U novije vrijeme znanstvenici i izumitelji doista su mnogo naučili od biljaka i životinja (Job 12:7, 8). Oni istražuju građu živih organizama kako bi dobili ideje za proizvodnju novih materijala i strojeva ili za usavršavanje postojećih. Ta se grana znanosti naziva biomimetika. Dok budete razmatrali sljedeće primjere, upitajte se: Kome uistinu treba odati priznanje za sve te izume?

Što konstruktori aviona mogu naučiti od grbavih kitova? Mnogo toga. Odrasli grbavi kit težak je oko 30 tona — kao šleper pun tereta — te ima tijelo koje nije naročito gipko i velike peraje koje nalikuju krilima. To stvorenje, dugačko 12 metara, izvanredno se snalazi u vodi.

Istraživače je naročito zanimalo kako to stvorenje, koje ima zdepasto tijelo, može praviti tako male krugove. Otkrili su da je tajna u obliku njegovih prsnih peraja. Prednji rub kitovih peraja nije ravan poput avionskih krila, nego ima na sebi niz kvržica.

Kada kit brzo pliva, te kvržice povećavaju uzgon i smanjuju otpor vode. Na koji način? Časopis Natural History objašnjava da kvržice ubrzavaju strujanje vode niz peraje i stvaraju pravilnu vrtložnu struju, čak i kada kit izranja pod gotovo okomitim kutom.¹⁰

Kako bi se to otkriće moglo primijeniti u praksi? Avionska krila koja bi bila konstruirana po uzoru na peraje grbavog kita vjerojatno bi trebala imati manje zakrilaca i drugih mehanizama za reguliranje strujanja zraka. Takva bi krila bila sigurnija i lakše bi se održavala. John Long, stručnjak za biomehaniku, smatra da bi u skoroj budućnosti “svi putnički avioni mogli imati nazubljena krila nalik perajama grbavog kita”.¹¹

Naravno, avionska krila već se danas konstruiraju po uzoru na ptičja. No nedavno je u tom pogledu postignut značajan napredak. Časopis New Scientist izvještava: “Istraživači sa Sveučilišta Florida konstruirali su prototip letjelice s daljinskim upravljanjem koja može poput galeba lebdjeti u zraku, obrušiti se prema tlu i naglo poletjeti uvis.”¹²

Galebovi te izvanredne akrobacije izvode tako što savijaju krila u lakatnom i ramenom zglobu. Oponašajući građu savitljivog galebovog krila, istraživači su napravili “prototip letjelice dugačak šezdesetak centimetara koji pomoću malog motora upravlja nizom metalnih šipki  koje pokreću krila”, piše spomenuti časopis. Ta vješto konstruirana krila omogućavaju maloj letjelici da lebdi u zraku i obrušava se između visokih nebodera. Neki vojni stručnjaci žele konstruirati letjelicu s tako velikom sposobnošću manevriranja kako bi je koristili za traženje kemijskog ili biološkog oružja u velikim gradovima.

Galeb se ne smrzne ni kad stoji na ledu. Kako uspijeva očuvati toplinu tijela? Između ostalog, zahvaljujući zadivljujućem mehanizmu koji imaju mnoge životinje koje žive u hladnim predjelima. Taj mehanizam mogli bismo nazvati protusmjerni izmjenjivač topline.

Što je protusmjerni izmjenjivač topline? Da bismo to bolje razumjeli, zamislimo dvije cijevi za vodu čvrsto priljubljene jedna uz drugu. Jednom cijevi teče vruća voda, a drugom hladna. Ako i vruća i hladna voda teku kroz cijevi u istom smjeru, oko 50 posto topline prelazi s vruće na hladnu vodu. No ako vruća i hladna voda teku u suprotnom smjeru, izmijeni se gotovo 100 posto topline.

I galeb u svojim nogama ima izmjenjivače topline, odnosno dvije žile koje su čvrsto priljubljene jedna uz drugu. Kad galeb stoji na ledu, izmjenjivači topline u njegovim nogama zagrijavaju krv koja se iz njegovih hladnih stopala vraća prema tijelu. Oni čuvaju toplinu njegovog tijela i sprečavaju njen gubitak preko stopala. Arthur Fraas, inženjer strojarstva i aeronautike, rekao je da je to “jedan od najdjelotvornijih regenerativnih izmjenjivača topline koji poznajemo”.¹³ Taj je mehanizam toliko zadivljujuć da su ga ljudi kopirali.

Američka Nacionalna uprava za aeronautiku i svemirska istraživanja (NASA) radi na konstruiranju robota koji bi imao nekoliko parova nogu te bi hodao poput škorpiona, a istraživači u Finskoj već su proizveli traktor sa šest nogu koji se penje preko prepreka poput divovskog kukca. Drugi istraživači proizveli su tkaninu s malim zaklopcima koji se otvaraju i zatvaraju poput češera. Ta se tkanina prilagođava tjelesnoj temperaturi čovjeka. Jedan proizvođač automobila konstruirao je vozilo po uzoru na izvanredno hidrodinamičan oblik tropske ribe škrinjašice. Neki drugi znanstvenici istražuju sposobnost amortiziranja udaraca koju ima školjka Petrovo uho, a cilj im je proizvesti laganije i čvršće pancirne košulje.

Od prirode je posuđeno tako mnogo dobrih ideja da su istraživači već stvorili kompjutersku bazu podataka u kojoj je evidentirano nekoliko tisuća takvih bioloških sustava. Znanstvenici mogu pretraživati tu bazu podataka kako bi pronašli “prirodna rješenja za probleme s kojima se suočavaju pri konstruiranju materijala i strojeva”, piše The Economist. Prirodni izumi koji su evidentirani u toj bazi podataka nazivaju se biološki patenti. U poslovnom svijetu vlasnik patenta je osoba ili tvrtka koja zakonski registrira neki novi izum. Govoreći o spomenutoj zbirci bioloških patenata, The Economist piše: “Nazivajući ta biomimetička rješenja ‘biološkim patentima’, istraživači naglašavaju činjenicu da je vlasnik patenta zapravo priroda.”¹⁴

Kako je priroda došla do svih tih fantastičnih izuma? Mnogi istraživači smatraju da je izvanredna građa živih organizama i raznih neživih tvari rezultat milijuna godina evolucijskog razvoja temeljenog na metodi pokušaja i pogrešaka. No neki su znanstvenici došli do drugačijeg zaključka. U jednom članku koji je 7. veljače 2005. objavljen u listu The New York Times mikrobiolog Michael Behe napisao je: “Postoje jasni dokazi  da su [živa i neživa priroda] rezultat planskog i svrsishodnog oblikovanja. (...) Ako je očigledno da je nešto nastalo planski i sa svrhom, onda se ta činjenica ne smije zanemariti.”¹⁵

Čovjek koji izumi avionsko krilo koje omogućava bolji i sigurniji let doista zaslužuje da mu se za to oda priznanje. Slično tome onaj tko proizvede ugodniju tkaninu ili konstruira bolji automobil zaslužuje priznanje za svoj izum. No proizvođač koji bez dopuštenja kopira nečiji izum i nigdje ne navede od koga je preuzeo ideju mogao bi za to krivično odgovarati.

Razmislimo sada o sljedećim činjenicama: U nastojanju da riješe teške konstruktorske probleme vrhunski znanstvenici prave tek loše kopije onog što se može vidjeti u prirodi. Unatoč tome neki ljudi zaslugu za izvanredne izvorne ideje pripisuju slijepoj evoluciji. Je li to razumno? Ako kopija mora imati inteligentnog tvorca, ne mora li ga onda imati i original? Tko zaslužuje veće priznanje, vrhunski konstruktor ili onaj tko uči od njega i oponaša njegov rad?

Mnogi koji su pažljivo razmotrili dokaze o planskom i svrsishodnom oblikovanju žive i nežive prirode slažu se s biblijskim piscem Pavlom, koji je rekao: “[Božja] nevidljiva svojstva, naime njegova vječna moć i božanstvo, jasno se vide još od stvaranja svijeta, budući da se razabiru po onome što je stvoreno” (Rimljanima 1:19, 20).