1, 2. (Uključujući uvod.) (a) Što se u proteklih 300 godina radilo s Kršćanskim grčkim spisima? (b) Do kakvih čudnovatih zaključaka su došli neki istraživači?

NEKI izučavatelji došli su do čudnovatih zaključaka. U 19. stoljeću Ludwig Noack je objasnio da je Evanđelje po Ivanu 60. n. e. napisao Isusov najomiljeniji učenik, a prema Noackovom shvaćanju bio je to Juda! Francuz Joseph Ernest Renan zastupao je mišljenje da je uskrsnuće Lazara bilo po svoj prilici obmana inscenirana od njega samog, kojom je želio poduprijeti Isusovu tvrdnju da je čudotvorac, a njemački teolog Gustav Volkmar uporno je tvrdio da nije moguće da je povijesni Isus nastupao s mesijanskim tvrdnjama.¹

² Bruno Bauer, s druge strane, došao je do uvjerenja da Isus nije nikada ni postojao! “Tvrdio je da su istinske stvaralačke snage ranog  kršćanstva bili Filon, Seneka i gnostici. Najzad je objasnio da povijesni Isus nije nikada postojao (...) da je kršćanska religija nastala krajem drugog stoljeća, i to iz judaizma u kojem je prevladavao stoicizam.”²

3. Koje gledište o Bibliji zastupaju još uvijek mnogi?

³ Danas tako ekstremna shvaćanja zastupa samo nekolicina. No, čitaš li djela suvremenih  izučavatelja, kod mnogih ćeš još uvijek naići na gledište da Kršćanski grčki spisi sadrže legende, mitove i preuveličavanja. Je li to točno?

4. (a) Zašto je značajno znati kada su Kršćanski grčki spisi bili napisani? (b) Koja su neka mišljenja o vremenu zapisivanja Kršćanskih grčkih spisa?

⁴ Za nastanak mitova i legendi potrebno je vrijeme. Stoga je značajno pitanje kada su ove biblijske knjige bile napisane. Michael Grant, povjesničar, piše da se povijesne izvještaje Kršćanskih grčkih spisa počelo zapisivati “trideset do četrdeset godina nakon Isusove smrti”.⁴ Arheolog William Foxwell Albright citira C. C. Torreya koji zaključuje “da su sva evanđelja bila napisana prije 70. pos. Kr. i da ne sadrže ništa što nije moglo biti napisano unutar dvadeset godina nakon Isusovog raspeća”. Sam Albright je mišljenja da je njihovo zapisivanje bilo završeno “ne kasnije od oko 80. pos. Kr.”. Procjene drugih neznatno se razlikuju, ali većina se slaže u tome da je zapisivanje “Novoga zavjeta” bilo završeno krajem prvoga stoljeća.

5, 6. Što bismo trebali zaključiti iz činjenice da su Kršćanski grčki spisi bili napisani nedugo nakon događaja o kojima izvještavaju?

⁵ Što to znači? Albright zaključuje: “Sve što možemo reći je da se u razdoblju od 20-50 godina jedva mogla dogoditi znatnija promjena bitnog sadržaja, pa čak ni specifičnog doslovnog teksta Isusovih izjava.”⁵ Profesor Gary Habermas u vezi toga kaže: “Evanđelja su sasvim blizu razdoblja o kojem izvještavaju, dok stari povjesničari često opisuju događaje koji su se odigrali stoljećima  ranije. Unatoč tome, suvremeni povjesničari mogu čak iz tih drevnih vremenskih razdoblja uspješno izvoditi događaje.”⁶

⁶ Drugim riječima, povijesni dijelovi Kršćanskih grčkih spisa u najmanju su ruku isto toliko vjerodostojni kao i svjetovni povijesni izvještaji. U nekoliko desetljeća između događaja ranog kršćanstva i njihovog pismenog izvještavanja nedvojbeno nije ostalo vremena za nastanak i sveopće prihvaćanje mitova i legendi.

7, 8. (a) Tko je još uvijek bio na životu kad su Kršćanski grčki spisi bili napisani i kad su bili u opticaju? (b) Što moramo zaključiti, odgovarajuće komentaru profesora F. F. Brucea?

⁷ To je posebno zato slučaj jer se u mnogim izvještajima govori o potvrdi očevidaca. Pisac Ivanovog evanđelja je objasnio: “Ovo je učenik [učenik kojeg je Isus ljubio] koji svjedoči ovo i koji je napisao ovo” (Ivan 21:24). Pisac Lukinog evanđelja je pisao: “Oni koji su od početka bili svjedoci i poslužnici vijesti koja nam je predana” (Luka 1:2). Apostol Pavao je, govoreći o onima koji su mogli posvjedočiti Isusovo uskrsnuće, rekao: “Od [njih] većina ostaje do sad, a neki su usnuli u smrti” (1. Korinćanima 15:6).

⁸ U ovom kontekstu profesor F. F. Bruce oštroumno zapaža: “Nipošto nije moglo biti tako lako, kako izgleda neki pisci misle, u tim ranim godinama jednostavno izmisliti Isusove riječi i djela, budući da su mnogi njegovi učenici bili na životu i vrlo su dobro znali što se dogodilo, a što nije. (...) Učenici si jednostavno nisu mogli dopustiti  netočnosti (da i ne govorimo o svjesnim izvrtanjima činjenica), jer bi odmah bili ispravljeni od onih koji su jedva čekali na takvu priliku. Nasuprot tome, jedna od glavnih točaka rane apostolske propovijedi je uvjerljivo apeliranje na znanje slušalaca; apostoli nisu samo rekli: ‘Mi smo svjedoci ovih stvari’, nego i ‘Kao što i sami znate’ (Djela apostolska 2:22).”⁷

9, 10. U što možemo u vezi Kršćanskih grčkih spisa biti uvjereni?

⁹ Je li moguće da su ovi izvještaji očevidaca bili točno zapisani, ali da su kasnije iskrivljeni? Drugim riječima: Jesu li nadodani mitovi i legende nakon što su originalni spisi bili završeni? Već smo vidjeli da je tekst Kršćanskih grčkih spisa bolje očuvan od bilo koje druge drevne literature. Kurt i Barbara Aland, izučavatelji koji se bave grčkim tekstom Biblije, ukazuju na to da postoji oko 5 000 rukopisa iz antike, od kojih su neki još iz drugog stoljeća n. e.⁸ Sveukupni obilni dokazni materijal svjedoči da je tekst u osnovi pouzdan. Osim toga, postoje mnogi stari prijevodi (najraniji potječe otprilike iz godine 180. n. e.) kojima se također može dokazati točnost teksta.⁹

¹⁰ Dakle, ako sve uzmemo u obzir, možemo biti uvjereni da se u Kršćanske grčke spise nisu uvukle legende i mitovi nakon što su izvorni pisci završili svoj posao. Tekst kojim danas raspolažemo pouzdano je jednak onome kojeg su zabilježili izvorni pisci, a njegova točnost potvrđena je činjenicom da su ga kršćani onoga  vremena priznavali. Ali, može li se ispitati povijesna točnost Biblije i uspoređivanjem s drugim povijesnim zapisima starine? Da, u određenoj mjeri.

11. U kojoj mjeri izvanbiblijski dokumentarni dokazi podupiru povijesne izvještaje Kršćanskih grčkih spisa?

¹¹ Izvanbiblijski dokumentarni dokazi za događaje u životu Isusa i njegovih apostola uistinu su prilično ograničeni. Ne možemo ništa drugo ni očekivati, budući da su kršćani prvoga stoljeća bili razmjerno mala grupa, koja se k tome nije miješala u politiku. Međutim, dokazi koje pruža svjetovna povijest slažu se s onim što čitamo u Bibliji.

12. Što saznajemo od Josipa o Ivanu Krstitelju?

¹² Naprimjer, židovski povjesničar Josip Flavije pisao je 93. n. e. o jednom glasovitom vojnom porazu Heroda Antipe: “Neki Židovi su bili mišljenja da slom Herodove vojske valja pripisati samo Božjem gnjevu, koji je za smaknuće Ivana, prezimenom Krstitelja zahtijevao pravednu kaznu. Njega je, naime, Herod dao pogubiti, iako je bio dobar čovjek koji je poticao Židove da vode ispravan život opominjujući ih da pokazuju pravednost jedan prema drugom i odanost prema Bogu.”¹⁰ Josip tako potvrđuje biblijski izvještaj da je Ivan Krstitelj bio pravedan čovjek koji je propovijedao pokajanje i kojeg je Herod dao pogubiti (Matej 3:1-12; 14:11).

13. Kako Josip Flavije potvrđuje da su Jakov i Isus bili povijesne ličnosti?

¹³ Josip spominje i Jakova, Isusovog polubrata, koji, kako nas Biblija izvještava, nije iz početka  slijedio Isusa, ali je kasnije postao istaknuti starješina u Jeruzalemu (Ivan 7:3-5; Galaćanima 1:18, 19). Josip dokumentira Jakovljevo hapšenje slijedećim riječima: “[Prvosvećenik Ananus] sazvao je veliko vijeće (Sanhedrin) na sud i pred isto je doveo brata Isusa, zvanog Krist, kao i još neke druge.”¹¹ Ovim riječima Josip potvrđuje i to da je ‘Isus, zvani Krist’ bio stvarna, povijesna ličnost.

14, 15. Koju potvrdu biblijskog izvještaja daje Tacit?

¹⁴ I drugi rani pisci osvrću se na događaje spomenute u Grčkim spisima. U Evanđeljima se, primjerice, izvještava da je Isusovo propovijedanje u čitavoj Palestini naišlo na velik odjek. Kad je od Poncija Pilata bio osuđen na smrt, bili su njegovi učenici zbunjeni i obeshrabreni. Ali, već ubrzo nakon toga ti isti učenici su napunili Jeruzalem viješću da je njihov Gospodin uskrsnuo. Za nekoliko godina kršćanstvo se proširilo po čitavom Rimskom Carstvu (Matej 4:25; 26:31; 27:24-26; Djela apostolska 2:23, 24, 36; 5:28; 17:6).

¹⁵ Istinitost ovih događanja posvjedočuje rimski povjesničar Tacit, koji nije bio prijatelj kršćanstva. Nedugo nakon 100. n. e. izvještava on o Neronovom okrutnom proganjanju kršćana, pišući: “Utemeljitelj ovog imena Krist, bio je pod vlašću Tiberija smaknut po prokuratoru Ponciju Pilatu. Opasno praznovjerje bilo je time na trenutak potisnuto, ali se kasnije opet pojavilo, proširivši se ne samo po Judeji, gdje je nastalo, nego i po samom glavnom gradu [Rimu].”¹²

16. Na koji se u Bibliji izviješteni događaj osvrće i Sueton?

 ¹⁶ U Djelima apostolskim 18:2 biblijski pisac ukazuje na to da je “[rimski car] Klaudije zapovijedio da svi Židovi idu iz Rima”. Sueton, rimski povjesničar drugoga stoljeća, također se osvrće na ovo izgnanstvo. U svojim životopisima careva izvještava on o Klaudiju: “Židove koji su, nahuškani od Kresta, stalno izazivali nemire, protjerao je [Klaudije] iz Rima.”¹³ Ako je s Krestom mišljen Krist i ako su se događaji u Rimu odvijali po primjeru drugih gradova, onda do nemira nije ustvari dolazilo na huškanje Krista (tj. sljedbenika Krista), već se pri tom radilo o nasilnoj reakciji Židova na vjernu propovjedničku djelatnost kršćana.

17. Koji izvori, koji su Justinu Mučeniku stajali na raspolaganju, potvrđuju biblijski izvještaj o Isusovim čudima i njegovoj smrti?

¹⁷ Justin Mučenik je sredinom drugoga stoljeća u vezi Isusove smrti pisao: “Da se to tako dogodilo možete provjeriti u aktima Poncija Pilata.”¹⁴ Uz to, prema Justinu Mučeniku, ovi isti zapisi spominju i Isusova čuda, u vezi kojih je rekao: “Da je on to doista učinio, možete doznati iz akata Poncija Pilata.”¹⁵ Istina, ovi “akti” ili službeni zapisi više ne postoje. Ali, očigledno su  postojali u drugom stoljeću, i Justin Mučenik uvjerljivo je pozvao svoje čitaoce da ih pregledaju i uvjere se u istinitost njegovih riječi.

18. Kako arheologija potvrđuje činjenicu da je Poncije Pilat postojao?

¹⁸ I arheološki nalazi objašnjavaju ili potvrđuju ono što čitamo u Grčkim spisima. Godine 1961. je, primjerice, u ruševinama jednog rimskog kazališta u Cezareji pronađen kamen čiji je natpis nosio ime Poncija Pilata.¹⁶ Do ovog otkrića, osim u Bibliji, jedva da je postojao bilo kakav ukaz na postojanje ovog rimskog namjesnika.

19, 20. Koje je biblijske ličnosti spomenute od Luke (u Luki i Djelima apostolskim) potvrdila arheologija?

¹⁹ U Evanđelju po Luki čitamo da je Ivan Krstitelj započeo svoju službu kad je “Lizanija [bio] tetrarh u Abileni” (Luka 3:1, Stvarnost). Neki su sumnjali u ovu izjavu, jer je Josip spominjao jednog Lizaniju koji je vladao u Abileni i umro 34. pr. n. e. — dakle, davno prije Ivanovog rođenja. Međutim, arheolozi su u Abileni iskopali natpis na kojem se spominje Lizanija. Bio je tetrarh (vladar oblasti) za vrijeme vladavine Tiberija, koji je vladao u Rimu kao cezar kad je Ivan započeo svoju službu.¹⁷ Ovaj Lizanija mogao  bi bez daljnjega biti onaj kojeg je spomenuo Luka.

²⁰ Kao što čitamo u Djelima apostolskim, Pavao i Barnaba bili su slani da izvršavaju na Cipru misionarsku službu. Tamo su naišli na prokonzula po imenu Sergije Pavao, “razumnog čovjeka” (Djela apostolska 13:7). Sredinom 19. stoljeća na Cipru je bio iskopan natpis koji potječe iz godine 55. n. e., a spominje ovog čovjeka. Arheolog G. Ernest Wright o tome kaže: “To je jedino izvanbiblijsko spominjanje ovoga prokonzula i zanimljiv dokaz toga da nam je Luka ispravno prenio njegovo ime i titulu.”¹⁸

21, 22. Koji su religiozni običaji spomenuti u Bibliji potvrđeni arheološkim nalazima?

²¹ Dok je bio u Ateni, Pavao je rekao da je zamijetio oltar s natpisom “Nepoznatom Bogu” (Djela apostolska 17:23). U više dijelova nekadašnjeg Rimskog Carstva pronađeni su oltari koji su prema svom latinskom natpisu bili posvećeni nepoznatim bogovima. Jedan u Pergamu pronađeni oltar je — kao možda i onaj u Ateni — nosio grčki natpis.

²² Kad je Pavao kasnije bio u Efezu, kovači srebra, čiji je prihod potjecao od izrade malih hramova i kipova božice Artemide, pružili su mu  žestok otpor. Efez je važio kao “štovalac hrama velike Artemide” (Djela apostolska 19:35, St). Suglasno tome, na mjestu nekadašnjeg Efeza iskopane su terakotne i mramorne figurice Artemide. U prošlom stoljeću čak su bili iskopani ostaci ogromnog hrama.

23, 24. (a) Gdje nalazimo najsnažniji dokaz za istinitost Kršćanskih grčkih spisa? (b) Koja osobitost biblijskog izvještaja svjedoči o njegovoj istinitosti? Koji primjer bi se mogao navesti?

²³ Dakle, povijest i arheologija rasvjetljavaju povijesne elemente Grčkih spisa i u određenoj mjeri ih potvrđuju. Ali, ponovo ćemo napomenuti, najjači dokaz za istinitost ovih Spisa može se pronaći u samim tim knjigama. One pri čitanju ne zvuče poput mitova. Razabire se zvuk istine.

²⁴ U prvom redu, vrlo su iskrene. Pomislimo samo na to što se izvještava o Petru. Njegov neugodni neuspjeh da hoda po vodi opisan je u svim pojedinostima. Potom je Isus ovom visoko uvaženom apostolu rekao: “Idi iza mene, Sotono!” (Matej 14:28-31; 16:23). A nakon što je Petar odlučno prosvjedovao da ga on neće nikada napustiti čak ako to svi drugi učine, duboko je zaspao za vrijeme svoje noćne straže i konačno je svog Gospodina triput zanijekao (Matej 26:31-35, 37-45, 73-75).

25. Koje slabosti apostola otvoreno otkrivaju biblijski pisci?

²⁵ Ali, Petar nije jedini čije se slabosti razotkrivaju. U iskrenom izvještaju se ne zataškava da su se apostoli prepirali tko je među njima najveći (Matej 18:1; Marko 9:34; Luka 22:24).  Također ne ostaje nespomenuto da je majka apostola Jakova i Ivana zamolila Isusa da njenim sinovima ustupi najpovlašteniji položaj u svom Kraljevstvu (Matej 20:20-23). ‘Žestoko provala gnjeva’ do koje je došlo između Barnabe i Pavla također je vjerno zabilježena (Djela apostolska 15:36-39).

26. Koja pojedinost u vezi Isusova uskrsnuća ne bi bila spomenuta da nije točna?

²⁶ Pažnje je vrijedno i to da se u Lukinom evanđelju izvještava o tome da su “žene koje su bile došle s njim iz Galileje” prve doznale za Isusovo uskrsnuće. U društvu prvoga stoljeća u kojem su dominirali muškarci, to je krajnje neobičan detalj. Kao što u izvještaju piše, riječi tih žena doista su se apostolima “učinile besmislenima” (Luka 23:55 do 24:11). Ako povijest u Grčkim spisima nije istinita, morala je biti izmišljena. Ali, zašto bi netko izmišljao priču u kojoj se uvažene osobe pojavljuju u tako nelaskavom svjetlu? Ove pojedinosti sigurno ne bi bile uključene u izvještaj da se nije radilo o činjenicama.

27. Koje svjedočanstvo u vezi povijesnosti Isusa daje jedan povjesničar?

²⁷ Mnogi smatraju u Bibliji opisanog Isusa izmišljenim idealom. No, povjesničar Michael Grant je primijetio: “Ako na Novi zavjet primijenimo, kao što bismo trebali, ista mjerila kao na  druge antičke spise koji sadrže povijesni materijal, onda u postojanje Isusa ne smijemo sumnjati više nego u postojanje velikog broja poganskih ličnosti, čija realnost kao povijesnih likova nikada nije stavljena u pitanje.”¹⁹

28, 29. Zašto je značajno da četiri Evanđelja prikazuju jedinstvenu sliku Isusove osobnosti?

²⁸ Međutim, ne samo Isusovo postojanje, nego i opis njegove osobnosti u Bibliji ima jasan zvuk istine. Nije jednostavno izmisliti neku neobičnu ličnost i zatim predstavljati njen portret kroz čitavu knjigu. Ali, gotovo nemoguće bi bilo za četiri različita pisca da izvještavaju o istoj osobi i da dosljedno o njoj crtaju istu sliku ako takva osoba nikada nije postojala. Činjenica da je u sva četiri evanđelja opisani Isus jedna te ista osoba uvjerljiv je dokaz za istinitost evanđelja.

²⁹ Michael Grant citira jedno jako odgovarajuće pitanje: “Kako je moguće da u svim Evanđeljima susrećemo sa začuđujućom sigurnošću oslikani portret privlačnog mladog čovjeka, koji se kreće sasvim slobodno u društvu svih vrsta žena — između ostalog i onih na bezuvjetno lošem glasu — a da pri tome ne pokazuje ni traga čuvstvenosti, neprirodnosti ili prividne  čednosti, zadržavajući u svakom trenutku jednostavni integritet svoga karaktera?”²⁰ Odgovor na to može samo glasiti: Takav čovjek je postojao i doista se ponašao onako kako se izvještava u Bibliji.

30, 31. Zašto mnogi unatoč svim dokazima ne priznaju povijesnu točnost Kršćanskih grčkih spisa?

³⁰ S obzirom da postoje uvjerljivi dokazi da su Grčki spisi istinita povijest, zašto neki tvrde suprotno. Kako to da neki, doduše, prihvaćaju određene dijelove kao istinite, ali ne priznaju sveukupni sadržaj? To je uglavnom zato što Biblija izvještava o stvarima u koje moderni intelektualci ne žele vjerovati. Biblija pokazuje, naprimjer, da je Isus i ispunjavao i izricao proročanstva. Ona također izvještava da je činio čuda i da je nakon svoje smrti uskrsnuo.

³¹ U našem skepticizmom prožetom 20. stoljeću nešto takvo zvuči nevjerojatnim. U vezi čuda profesor Ezra P. Gould je primijetio: “Neki kritičari osjećaju da imaju pravo na suzdržanost (...) [naime] da se čuda ne događaju.”²¹ Neki, istina, priznaju da je Isus mogao vršiti iscjeljenja, ali samo psihosomatskim putem, tj. korištenjem tijesne povezanosti psihe i tijela. Pri drugim čudima,  kako vjeruje većina, radilo se ili o izumima ili o zbiljskim događajima koji su bili izobličeno opisani.

32, 33. Kako su neki pokušali objasniti Isusovo čudo hranjenja velike množice, i zašto je to objašnjenje nelogično?

³² Kao primjer neka posluži izvještaj o tome kako je Isus sa samo nekoliko kruhova i dvije ribe nahranio više od 5 000 ljudi (Matej 14:14-22). Po shvaćanju Heinricha Paulusa, učenjaka 19. stoljeća, dogodilo se slijedeće: Isus i njegovi apostoli bili su okruženi velikim mnoštvom ljudi koje je ogladnjelo. On je stoga odlučio da bogatima među njima dade dobar primjer. Ono malo hrane što su on i njegovi apostoli imali razdijelio je mnoštvu. Uskoro su oni koji su kod sebe imali hrane slijedili njegov primjer, razdijelivši i svoju. Konačno je čitavo mnoštvo bilo nahranjeno.²²

³³ Da se sve doista tako dogodilo, to bi već ionako bio izvanredan dokaz moći dobrog primjera. Zašto bi onda tako zanimljiv i značajan izvještaj trebalo još i izobličiti da bi zvučao kao čudo? Nastojanja da se čuda ne objašnjavaju kao natprirodni događaji donose zapravo više problema  nego što ih rješavaju. A kod svih tih nastojanja polazi se od pogrešne pretpostavke, naime pretpostavlja se da su čuda nemoguća. Ali, zašto bi to bio slučaj?

34. Čega bi to bio dokaz ako Biblija doista sadrži točna proročanstva i izvještaje o pravim čudima?

³⁴ Mjereno razumnim mjerilima, i Hebrejski i Grčki spisi povijesno su pouzdani, no ipak oboje sadrže proročanstva i izvještavaju o čudima. (Usporedi 2. Kraljevima 4:42-44.) Ali, što ako su proročanstva točna? Što ako su se čuda doista zbila? Onda se ne može poreći da je Bog stajao iza pisanja Biblije, i to je zaista njegova Riječ, a ne ljudska. U jednom daljnjem poglavlju bit će razjašnjeno pitanje proricanja, ali razmotrimo najprije čuda. Je li razumno u našem, 20. stoljeću, vjerovati da su se u ranijim stoljećima događala čuda?