Koji biblijski reci utječu na stav kršćana prema vlastima?

Rim. 13:1, 5-7: “Neka svaki čovjek bude podložan vlastima nad sobom, jer nema vlasti koja nije od Boga. (...) Stoga morate biti podložni, ne samo zbog Božje srdžbe nego i zbog svoje savjesti. (...) Dajte svakome što mu pripada: onome tko traži porez — porez, tko traži danak — danak, tko traži strah — strah, tko traži čast — čast.” (Nijedna vlast ne bi mogla postojati bez Božjeg dopuštenja. Kako god se pojedini državni dužnosnici ponašali, pravi ih kršćani poštuju zbog njihovog položaja odnosno službe koju izvršavaju. Naprimjer, bez obzira na to kako vlasti troše porezni novac, Jehovini sluge pošteno plaćaju porez kao naknadu za sve ono što vlasti čine za opće dobro svojih građana.)

Mar. 12:17: “Isus je nato rekao: ‘Vratite caru carevo, a Bogu Božje!’” (Na temelju tih riječi kršćani su oduvijek znali da moraju “vraćati” novac vlastima tako da plaćaju porez, ali, što je još važnije, da moraju izvršavati i svoje dužnosti prema Bogu.)

Prema Djelima apostolskim 5:28, 29, predstavnik židovskog visokog suda rekao je apostolima: “‘Strogo smo vam naredili da ne učite u to ime [u ime Isusa Krista], a, evo, napunili ste Jeruzalem svojim učenjem i hoćete na nas  navući krv toga čovjeka!’ Nato su Petar i drugi apostoli rekli: ‘Moramo se pokoravati Bogu, a ne ljudima!’” (Kad naredbe ljudskih vlasti dođu u izravan sukob s Božjim zahtjevima, pravi kršćani postupaju poput apostola, koji su pokazali da čovjek prvenstveno mora slušati Boga.)

Koji biblijski reci utječu na stav pravih kršćana prema sudjelovanju u ratovima?

Mat. 26:52: “Tada mu je Isus rekao: ‘Vrati mač svoj na mjesto njegovo, jer svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti!’” (Je li mogao postojati uzvišeniji cilj za koji bi se čovjek borio nego što je mogućnost da zaštiti Božjeg Sina? Ipak, Isus je u toj prilici ukazao svojim učenicima na to da ne smiju oružjem rješavati sukobe.)

Iza. 2:2-4: “U posljednjim će danima gora doma Jehovina čvrsto stajati nad vrhovima gorskim i uzdizat će se nad bregovima. (...) On će suditi među narodima i sklad će stvoriti među narodima mnogim. Oni će prekovati mačeve svoje u raonike i koplja svoja u srpove. Narod na narod više neće dizati mača niti će se više učiti ratu.” (Pojedinci iz svih naroda moraju sami odlučiti koji će životni put odabrati. Oni koji slušaju Jehovine zapovijedi pokazuju da je on njihov Bog.)

2. Kor. 10:3, 4: “Iako živimo u tijelu, ne ratujemo po tijelu. Jer oružje našega ratovanja nije tjelesno, nego ima veliku snagu od Boga za rušenje onoga što je snažno utvrđeno.” (Pavao je u tim recima izjavio da se nikad nije poslužio “tjelesnim oružjem” — prijevarom, razmetljivim riječima ili doslovnim oružjem — dok je branio skupštinu od lažnih učenja.)

Prema Luki 6:27, 28, Isus Krist je rekao: “Ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite se za one koji vas vrijeđaju.”

Nije li Jehova dopustio starom Izraelu da ratuje s drugim narodima?

Jehova je zapovjedio starom Izraelu da ratovanjem osvoji zemlju koju mu je on dao u nasljedstvo te da istrijebi  narode koji su činili zlo i prkosili njemu, pravome Bogu, zbog čega je on smatrao da više ne zaslužuju živjeti (5. Mojs. 7:1, 2, 5; 9:5; 3. Mojs. 18:24, 25). Međutim, Rahabi i Gibeonjanima bila je ukazana milost jer su pokazali da vjeruju u Jehovu (Još. 2:9-13; 9:24-27). U Mojsijevom zakonu Bog je propisao pravila za vođenje ratova koje će on odobriti, a ta su pravila određivala tko je pošteđen odlaska u rat te na koji način treba ratovati. Takvi su ratovi doista bili Jehovini sveti ratovi. No to nije slučaj s ratovima koje danas vode narodi.

Kad je uspostavljena kršćanska skupština, nastupile su nove okolnosti. Kršćane ne obavezuje Mojsijev zakon. Kristovi sljedbenici trebali su činiti učenike od ljudi iz svih naroda, što je značilo da će jednog dana u svim narodima biti onih koji će obožavati pravog Boga. S druge strane, kad narodi kreću u rat, s kojim ciljem to čine? Rade li to zato da bi vršili volju Stvoritelja cijele Zemlje ili to čine zbog svojih nacionalističkih interesa? Kad bi pravi kršćani iz bilo kojeg naroda išli u rat protiv nekog drugog naroda, borili bi se protiv svoje braće u vjeri, protiv ljudi koji mole za pomoć istog Boga kao i oni. Krist je s pravom zapovjedio svojim učenicima da se ne hvataju mača (Mat. 26:52). Sam Isus Krist, koji je danas na uzvišenom položaju na nebu, pogubit će one koji budu prkosili pravom Bogu i ne budu poštovali njegovu volju (2. Sol. 1:6-8; Otkr. 19:11-21).

Što povijest kaže o tome kakav su stav prvi kršćani imali s obzirom na služenje vojske?

“Pomno razmatranje svih dostupnih podataka pokazuje da do vremena Marka Aurelija [rimskog cara od 161. do 180. n. e.] nijedan kršćanin nije postao vojnik, a nijedan vojnik nije ostao u vojnoj službi nakon što je postao kršćanin” (Ernest William Barnes, The Rise of Christianity, London, 1947, stranica 333).

“Mi koji smo bili obuzeti ratovanjem i međusobnim krvoprolićem i puni svake zloće, svi smo po cijeloj Zemlji prekovali svoje bojno oružje — svoje mačeve u plugove, i svoja koplja u ratarsko oruđe — i gajimo pobožnost,  čestitost, čovjekoljublje, vjeru i nadu, koju imamo od samog Oca preko Onoga koji je bio raspet” (Justin Mučenik u “Dijalogu sa Židovom Trifonom” [2. stoljeće n. e.], The Ante-Nicene Fathers, uredili Alexander Roberts i James Donaldson, Grand Rapids, Michigan, SAD, pretisak edinburškog izdanja iz 1885, svezak I, stranica 254).

“Odbijali su aktivno sudjelovati u upravljanju državom ili u vojnoj obrani carstva. (...) Nije bilo moguće da kršćanin postane vojnik, državni upravitelj ili vladar, a da se ne odrekne svetije dužnosti” (Edward Gibbon, History of Christianity, New York, 1891, stranice 162, 163).

Koji biblijski reci utječu na stav pravih kršćana prema uključivanju u političke aktivnosti i rješavanju političkih pitanja?

Ivan 17:16: “Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja [Isus] nisam dio svijeta.”

Ivan 6:15: “Isus je znao da [Židovi] žele doći te ga uhvatiti i učiniti kraljem, pa se opet povukao u goru, posve sam.” Kasnije je rekao rimskom upravitelju: “Moje kraljevstvo nije dio ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo dio ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde” (Ivan 18:36).

Jak. 4:4: “Preljubnici, ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo s Bogom? Tko god, dakle, želi biti prijatelj svijetu postaje neprijatelj Bogu.” (Zbog čega je to toliko ozbiljna stvar? Zbog toga što je “cijeli svijet pod vlašću Zloga”, prema 1. Ivanovoj 5:19. U Ivanu 14:30 Isus je rekao da je Sotona “vladar svijeta”. Dakle, pod čiju će vlast čovjek potpasti ako podupire bilo koju političku stranu u ovom svijetu?)

Što povjesničari kažu o stavu prvih kršćana prema uključivanju u politička zbivanja?

“Vladari poganskog svijeta nisu imali puno razumijevanja prema prvim kršćanima i nisu se prema njima odnosili s puno naklonosti. (...) Kršćani su odbijali izvršavati  određene dužnosti što su ih imali rimski građani. (...) Nisu prihvaćali političke službe” (Albert Heckel i James Sigman, On the Road to Civilization, A World History, Philadelphia, SAD, 1937, stranice 237, 238).

“Kršćani su se držali odvojenima i odijeljenima od države, kao svećenički i duhovni narod, a kršćanstvo je izgleda moglo utjecati na građanski život samo na onaj način koji je, mora se priznati, najčišći, trudeći se usađivati sve jači osjećaj svetosti u građane” (Augustus Neander, Allgemeine Geschichte der christlichen Religion und Kirche, 1842, svezak I, stranica 467).

Koji biblijski reci utječu na stav pravih kršćana prema svečanostima na kojima se odaje počast zastavi i intonira himna?

1. Kor. 10:14: “Bježite od idolopoklonstva!” (Vidi i 2. Mojsijevu 20:4, 5.)

1. Ivan. 5:21: “Dječice, čuvajte se idola!”

Luka 4:8: “Isus mu je nato rekao: ‘Pisano je: “Jehovu, Boga svojega, obožavaj i jedino njemu služi!”’”

Vidi i Danijela 3:1-28.

Da li nacionalni simboli i domoljubne svečanosti doista imaju vjersko značenje?

“[Povjesničar] Carlton Hayes još je davno ukazao na to da je ceremonijalno odavanje počasti zastavi i izgovaranje zakletve u američkim školama zapravo vjerski čin. (...) A da te svakodnevne ceremonije imaju vjersko značenje konačno je potvrdio Vrhovni sud u više sudskih slučajeva” (Denis Brogan, The American Character, New York, 1956, stranice 163, 164).

“Prve su zastave gotovo u potpunosti imale vjersko značenje. (...) Nacionalni stijeg koji Engleska ima već stoljećima — crveni križ Sv. Jurja — bio je vjerski stijeg. Ustvari, izgleda da se uvijek tražila podrška religije kako bi se nacionalnim zastavama pridala svetost, a mnoge su zastave isprva bile sveti stjegovi” (Encyclopaedia Britannica, 1946, svezak 9, stranica 343).

 “Tijekom javne svečanosti koju je vodio potpredsjednik [Vrhovnog vojnog] suda, održanoj 19. studenoga, odana je počast brazilskoj zastavi. (...) Nakon podizanja zastave ministar, general Tristao de Alencar Araripe, ovako je izrazio što osjeća s obzirom na tu prigodu: ‘(...) Zastava je postala božanstvo domoljubne religije koja uključuje iskazivanje štovanja. (...) Zastava se štuje i obožava. (...) Zastava se obožava isto kao i Domovina’” (Diario da Justiça, Federal Capital, Brazil, 16. veljače 1956, stranica 1906).

Što povjesničari kažu o stavu prvih kršćana prema domoljubnim svečanostima?

“[Kršćani su odbijali (...) prinositi žrtve carevom geniju — što je otprilike isto kao da se danas odbije odati počast zastavi ili izgovoriti zakletva vjernosti.] (...) Vrlo mali broj kršćana odrekao se vjere, premda im je, u tu svrhu, u areni bio oltar na kojemu je gorjela vatra. Sve što se od zatvorenika očekivalo bilo je da baci malo tamjana na vatru. To je bilo dovoljno da mu uruče potvrdu o žrtvi i oslobode ga. Brižljivo bi mu pritom objašnjavali da on ne obožava cara već samo priznaje božanski karakter cara kao glave rimske države. Ipak, gotovo nijedan kršćanin se ovime nije poslužio” (Daniel Mannix, Oni moraju umrijeti, August Cesarec, Zagreb, 1976, stranica 171; dio u uglatim zagradama preuzet je iz engleskog izdanja te knjige, Those About to Die, New York, 1958, stranica 135).

“Caru se iskazivalo štovanje tako što se na žrtvenik koji je stajao ispred careva kipa bacilo nekoliko zrnaca tamjana ili poškropilo nekoliko kapi vina. S današnje točke gledišta, možda nam se čini da ta situacija nije ništa drugačija od (...) neke geste kojom se odaje počast zastavi ili nekom istaknutom državnom vladaru, što se smatra izrazom uljudnosti, poštovanja i domoljublja. Vjerojatno je većina ljudi u prvom stoljeću upravo tako na to gledala, ali kršćani su imali drugačije gledište. Oni su na sve to gledali kao na iskazivanje vjerskog štovanja, kojim bi prihvatili ideju da je car bog i tako  iznevjerili Boga i Krista, pa su to odbijali činiti” (Meredith Eller, The Beginnings of the Christian Religion, New Haven, Connecticut, 1958, stranice 208, 209).

Da li to što su kršćani neutralni znači da im nije stalo do bližnjih?

Nikako ne. Njima je dobro poznata zapovijed: “Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe”, koju je istaknuo Isus, i savjesno se trude postupati u skladu s njom (Mat. 22:39). Isto tako, primjenjuju i savjet apostola Pavla: “Činimo dobro svima, a naročito svojoj braći u vjeri” (Gal. 6:10). Uvjereni su da svojim bližnjima čine najveće dobro onda kad im propovijedaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, koje će u potpunosti riješiti probleme koji muče cijeli ljudski rod i koje će omogućiti vječni život onima koji žele biti njegovi podanici.