezervat prirode u kojem posjetitelji mogu vidjeti i čuti domaće  vrste ptica koje su u međuvremenu vraćene na otok. Među njima su i neke rijetke vrste poput sedlašice, takahea, kokaka, palčića streličara te ptice škljocavice. Budući da više ne žive u strahu od grabežljivaca, ta prekrasna pernata stvorenja često dopuštaju posjetiteljima da im priđu te ih pogledaju izbliza.

Do pozitivnih promjena došlo je i na otoku Campbellu. Trebalo je dvije godine da se ondje potamane svi štakori. No otkako su 2003. te štetočine potpuno istrijebljene, počela se oporavljati izvorna vegetacija, a vraćaju se i morske ptice. Sada se ondje ponovno može vidjeti čak i rijetka kambelska patka kržulja.

U novije vrijeme pokrenut je i značajan projekt zaštite prirode kojim su obuhvaćeni otoci Rangitoto i Motutapu te zaljev Hauraki. Cilj je tog projekta zaštititi najveću postojeću šumu drveta pohutukawe te potpomoći razmnožavanje tamošnjih životinjskih vrsta. Nakon što je istrijebljeno nekoliko vrsta štetočina — među kojima su bili zečevi, lasice, ježevi, divlje mačke, štakori i miševi — na otocima su se ponovno pojavile crvenočele papige kozice i novozelandski zeleni medari, ptice koje ondje nisu bile viđene stotinjak godina!

Ti primjeri pokazuju što se može poduzeti kako bi se spasile neke ugrožene vrste biljaka i životinja te otklonili ekološki problemi do kojih je došlo zbog čovjekovog nerazumnog i kratkovidnog razmišljanja. Svi ljubitelji prirode mogu se utješiti spoznajom da će Jehova Bog, Stvoritelj neba i Zemlje, uskoro stati na kraj uništavanju našeg planeta te njegovog biljnog i životinjskog svijeta (Psalam 115:15; Otkrivenje 21:5).