1, 2. (a) Kako majka prirodno reagira na plač svoje bebe? (b) Koji je osjećaj daleko jači od majčine samilosti?

USRED noći beba zaplače. Majka se odmah probudi. Ona ne spava tako čvrsto kao nekad — ne otkako je rodila. Naučila je razlikovati različite vrste plača svog dojenčeta. Stoga često može razaznati treba li novorođenče nahraniti, uzeti u naručje ili se nekako drugačije pobrinuti za njega. No iz kojeg god razloga beba plače, majka reagira. Budući da voli svoje dijete, ne može zanemarivati njegove potrebe.

² Samilost koju majka osjeća prema svom djetetu jedan je od najdubljih osjećaja koje ljudi poznaju. Međutim, postoji osjećaj koji je neusporedivo jači — duboka samilost našeg Boga, Jehove. Razmatranje te divne osobine može nam pomoći da se još više približimo Jehovi. Pogledajmo stoga što je samilost i kako je Bog pokazuje.

3. Što znači hebrejski glagol koji se prevodi s “pokazati milosrđe” ili “osjećati sažaljenje”?

³ U Bibliji su samilost i milosrđe usko povezani. Postoji nekoliko hebrejskih i grčkih riječi koje prenose misao o dubokoj samilosti. Osvrnimo se naprimjer na hebrejski glagol rachám, koji se često prevodi s “pokazati milosrđe” ili “osjećati sažaljenje”. Jedan priručnik objašnjava da glagol rachám “izražava dubok i nježan osjećaj samilosti, kao što ga izaziva prizor nemoći ili  patnje onih koji su nam dragi ili trebaju našu pomoć”. Ovaj hebrejski izraz, koji Jehova primjenjuje na sebe, srodan je riječi “majčina utroba” i može ga se opisati kao “majčinsku samilost” * (2. Mojsijeva 33:19; Jeremija 33:26).

4, 5. Kako nam se u Bibliji na temelju osjećaja koje majka gaji prema svojoj bebi predočava Jehovinu samilost?

⁴ U Bibliji se koristi osjećaje koje majka gaji prema svojoj bebi da bi nam se predočilo što obuhvaća Jehovina samilost. U Izaiji 49:15 čitamo: “Može li žena zaboraviti porod svoj da se ne smiluje [rachám] na čedo utrobe svoje? A da bi ga i zaboravila, ja neću zaboraviti tebe.” Ovaj dirljivi opis ističe dubinu samilosti koju Jehova osjeća prema svom narodu. Na koji način?

⁵ Teško je zamisliti da bi majka mogla zaboraviti nahraniti svoje dojenče ili brinuti se za njega. Na kraju krajeva, dojenče je bespomoćno; beba danonoćno treba majčinu pažnju i ljubav. No nažalost, mora se priznati da nemar majki nije neka nepoznanica, naročito u ovim ‘kritičnim vremenima’, koja su karakteristična po nedostatku “prirodne naklonosti” (2. Timoteju 3:1, 3). Ali Jehova kaže: “Ja neću zaboraviti tebe.” Duboka samilost koju Jehova osjeća prema svojim slugama neće zatajiti. Ona je neizmjerno jača od najdubljeg urođenog osjećaja koji možemo zamisliti — samilosti koju majka obično osjeća prema svom dojenčetu. Uopće ne iznenađuje da jedan tumač o Izaiji 49:15 kaže sljedeće: “To je jedan od najsnažnijih izraza o Božjoj ljubavi u Starom zavjetu, ako ne i najsnažniji.”

6. Kako mnogi nesavršeni ljudi gledaju na duboku samilost, ali što nam Jehova jamči?

 ⁶ Je li duboka samilost znak slabosti? Mnogi nesavršeni ljudi smatraju da jest. Naprimjer, rimski filozof Seneka, koji je bio Isusov suvremenik i vodeća intelektualna ličnost u Rimu, naučavao je da je “sažaljenje slabost uma”. Seneka je zagovarao stoicizam, filozofiju koja ističe mirnoću lišenu osjećaja. Mudra osoba može pomoći onima koji su u nevolji, govorio je Seneka, ali ne smije dozvoliti da je obuzme sažaljenje jer bi je taj osjećaj lišio spokojstva. Takav sebičan svjetonazor nije ostavljao mjesta iskrenoj samilosti. Ali Jehova nipošto nije takav! On nam u svojoj Riječi jamči da pokazuje “vrlo duboku naklonost i milosrdan je [doslovno, “samilostan”]” (Jakov 5:11). Kao što ćemo vidjeti, samilost nije slabost, već snažna, vrlo važna osobina. Obratimo pažnju na to kako je Jehova pokazuje poput roditelja punog ljubavi.

7, 8. Zbog čega su Izraelci patili u drevnom Egiptu, i kako je Jehova reagirao na njihovu patnju?

⁷ Jehovina samilost jasno je vidljiva u načinu na koji se ophodio s izraelskim narodom. Krajem 16. stoljeća pr. n. e. milijuni Izraelaca bili su u zarobljeništvu u drevnom Egiptu, gdje ih se okrutno ugnjetavalo. Egipćani su im ‘zagorčavali život teškim radovima, pravljenjem meljte i opeke’ (2. Mojsijeva 1:11, 14, St). U tom svojem teškom stanju Izraelci su preklinjali Jehovu za pomoć. Kako je Bog duboke samilosti reagirao?

 ⁸ To je dirnulo Jehovino srce. Rekao je: “Dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Egiptu, i čuh viku njegovu od zla koje mu čine nastojnici, jer poznah muku njegovu” (2. Mojsijeva 3:7). Jehova nije mogao gledati svoj narod kako pati i slušati njegov vapaj, a da ne suosjeća s njim. Kao što smo vidjeli u dvadeset četvrtom poglavlju ove knjige, Jehova je suosjećajan Bog. A suosjećajnost — sposobnost uživljavanja u tuđu bol — usko je povezana sa samilosti. Ali Jehova nije samo suosjećao sa svojim narodom; želio je učiniti nešto za njega. Izaija 63:9 kaže: “Ljubavi svoje radi i milosti svoje radi on ih izbavi.” Jehova je “rukom krjepkom” spasio Izraelce iz Egipta (5. Mojsijeva 4:34). Nakon toga im je na čudesan način davao hranu i doveo ih u njihovu plodnu zemlju.

9, 10. (a) Zašto je Jehova uvijek iznova izbavljao Izraelce nakon što su se nastanili u Obećanoj zemlji? (b) Od čijeg je ugnjetavanja Jehova izbavio Izraelce u danima Jefte, i što ga je na to potaknulo?

⁹ Tu nije prestala Jehovina samilost. Kad su se nastanili u Obećanoj zemlji, Izraelci su svako malo bili nevjerni i zbog toga su patili. No onda bi se narod urazumio i prizvao Jehovu. On ih je uvijek iznova izbavljao. Zašto? “Jer mu bješe žao naroda njegova” (2. Dnevnika 36:15; Suci 2:11-16).

¹⁰ Razmotri što se dogodilo u danima Jefte. Budući da su Izraelci počeli služiti lažnim bogovima, Jehova je dozvolio da ih Amonci ugnjetavaju 18 godina. Izraelci su se na koncu pokajali. Biblija kaže: “Pobacaše između sebe bogove tuđe, i stadoše služiti Jehovi, i sažali mu se radi muke sinova Izraelovih” (Suci 10:6-16). Nakon što je njegov narod pokazao iskreno kajanje, Jehova ga više nije mogao gledati kako pati. Zato je Bog duboke samilosti opunomoćio Jeftu da izbavi Izraelce iz ruku njihovih neprijatelja (Suci 11:30-33).

11. Što iz Jehovinog ophođenja s Izraelcima učimo o samilosti?

 ¹¹ Što iz Jehovinog ophođenja s izraelskim narodom učimo o dubokoj samilosti? U prvom redu, uviđamo da to ne znači samo biti upoznat s nevoljom koju ljudi osjećaju i suosjećati s njima. Prisjeti se primjera majke koju samilost potiče da reagira na plač svoje bebe. Slično tome, Jehova nije ravnodušan prema vapajima svog naroda. Njegova ga duboka samilost potiče da svoj narod oslobodi patnje. Osim toga, iz načina na koji se Jehova ophodio s Izraelcima učimo da samilost nipošto nije slabost, jer ga je ta duboka osobina potaknula da poduzme oštre, odlučne mjere u korist svog naroda. No da li Jehova pokazuje samilost samo prema svojim slugama kao grupi?

12. Kako je Zakon odražavao Jehovinu samilost prema pojedincima?

¹² Zakon koji je Bog dao izraelskom narodu dokaz je njegove samilosti prema pojedincima. Primjera radi osvrnimo se na njegovu brigu za siromašne. Jehova je znao da se mogu pojaviti nepredviđene okolnosti koje bi nekog Izraelca mogle baciti u siromaštvo. Kako su se drugi trebali ponašati prema siromašnima? Jehova je strogo zapovjedio Izraelcima: “Nemoj da ti se stvrdne srce tvoje i da stisneš ruku svoju bratu svojemu siromahu. Podaj mu, i neka ne žali srce tvoje kad mu daš; jer će za tu stvar blagosloviti tebe Jehova Bog tvoj u svakom poslu tvom” (5. Mojsijeva 15:7, 10). Osim toga, Jehova je zapovjedio Izraelcima da ne žanju dokraja rubove svojih polja i da ne pabirče ostatke. Ti su ostaci bili namijenjeni onima koji su se našli u nepovoljnom položaju (3. Mojsijeva 23:22; Ruta 2:2-7). Kad se narod držao tog  uviđavnog zakona za siromašne koji su živjeli u njihovoj sredini, oni koji su bili u nevolji u Izraelu nisu trebali prositi za hranu. Zar to nije bio odraz Jehovine duboke samilosti?

13, 14. (a) Kako nam Davidove riječi jamče da se Jehova iskreno brine za nas kao pojedince? (b) Kojim bismo događajem mogli prikazati činjenicu da je Jehova blizu onih koji su “slomljena srca” i “skršena duha”?

¹³ I danas se naš Bog pun ljubavi iskreno brine za nas kao pojedince. Možemo biti uvjereni da je itekako svjestan svake patnje koju doživljavamo. Psalmist David je napisao: “Oči su Jehovine upravljene na pravednike i uši njegove na vapaj njihov. Jehova je blizu onih koji su slomljena srca i spašava one koji su skršena duha” (Psalam 34:15, 18, NS). O onima koji su opisani tim riječima jedna osoba koja se bavi tumačenjem Biblije zapaža: “Oni su slomljena srca i skrušena duha, to jest ponizni zbog grijeha, te su lišeni osjećaja samopoštovanja; oni su mali u svojim očima i nisu svjesni svoje vlastite vrijednosti.” Takve osobe možda smatraju da je Jehova daleko i da su previše neznatne da bi se brinuo za njih. No nije tako. Davidove riječi nam jamče da Jehova ne napušta one koji su ‘mali u svojim očima’. Naš samilosni Bog zna da ga u takvim trenucima trebamo više nego ikad, i on je uz nas.

¹⁴ Razmotrimo jedan događaj. Jedna je majka iz Sjedinjenih Država žurno odvela svog dvogodišnjeg sina u bolnicu, budući da je bolovao od teškog oblika difterije. Pregledavši mališana, liječnici su obavijestili majku da će ga tu noć morati zadržati u bolnici. Gdje je majka provela noć? U bolničkoj sobi, sjedeći uz krevet svog sina! Njen je dječak bio bolestan i ona je jednostavno morala  biti uz njega. Mi sasvim sigurno možemo očekivati i više od svog nebeskog Oca punog ljubavi! Uostalom, mi smo stvoreni na njegovu sliku (1. Mojsijeva 1:26). Dirljive riječi iz Psalma 34:18 govore nam da je Jehova, poput roditelja punog ljubavi, “blizu” kad smo “slomljena srca” i “skršena duha” — uvijek samilostan i spreman pomoći.

15. Kako Jehova pomaže nama kao pojedincima?

¹⁵ Kako onda Jehova pomaže nama kao pojedincima? Ne mora neminovno ukloniti uzrok naše patnje. Pa ipak, Jehova je osobama koje ga prizivaju u pomoć stavio na raspolaganje mnogo toga. Njegova Riječ, Biblija, nudi praktične savjete koji u životu puno pomažu. Jehova se pobrinuo da u skupštini djeluju duhovno osposobljeni nadglednici, koji nastoje oponašati njegovu samilost i pomagati suobožavateljima (Jakov 5:14, 15). Budući da ‘sluša molitvu’, on daje “svetog duha onima koji ga mole” (Psalam 65:2; Luka 11:13). Taj nam duh može dati ‘snagu koja nadilazi uobičajenu’ da bismo ustrajali dok Božje Kraljevstvo ne ukloni sve probleme koji nas muče (2. Korinćanima 4:7). Zar nismo zahvalni na svim tim darovima? Nemojmo zaboraviti da su to izrazi Jehovine duboke samilosti.

16. Koji je najveći dokaz Jehovine samilosti, i kako on utječe na nas kao pojedince?

¹⁶ Naravno, najveći dokaz Jehovine samilosti je to što je dao Onoga tko mu je bio najdraži da bi nas otkupio. Jehova je učinio tu žrtvu iz ljubavi i tako nam omogućio spasenje. Ne zaboravi, otkupnina se tiče nas osobno. Zaharija, otac Ivana Krstitelja, s pravom je prorekao da će taj dar veličati ‘duboku samilost našeg Boga’ (Luka 1:78).

17-19. (a) Kako Biblija pokazuje da Jehovina samilost ima granice? (b) Zašto je Jehovina samilost dosegla krajnju granicu u slučaju njegovog naroda?

¹⁷ Trebamo li misliti da Jehovina duboka samilost nema granica? Naprotiv, Biblija jasno pokazuje da Jehova opravdano uskraćuje samilost pojedincima koji se suprotstavljaju njegovim pravednim putevima (Hebrejima 10:28). Da bi shvatio zašto tako postupa, prisjeti se primjera izraelskog naroda.

¹⁸ Iako je Jehova uvijek iznova spašavao Izraelce od njihovih neprijatelja, njegova je samilost na koncu dosegla krajnju granicu. Taj je tvrdoglavi narod vršio idolopoklonstvo, čak je svoje odvratne idole donosio ravno u Jehovin hram! (Ezehijel 5:11; 8:17, 18). Osim toga, čitamo da se ‘oni rugahu glasnicima Božjim, i ne marahu za riječi njegove, i smijahu se prorocima njegovim, dokle se ne raspali gnjev Jehovin na narod njegov, te ne bi lijeka’ (2. Dnevnika 36:16). Izraelci su došli do točke kada više nije bilo nikakvog valjanog temelja za pokazivanje samilosti i izazvali su Jehovin opravdani gnjev. S kakvim rezultatom?

¹⁹ Jehova više nije mogao osjećati samilost prema svom narodu. Rekao je: “Neću požaliti ni poštedjeti niti se smilovati, da ih ne potrem” (Jeremija 13:14). Stoga su Jeruzalem i njegov hram razoreni, a Izraelci odvedeni u zarobljeništvo u Babilon. Doista je tragično kad grešni ljudi postanu toliko buntovni da dokraja iskoriste Božju samilost! (Plač Jeremijin 2:21).

20, 21. (a) Što će se dogoditi kad Božja samilost dosegne krajnju granicu u naše vrijeme? (b) O kojem će se Jehovinom samilosnom postupku govoriti u sljedećem poglavlju?

²⁰ A kako je danas? Jehova se nije promijenio. Iz samilosti je zapovjedio svojim Svjedocima da propovijedaju  ‘dobru vijest o kraljevstvu’ po cijeloj nastanjenoj Zemlji (Matej 24:14). Kad se osobe iskrenog srca odazovu, Jehova im pomaže da shvate poruku o Kraljevstvu (Djela apostolska 16:14). No to djelo neće trajati vječno. Ne bismo baš mogli reći da je Jehova samilostan ako bi dozvolio da ovaj zli svijet, sa svom svojom nevoljom i patnjom, postoji do unedogled. Kad Božja samilost dosegne krajnju granicu, on će izvršiti osudu nad ovim sustavom stvari. Čak će i taj njegov postupak biti rezultat samilosti — samilosti radi svog “svetoga imena” i svojih odanih slugu (Ezehijel 36:20-23). Jehova će odstraniti zloću i uspostaviti pravedan novi svijet. On o zlima kaže: “Moje oko neće žaliti, niti ću se smilovati; put njihov obratiću na glavu njihovu” (Ezehijel 9:10).

²¹ A do tada Jehova će i dalje osjećati samilost prema svom narodu, čak i prema onima koje očekuje uništenje. Grešnim ljudima koji se iskreno pokaju može koristiti jedan od Jehovinih najsamilosnijih postupaka — opraštanje. U sljedećem poglavlju razmotrit ćemo neke od divnih biblijskih usporedbi koje opisuju koliko potpuno Jehova oprašta.