“Evolucija je činjenica jednako kao što je činjenica da je Sunce izvor topline”, tvrdi profesor Richard Dawkins, ugledni evolucionist.¹⁶ Naravno, tvrdnja da je Sunce izvor topline može se dokazati eksperimentima i izravnim opažanjem. No može li se na isti način neosporno dokazati i tvrdnja da je život nastao evolucijom?

Prije nego što odgovorimo na to pitanje, trebamo nešto razjasniti. Naime mnogi su znanstvenici primijetili da pri razmnožavanju živih organizama s vremenom može kod novih generacija doći do nekih manjih promjena. Naprimjer uzgajivači pasa mogu primjenjivati metode selektivnog uzgoja kako bi s vremenom dobili pse koji će imati kraće noge ili dužu dlaku nego njihovi preci. * Neki znanstvenici te sitne promjene nazivaju mikroevolucijom.

Evolucionisti naučavaju da je uzastopnim nizanjem takvih malih promjena nakon milijardi godina došlo do velikih promjena koje su bile potrebne da bi se ribe pretvorile u vodozemce, a majmunolika stvorenja u ljude. Te navodne velike promjene nazivaju se “makroevolucijom”.

Naprimjer Charles Darwin tvrdio je da male promjene koje možemo zapaziti u živom  svijetu pokazuju da su moguće i mnogo veće promjene, koje još nitko nije zapazio.¹⁷ Smatrao je da su se neki prvobitni, takozvani jednostavni oblici života, kroz izuzetno duga vremenska razdoblja “putem krajnje sitnih promjena” postupno razvili u milijune različitih životnih oblika na Zemlji.¹⁸

Ova Darwinova tvrdnja mnogima zvuči razumno. Oni razmišljaju: Ako unutar iste vrste može doći do malih promjena, zašto onda u procesu evolucije kroz dugačka vremenska razdoblja ne bi moglo doći i do velikih promjena? * Teorija evolucije ustvari se temelji na tri zablude. Razmotrimo ih u nastavku.

Prva zabluda: Mutacijama nastaju “sirovine” potrebne za stvaranje novih vrsta. Teorija o makroevoluciji temelji se na tvrdnji da mutacijama — slučajnim promjenama genetskog koda biljaka i životinja — mogu nastati ne samo nove vrste nego i potpuno nove porodice biljaka i životinja.¹⁹

Što pokazuju činjenice? Mnoga svojstva neke biljke ili životinje ovise o uputama sadržanim u njenom genetskom kodu, detaljnom nacrtu koji određuje građu i nasljedna svojstva čitavog organizma, koji se nalazi u jezgri svake stanice. * Istraživači su otkrili da mutacije genetskog koda raznih biljaka ili životinja mogu dovesti do promjene svojstava njihovih potomaka. No da li mutacijama zaista nastaju potpuno nove vrste? Što je otkriveno tijekom stotinjak godina genetskih istraživanja?

Krajem 1930-ih znanstvenici su oduševljeno prihvatili jednu novu ideju. U to su vrijeme smatrali da prirodnim odabirom — odnosno procesom u kojem organizmi koji su se najbolje prilagodili okolini imaju najveće izglede za preživljavanje i razmnožavanje — mogu nastati nove vrste biljaka kao posljedica spontanih mutacija. Stoga su pretpostavljali da bi umjetnim odabirom pažljivo kontroliranih mutacija mogli ponoviti taj proces, no s boljim rezultatima. Dr. Wolf-Ekkehard Lönnig, znanstvenik iz Zavoda za istraživanje uzgoja biljaka na Institutu Max Planck u Njemačkoj, u vezi s tim je rekao: “Oduševljenje se širilo među biolozima, a naročito među genetičarima i uzgajivačima biljaka.” * Zašto je zavladala takva euforija? Dr. Lönnig, koji se oko 30 godina bavi istraživanjem genetskih mutacija biljaka,  rekao je: “Istraživači su smatrali kako je došlo vrijeme da se iz temelja promijene tradicionalne metode uzgoja biljaka i životinja. Vjerovali su da izazivanjem i pažljivim odabirom poželjnih mutacija mogu stvoriti nove i bolje vrste biljaka i životinja.”²⁰ Ustvari, neki su se nadali da će stvoriti potpuno nove vrste.

U Europi, Aziji i Sjedinjenim Državama mnogo je novca uloženo u istraživačke programe u kojima su znanstvenici primjenjivali razne metode uzgoja koje su, prema njihovim očekivanjima, trebale ubrzati evoluciju biljaka i životinja. Do kojih su zaključaka znanstvenici došli nakon više od 40 godina intenzivnog istraživanja? Znanstvenik Peter von Sengbusch kaže: “Premda je u istraživanje utrošeno izuzetno mnogo novca, pokušaji da se ozračivanjem [izazovu mutacije i na taj način] uzgoje rodnije vrste biljaka uglavnom su bili bezuspješni.”²¹ Dr. Lönnig je rekao: “U 1980-ima oduševljenje znanstvenika splasnulo je zbog neuspjeha koji su se zaredali diljem svijeta. U zapadnim zemljama napuštena je metoda mutacijskog uzgoja kao zasebne vrste genetskog istraživanja. Gotovo sve biljke koje su nastale mutacijom (...) uvenule su ili postale osjetljivije od biljaka koje rastu u prirodi.” *

No podaci koji su prikupljeni u stotinjak godina istraživanja genetskih mutacija te 70 godina mutacijskog uzgoja biljaka i životinja omogućavaju znanstvenicima da dođu do određenih zaključaka o tome mogu li mutacijama nastati nove biološke vrste. Nakon što je istražio dokaze, dr. Lönnig je zaključio: “Mutacije ne mogu dovesti do toga da se neka izvorna [biljna ili životinjska] vrsta pretvori u potpuno novu vrstu. Taj je zaključak u skladu sa svim drugim rezultatima mutacijskih istraživanja koja su provedena u 20. stoljeću, kao i sa zakonima vjerojatnosti.”

Dakle može li se mutacijama jedna vrsta razviti u potpuno novu vrstu? Dokazi pokazuju da to nije moguće. Dr. Lönnig je na temelju svog istraživanja zaključio da “ispravno definirana biološka vrsta ima jasno utvrđene granice koje joj onemogućavaju da se nizom spontanih mutacija pretvori u neku drugu vrstu”.²²

Razmotrimo što to zapravo znači. Ako vrhunski znanstvenici nisu u stanju stvoriti neku novu biološku vrstu izazivajući mutacije i pažljivo odabirući one poželjne, kolika je onda vjerojatnost da se to dogodi u procesu kojim upravljaju slijepe prirodne sile? Ako su istraživanja pokazala da se nijedna izvorna vrsta ne može mutacijama pretvoriti u neku potpuno novu vrstu, kako se onda odvijala makroevolucija?

Druga zabluda: Prirodni odabir dovodi do stvaranja novih vrsta. Darwin je smatrao da prirodni odabir, kako je on to nazvao, pogoduje onim oblicima života koji su bolje prilagođeni svom okolišu, dok slabije prilagođeni životni oblici s vremenom izumiru. Današnji evolucionisti naučavaju da su se pojedine vrste proširile po svijetu i postale izolirane te da su zatim u procesu prirodnog odabira opstale samo one jedinke koje su se putem genetskih mutacija najbolje prilagodile za preživljavanje u novom okolišu. Tako su se, prema tvrdnjama evolucionista, izolirane grupe jedinki s vremenom pretvorile u potpuno nove vrste.

Što pokazuju činjenice? Kao što je već bilo rečeno, istraživanja jasno pokazuju da mutacije ne mogu dovesti do stvaranja potpuno novih vrsta biljaka ili životinja.  No mogu li evolucionisti dokazati da prirodni odabir daje prednost korisnim mutacijama i tako dovodi do stvaranja novih vrsta? Jedna brošura koju je 1999. objavila Američka državna akademija znanosti kao dokaz za to navodi “13 vrsta zeba koje je Darwin proučavao na otočju Galapagosu i koje se danas nazivaju Darwinove zebe”.²³

U 1970-ima te je zebe počela proučavati grupa istraživača koju su predvodili Peter i Rosemary Grant sa Sveučilišta Princeton. Istraživači su otkrili da je nakon suše koja je na otočju trajala godinu dana preživjelo više jedinki s malo većim kljunovima. Budući da veličina i oblik kljuna spadaju u glavna obilježja po kojima se utvrđuju razlike između 13 vrsta Darwinovih zeba, to se otkriće smatralo prilično značajnim. “Peter i Rosemary Grant pretpostavili su da bi, pod uvjetom da se suša ponavlja svakih desetak godina, za samo 200 godina na tom otočju mogla nastati nova vrsta zeba”, pisalo je u brošuri Američke akademije znanosti.²⁴

No u brošuri nije bilo spomenuto da su u godinama koje su uslijedile nakon suše u populaciji zeba ponovno prevladale jedinke s manjim kljunom. Istraživači su otkrili da su jednu godinu prevladavale zebe s većim kljunom, a kasnije one s manjim kljunom, ovisno o promjeni klimatskih uvjeta na otoku. Istraživači su također primijetili da se neke zebe za koje se smatralo da pripadaju različitim vrstama međusobno pare i donose na svijet mlade koji imaju veću sposobnost preživljavanja od svojih roditelja. Zaključili su da bi se dvije “vrste” mogle spojiti u jednu ako bi se takvo križanje nastavilo.²⁵

Dakle da li prirodnim odabirom zaista nastaju potpuno nove vrste? Prije nekoliko desetljeća biolog evolucionist George Christopher Williams doveo je u pitanje tvrdnju da prirodni odabir ima takvu moć.²⁶ Godine 1999. evolucijski teoretičar Jeffrey Schwartz napisao je da prirodni odabir vjerojatno pomaže vrstama da se prilagode promjenama životnih okolnosti, ali ne dovodi do stvaranja novih vrsta.²⁷

Doista, Darwinove se zebe ne pretvaraju u nekakve “nove vrste”. One su i dalje zebe, a činjenica da se međusobno pare dovodi u pitanje ispravnost kriterija po  kojima neki evolucionisti definiraju pojam “vrste”. Osim toga taj primjer jasno pokazuje da čak i ugledne znanstvene ustanove mogu prezentirati podatke na neobjektivan način.

Treća zabluda: Fosilni zapisi govore u prilog makroevolucijskim promjenama. Čitajući ranije spomenutu brošuru Američke akademije znanosti, čitatelj stječe dojam da fosili koje su znanstvenici dosad pronašli pružaju više nego dovoljno dokaza za makroevoluciju. U brošuri piše: “Pronađeno je tako mnogo prijelaznih oblika između riba i vodozemaca, vodozemaca i gmazova, gmazova i sisavaca te između raznih kategorija primata da je često vrlo teško precizno utvrditi kada je došlo do prijelaza iz jedne vrste u drugu.”²⁸

Što pokazuju činjenice? Iznenađujuće je što brošura Američke akademije znanosti s toliko pouzdanja iznosi takvu tvrdnju. Zašto? Niles Eldredge, gorljivi zagovornik evolucije, priznaje da fosilni nalazi ne ukazuju na postupne promjene, nego pokazuju kako u dugim vremenskim razdobljima “kod većine bioloških vrsta nije bilo gotovo nikakvih evolucijskih promjena”. *²⁹

Dosad su znanstvenici diljem svijeta pronašli i katalogizirali oko 200 milijuna velikih fosila te više milijardi sitnih fosilnih ostataka. Mnogi istraživači slažu se s tvrdnjom da ta opsežna i detaljna zbirka podataka pokazuje da su se sve glavne skupine životinja pojavile iznenada i da se gotovo uopće nisu mijenjale te da su mnoge vrste nestale jednako naglo kao što su se i pojavile.

Zašto mnogi ugledni evolucionisti uporno tvrde da je makroevolucija činjenica? Ugledni evolucionist Richard Lewontin otvoreno je napisao da su mnogi znanstvenici spremni prihvatiti nedokazane znanstvene tvrdnje zato što su “slijepo odani materijalizmu”. * Mnogi znanstvenici ne žele ni čuti za inteligentnog Stvoritelja jer, kao što Lewontin piše, “ne mogu dopustiti da se u znanost uvuče Bog”.³⁰

U vezi s tim časopis Scientific American citira izjavu sociologa Rodneya Starka, koji je rekao: “Posljednjih 200 godina promiče se mišljenje da onaj tko želi biti znanstvenik mora osloboditi svoj um okova religije.” Osim toga Stark je rekao da na znanstvenim institutima “religiozni ljudi jednostavno ne govore o Bogu”.³¹

Ako prihvatite teoriju o makroevoluciji, onda morate vjerovati da znanstvenici koji su po svjetonazoru agnostici ili ateisti neće dopustiti da njihova osobna gledišta utječu na to kako tumače znanstvena otkrića. Također morate vjerovati da su svi složeni oblici života nastali putem mutacija i prirodnog odabira premda stotinjak godina znanstvenih istraživanja i proučavanja više milijardi mutacija pokazuje da se nijedna ispravno definirana biološka vrsta nije putem mutacija pretvorila u neku potpuno drugu vrstu. Morate vjerovati i da su se sva živa bića postupno razvila od nekog zajedničkog pretka premda fosilni nalazi jasno pokazuju da su se glavne skupine biljaka i životinja pojavile iznenada te da se čak ni u beskrajno dugim vremenskim razdobljima nisu pretvorile u neke druge vrste. Što mislite, temelji li se takvo uvjerenje na činjenicama ili zabludama? Doista se može reći da je prihvaćanje evolucije stvar vjere.