Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

„Ne, to nije moguće!“

„Ne, to nije moguće!“

JEDAN Njujorčanin (SAD) priča: „Moj sin Jonatan bio je u poseti kod prijatelja na nekoliko kilometara udaljenosti. Moja žena, Valentina, nije volela da on odlazi tamo. Uvek je strepela zbog saobraćaja. Ali on je voleo elektroniku, a njegovi prijatelji su imali radionicu gde je mogao sticati praktično iskustvo. Ja sam bio kod kuće u zapadnom Menhetnu, u Njujorku. Moja žena je bila odsutna u poseti svojoj porodici u Puerto Riku. ’Jonatan će se uskoro vratiti‘, pomislio sam. Zatim se začulo zvono na vratima. ’To mora biti on.‘ Ali nije bio on. Bili su to policija i bolničari. ’Da li prepoznajete ovu vozačku dozvolu?‘ pitao je policijski službenik. ’Da, to je dozvola mog sina, Jonatana.‘ ’Imamo lošu vest za vas. Dogodila se nesreća, i... vaš sin... vaš sin je poginuo.‘ Moja prva reakcija je bila: ’Ne, to nije moguće!‘ Taj šokantni događaj otvorio je ranu u našim srcima čije zaceljenje još uvek traje, čak godinama kasnije.“

’Imamo lošu vest za vas. Dogodila se nesreća, i... vaš sin... vaš sin je poginuo.‘

Jedan otac iz Barselone (Španija) piše: „Davno u Španiji 1960-ih, mi smo bili srećna porodica. Bila je tu Marija, moja žena, i naše troje dece, David, Pakito i Izabel, od 13, 11 i 9 godina respektivno.

„Jednog dana u martu 1963, Pakito je došao kući iz škole žaleći se na jake bolove u glavi. Bili smo zbunjeni oko toga šta bi mogao biti uzrok — ali ne dugo. Tri sata kasnije on je bio mrtav. Jak izliv krvi u mozak iznenada je okončao njegov život.

„Pakitova smrt se desila pre više od 30 godina. Pa ipak, duboka bol zbog tog gubitka ostaje s nama sve do danas. Nema načina na koji roditelji mogu izgubiti dete a da ne osećaju da su izgubili deo sebe — bez obzira na to koliko vremena prošlo ili koliko druge dece imali.“

Ova dva iskustva, gde su roditelji izgubili decu, ilustruju koliko je duboka i trajna rana kad dete umre. Kako su istinite reči jednog doktora koji je pisao: „Smrt deteta je obično tragičnija i traumatičnija od smrti starije osobe, zato što je dete poslednja osoba u porodici za koju bi se očekivalo da umre... Smrt bilo kog deteta predstavlja gubitak budućih snova, odnosa [sin, snaha, unučad], iskustava... koja još nisu doživljena.“ A to osećanje dubokog gubitka može se takođe primeniti na svaku ženu koja izgubi bebu putem pobačaja.

Jedna ucveljena supruga objašnjava: „Moj muž, Rasel, služio je kao medicinski ađutant u pacifičkom ratnom području tokom Drugog svetskog rata. Video je i preživeo neke strašne bitke. Vratio se u Sjedinjene Američke Države i jednom spokojnijem životu. Kasnije je služio kao propovednik Božje reči. U svojim ranim 60-im počeo je da oseća simptome jednog problema sa srcem. Nastojao je da vodi aktivan život. A onda, jednog dana u julu 1988, doživeo je težak srčani napad i umro. Gubitak njega bio je razoran. Nisam stigla čak ni da se oprostim s njim. On nije bio samo moj muž. On je bio moj najbolji prijatelj. Proveli smo 40 godina života zajedno. Sada je izgledalo da moram da se suočim s posebnom samoćom.“

Ovo su samo nekoliko od hiljada tragedija koje pogađaju porodice širom sveta svakog dana. Kao što će vam većina ucveljenih osoba reći, kad smrt uzme vaše dete, vašeg muža vašu ženu, vašeg roditelja, vašeg prijatelja, ona je zaista ono čime je hrišćanski pisac Pavle naziva, „poslednji neprijatelj“. Često prva prirodna reakcija na tu strašnu vest može biti poricanje: „Ne, to nije moguće! Ja ne verujem u to.“ Posle toga često slede druge reakcije, kao što ćemo videti (1. Korinćanima 15:25, 26).

Međutim, pre nego što osmotrimo osećanja žalosti, odgovorimo na neka važna pitanja. Da li smrt znači kraj te osobe? Ima li ikakve nade da naše voljene možemo videti opet?

Postoji prava nada

Biblijski pisac Pavle pružio je nadu za oslobođenje od tog ’poslednjeg neprijatelja‘, smrti. On je pisao: „A poslednji neprijatelj koji će se uništiti to će biti smrt“ (1. Korinćanima 15:26). Zašto je Pavle mogao biti tako siguran u to? Zato što je on bio poučen od onoga koji je bio podignut iz mrtvih, od Isusa Hrista (Dela apostola 9:3-19). Zbog toga je Pavle takođe mogao da piše: „Jer kao što po čoveku [Adamu] dođe smrt, po čoveku [Isusu Hristu] dođe i uskrsenje mrtvih. I kako po Adamu svi umiru, tako će po Hristu svi oživeti“ (1. Korinćanima 15:21, 22).

Isus je bio duboko ožalošćen kad je sreo jednu udovicu iz Naina i video njenog mrtvog sina. Biblijski izveštaj nam kaže: „A kad se [Isus] približio gradskim vratima [grada Naina], gle, iznosili su mrtvaca, jedinca sina njegove majke koja je bila udovica, i s njom je bilo mnogo sveta iz grada. A kada je Gospod vide, sažali se na nju i reče joj: ne plači. Tada priđe, dotače mrtvački sanduk — nosioci pak stadoše — i reče: mladiću, tebi govorim, ustani. I mrtvac sede, te poče da govori, i dade ga njegovoj majci. A strah je obuzeo sve, pa su slavili Boga govoreći: veliki prorok se pojavio među nama, i: Bog je posetio svoj narod.“ Zapazite kako je Isus bio podstaknut milosrđem, tako da je vaskrsao udovičinog sina! Zamislite kakav je to nagoveštaj za budućnost! (Luka 7:12-16, Čarnić).

Tamo, pred očima svedoka, Isus je izvršio jedno nezaboravno vaskrsenje. Bila je to garancija za vaskrsenje koje je on već prorekao neko vreme pre tog događaja, obnavljanje u život na zemlji pod ’novim nebom‘. Tom prilikom je Isus rekao: „Ne čudite se ovome jer ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega i izlaziće iz njih“ (Otkrivenje 21:1, 3, 4; Jovan 5:28, 29; 2. Petrova 3:13).

U druge očevice vaskrsenja bio je uključen Petar, zajedno s nekima drugima od dvanaestorice koji su pratili Isusa na njegovim putovanjima. Oni su u stvari čuli kako vaskrsnuli Isus govori kraj Galilejskog mora. Taj izveštaj nam kaže: „Reče im Isus: dođite, doručkujte. Ali nijedan od učenika se nije usudio da ga ispita: ko si ti? — znajući da je to Gospod. Isus dođe i uze hleb, te dade njima, isto tako i ribu. Ovo se već treći put Isus javio učenicima, pošto je vaskrsao iz mrtvih“ (Jovan 21:12-14, Ča).

Zato je Petar mogao pisati s potpunim uverenjem: „Blagosloven Bog, Otac Gospoda našega Isusa Hrista, koji nas po velikom milosrđu svome preporodi ka živoj nadi uskrsenjem Isusa Hrista iz mrtvih“ (1. Petrova 1:3).

Apostol Pavle je izrazio svoju pouzdanu nadu kad je rekao: ’Verujem sve što je napisano u zakonu i u prorocima, i imam nadu u Boga, koju i oni sami imaju, da će biti uskrsenje pravednika i nepravednika‘ (Dela apostola 24:14, 15).

Tako milioni mogu imati čvrstu nadu da će videti svoje voljene ponovo žive na zemlji ali pod veoma drugačijim okolnostima. Kakve će te okolnosti biti? Daljnje pojedinosti o nadi za naše izgubljene voljene, temeljenoj na Bibliji, biće razmotrene u zaključnom delu ove brošure, pod naslovom „Sigurna nada za mrtve“.

Ali osmotrimo najpre pitanja koja možda imate ako ste ožalošćeni zbog gubitka nekog voljenog: Da li je normalno da tako žalim? Kako mogu živeti sa svojom tugom? Šta mogu učiniti drugi da mi pomognu da se s tim suočim? Kako ja mogu pomoći drugima koji su ožalošćeni? I najvažnije, Šta Biblija kaže o sigurnoj nadi za umrle? Da li ću ikada ponovo videti moje voljene? I gde?