Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Praznici

Praznici

Praznici

Definicija: Dani kada se obično ne radi niti se ide u školu zbog obeležavanja određenog događaja. Takvi dani takođe mogu biti prilike za porodične i društvene svečanosti. Praznici mogu biti religiozne ili svetovne prirode.

Da li je Božić praznik koji se temelji na Bibliji?

Datum proslave

Jedna enciklopedija kaže sledeće: „Slavljenje Božića nije Božja zapovest, niti potiče iz N[ovog] Z[aveta]. Datum Hristovog rođenja ne može se saznati iz N[ovog] Z[aveta], niti iz bilo kog drugog izvora“ (Maklintokova i Strongova Cyclopædia, Njujork, 1871, 2. tom, strana 276).

Luka 2:8-11 pokazuje da su pastiri bili na poljima one noći kada se rodio Isus. U jednoj knjizi piše sledeće: „Stada su... provodila zimu u zatvorenom prostoru i već iz toga se može zaključiti da tradicionalni datum obeležavanja Božića zimi ne može biti tačan pošto Jevanđelje kaže da su pastiri bili na poljima“ (Daily Life in the Time of Jesus, Njujork, 1962, Henri Danijel-Rops, strana 228).

Jedna enciklopedija daje sledeće informacije: „Nije sasvim jasno zašto je 25. decembar utvrđen kao Božić, ali uglavnom se smatra da je taj dan izabran da bi odgovarao paganskim praznicima koji su se održavali u vreme kratkodnevice, nakon koje su dani postajali sve duži, čime se slavilo ’ponovno rođenje sunca‘... U to vreme održavale su se i rimske Saturnalije (praznik koji je bio posvećen Saturnu, bogu poljoprivrede, i obnovljenoj snazi sunca), i smatra se da neki božićni običaji potiču iz te paganske proslave“ (The Encyclopedia Americana, 1977, 6. tom, strana 666).

Još jedna enciklopedija kaže sledeće: „Datum Hristovog rođenja nije poznat. Jevanđelja ne ukazuju niti na dan, niti na mesec. Prema pretpostavci koju je izneo H. Uzener... i koju je prihvatila većina današnjih izučavalaca, kao datum Hristovog rođenja određena je kratkodnevica (25. decembar po julijanskom kalendaru, a 7. januar po gregorijanskom kalendaru), jer su tog dana, pošto je sunce započinjalo svoj povratak na severnu hemisferu, paganski poklonici Mitre slavili dies natalis Solis Invicti (rođenje nepobedivog sunca). Tako je 25. decembra 274. n. e., Aurelijan objavio da je bog sunca glavni zaštitnik carstva i posvetio mu hram na Marsovom polju. Božić potiče iz vremena kada je kult sunca u Rimu bio naročito jak“ (New Catholic Encyclopedia, 1967, 3. tom, strana 656).

Mudraci, to jest magi, koje je vodila zvezda

Ti magi su u stvari bili astrolozi sa istoka (Mat. 2:1, 2). Premda je danas astrologija popularna u mnogim narodima, ona se u Bibliji snažno osuđuje. (Vidi strane 388, 389, pod naslovom „Sudbina“.) Da li bi Bog kod novorođenčeta Isusa doveo osobe čije postupke osuđuje?

Matej 2:1-16 pokazuje da je zvezda odvela astrologe najpre do kralja Iroda, a tek nakon toga do Isusa, i da je Irod želeo da ubije Isusa. Ne kaže se da je iko drugi sem astrologa video tu „zvezdu“. Kad su oni otišli, Jehovin anđeo je upozorio Josifa i rekao mu da beži u Egipat kako bi zaštitio dete. Da li je ta „zvezda“ bila znak od Boga ili je poticala od nekoga ko je želeo da ubije Božjeg Sina?

Vredno je zapaziti da se u biblijskom izveštaju ne kaže da su našli malog Isusa u jaslama, kao što se to obično prikazuje na božićnim slikama. Kada su astrolozi stigli, Isus je sa svojim roditeljima živeo u jednoj kući. Kada je reč o tome koliko je Isus tada imao godina, nemojmo zaboraviti da je na osnovu onoga što je saznao od astrologa Irod naredio da se na području Vitlejema pobiju svi dečaci od dve godine pa naniže (Mat. 2:1, 11, 16).

Davanje poklona kao deo slavlja, priče o Deda-Mrazu, Božić-Bati i drugima

Običaj davanja poklona za Božić ne temelji se na onome što su učinili magi, to jest astrolozi. Kao što smo već videli, oni nisu došli u vreme Isusovog rođenja. Osim toga, oni nisu davali poklone jedni drugima, već su poklone doneli Isusu, kao što je tada bio običaj prilikom posete nekim značajnim osobama.

U jednoj enciklopediji stoji sledeće: „Za vreme Saturnalija... svuda se slavilo i razmenjivali su se pokloni“ (The Encyclopedia Americana, 1977, 24. tom, strana 299). Takva atmosfera razmenjivanja poklona uglavnom vlada i za vreme Božića. Atmosfera koja proističe iz takvog davanja ne donosi pravu sreću, jer se takvim običajima krše hrišćanska načela koja se nalaze u Mateju 6:3, 4 i 2. Korinćanima 9:7. Naravno, hrišćanin može koliko god želi davati poklone u neko drugo doba godine kao izraz ljubavi i pažnje.

U zavisnosti od toga u kom delu sveta žive, deci se kaže da im poklone donosi Santa Klaus, sveti Nikola, Deda-Mraz, Pjer Noel, Kneht Rupreht, tri mudraca, Jultomten, ili veštica Befana (The World Book Encyclopedia, 1984, 3. tom, strana 414). Naravno, nijedna od tih priča nije tačna. Da li se takvim pričama kod dece razvija poštovanje prema istini, i da li se takvim običajima odaje čast Isusu Hristu koji je naučavao da Boga treba obožavati istinom? (Jov. 4:23, 24).

Da li je ispravno učestvovati u proslavama koje možda imaju nehrišćansko poreklo ukoliko se to ne radi iz verskih razloga?

Ef. 5:10, 11: „Ispitujte šta je ugodno Gospodu. I ne učestvujte više s njima u besplodnim delima tame, već, naprotiv, osuđujte takva dela.“

2. Kor. 6:14-18: „Šta imaju zajedničko pravednost i bezakonje? Ili šta imaju zajedničko svetlost i tama? Nadalje, u čemu se slažu Hrist i Velijal? Ili šta je zajedničko verniku i neverniku? I kako se Božji hram slaže s idolima?... ’„Zato izađite iz njihove sredine i odvojte se“, kaže Jehova, „i ne dotičite više ništa nečisto“‘, ’„i ja ću vas primiti... a vi ćete mi biti sinovi i kćeri“, kaže Jehova Svemoćni.‘“ (Istinska ljubav prema Jehovi i velika želja da mu ugodi pomoći će osobi da raščisti s nehrišćanskim običajima za koje je možda emotivno vezana. Osoba koja zaista poznaje i voli Jehovu neće smatrati da je lišena sreće zato što se ne drži običaja kojima se slave lažni bogovi ili unapređuju laži. Istinska ljubav će prouzrokovati da se raduje, ali ne nepravdi, nego istini. Vidi 1. Korinćanima 13:6.)

Pogledaj i stihove iz Izlaska 32:4-10. Zapazi da su Izraelci prihvatili jedan egipatski religiozni običaj, ali su mu dali novo ime: „Praznik u čast Jehovi“. Međutim, Jehova ih je oštro kaznio zbog toga. Danas vidimo samo savremene običaje vezane za praznike. Neki možda izgledaju sasvim bezazleno. Ali Jehova je iz prve ruke posmatrao paganske religiozne običaje iz kojih su oni nastali. Zar nam nije bitno njegovo gledište?

Primer: Pretpostavimo da mnoštvo ljudi dođe u kuću jednog gospodina i kaže da su došli da proslave njegov rođendan. On ne voli rođendanske proslave. Ne voli da gleda ljude kako preteruju u jelu i piću i kako se nepristojno ponašaju. Ali neki upravo to rade i daju poklone svima, samo ne njemu! Povrh svega, kao datum proslave izabrali su rođendan jednog njegovog neprijatelja. Kako bi se taj čovek osećao? Da li bi želeo da budeš deo svega toga? Upravo je to slučaj s božićnim proslavama.

Kakvo je poreklo Uskrsa i uskršnjih običaja?

U jednoj enciklopediji stoji sledeći komentar: „Ni u Novom zavetu ni u zapisima apostolskih otaca nema nikakvih nagoveštaja o tome da se slavio Uskrs. Prvi hrišćani jednostavno nisu slavili određene dane“ (The Encyclopædia Britannica, 1910, 8. tom, strana 828).

Još jedna enciklopedija kaže sledeće: „Uskrs potiče od mnogih paganskih običaja kojima se slavio povratak proleća. Jaje je simbol klijanja života u rano proleće... Zec je paganski simbol i uvek je označavao plodnost“ (The Catholic Encyclopedia, 1913, 5. tom, strana 227).

U jednoj knjizi možemo pročitati sledeće: „Šta znači izraz Uskrs? To nije hrišćanski naziv. Na čelu mu piše da je haldejskog porekla. [Na mnogim jezicima] naziv Uskrs potiče od Astarte, a to je jedna od titula boginje Beltis, nebeske kraljice, čije je ime... kao što je sa asirskih spomenika utvrdio Lejard, Ištar... To je poreklo Uskrsa. Običaji kojih se ljudi i danas drže u vreme Uskrsa, više nego dovoljno svedoče o njegovom vavilonskom poreklu. Vruće pecivo sa krstom na Veliki petak i ofarbana jaja na sam Uskrs postojali su u haldejskim običajima isto kao i danas“ (The Two Babylons, Aleksander Hislop, Njujork, 1943, strane 103, 107, 108; uporedi s Jeremijom 7:18).

Da li hrišćani treba da slave Novu godinu?

U jednoj enciklopediji piše: „Rimski vladar Julije Cezar je 46. godine n. e. odredio da se 1. januar slavi kao Nova godina. Rimljani su taj dan posvetili Janusu, bogu ulazaka, kapija i početaka. Mesec januar je dobio ime po Janusu koji je imao dva lica — jedno koje gleda natrag, a drugo napred“ (The World Book Encyclopedia, 1984, 14. tom, strana 237).

I datum i običaji u vezi s proslavom Nove godine razlikuju se od zemlje do zemlje. U većini mesta tu proslavu karakterišu razuzdane gozbe i opijanje. Međutim, u Rimljanima 13:13 nalazimo sledeći savet: „Živimo dolično, kao po danu — bez razuzdanih gozbi i pijanki, bez bludničenja i besramnih dela, bez svađe i ljubomore.“ (Vidi i 1. Petrovu 4:3, 4; Galatima 5:19-21.)

Kakva je pozadina praznika u čast „duhova umrlih“?

U jednoj enciklopediji piše sledeće: „Dušni dan... jeste dan kojim Katolička crkva obeležava pomen na sve verne pokojnike. Ovaj praznik se zasniva na verovanju da duše vernih koje prilikom smrti nisu očišćene od lakših greha ili koje nisu okajale prošle prestupe ne mogu postići blaženstvo, i da im se putem molitve i mise mora u tome pomoći... Neka verovanja vezana za Dušni dan paganskog su porekla i veoma su stara. Seosko stanovništvo u mnogim katoličkim zemljama veruje da se u noći uoči Dušnog dana mrtvi vraćaju svojim kućama i jedu hranu koju su im živi ostavili“ (The Encyclopædia Britannica, 1910, 1. tom, strana 709). U pravoslavnoj religiji takođe postoji praznik kojim se iskazuje čast mrtvima. Poznat je pod nazivom „Zadušni dani“, to jest „Zadušnice“.

Još jedna enciklopedija kaže: „Detalji običaja vezani za praznik Veče uoči Svih svetih mogu se naći još u druidskim ceremonijama iz prethrišćanskog doba. Kelti su imali praznike u čast dva najveća boga — boga sunca i boga mrtvih (nazvanog Samain), koje su slavili 1. novembra, što je ujedno bio i početak keltske Nove godine. Praznik u čast mrtvih postepeno je pripojen hrišćanskim obredima“ (The Encyclopedia Americana, 1977, 13. tom, strana 725).

Jedna knjiga govori o poreklu tog praznika i kaže sledeće: „Mitologije svih drevnih naroda prožete su pričama o Potopu... Ove tvrdnje potkrepljuje činjenica da se veliki dan mrtvih kao sećanje na taj događaj obeležava ne samo u narodima koji su više-manje međusobno povezani, nego i u onim narodima koji su veoma udaljeni jedni od drugih, bilo okeanima bilo vekovima. Osim toga, taj praznik se održava upravo na dan kada je prema Mojsijevom izveštaju počeo potop, naime sedamnaestog dana drugog meseca — a to je mesec koji odgovara mesecu novembru“ (The Worship of the Dead, London, 1904, Kolonel Dž. Garnijer, strana 4). Tako su te proslave zapravo potekle od iskazivanja časti ljudima koje je Bog uništio u Nojevo vreme zato što su bili zli (Post. 6:5-7; 7:11).

Takvi praznici kojima se iskazuje čast „duhovima umrlih“ kao da oni žive na nekom drugom mestu nisu u skladu sa onim što Biblija kaže o stanju mrtvih, naime da oni nisu svesni ničega (Prop. 9:5, 10; Ps. 146:4).

Informacije o poreklu verovanja u besmrtnost ljudske duše nalaze se na stranama 357, 358, pod naslovom „Smrt“, i na stranama 107, 108, pod naslovom „Duša“.

Odakle potiče praznovanje Svetog Valentina?

U jednoj enciklopediji nalazimo sledeće informacije: „Dan Svetog Valentina je praznik u čast dvojice hrišćanskih mučenika koji su nosili to ime. Ali običaji vezani za taj dan... verovatno su proistekli iz drevnog rimskog praznika koji se zvao Luperkalije i koji se slavio 15. februara. Tim praznikom se iskazivala čast Junoni, rimskoj boginji žena i zaštitnici braka, i Panu, bogu prirode“ (The World Book Encyclopedia, 1973, 20. tom, strana 204).

Odakle potiče običaj da se izdvoji jedan dan kojim se iskazuje čast majkama?

U jednoj enciklopediji piše sledeće: „Praznik koji je proistekao iz obožavanja majke u drevnoj Grčkoj. Obožavanje majke, uz ceremonije posvećene Kibeli, ili Reji, Velikoj majci bogova, sprovodilo se u vreme Martovskih ida po čitavoj Maloj Aziji“ (Encyclopædia Britannica, 1959, 15. tom, strana 849).

Na osnovu kojih biblijskih načela hrišćani objašnjavaju svoj stav prema ceremonijama kojima se obeležavaju događaji iz političke istorije nekog naroda?

Jov. 18:36: „Isus odgovori [rimskom namesniku]: ’Moje kraljevstvo nije deo ovog sveta.‘“

Jov. 15:19: „Kad biste [Isusovi sledbenici] bili deo sveta, svet bi vas voleo jer biste bili njegovi. Ali pošto niste deo sveta, nego sam vas ja izabrao iz sveta, zato vas svet mrzi.“

1. Jov. 5:19: „Ceo svet je u vlasti Zloga.“ (Uporedi s Jovanom 14:30; Otkrivenjem 13:1, 2; Danilom 2:44.)

Drugi lokalni i državni praznici

Ima ih mnogo, tako da ih ovde ne možemo sve obuhvatiti. Ali istorijski podaci koji su ovde izneti ukazuju na to šta treba uzeti u obzir kada je reč o nekom prazniku, a biblijska načela koja su spomenuta pružaju vođstvo onima koji pre svega žele da čine ono što je ugodno Jehovi Bogu.