Na putu iz Judeje na sjever u Galileju Isus i njegovi učenici prolazili su kroz samarijski kraj. Budući da su bili umorni od putovanja, oko podneva su stali pokraj zdenca u blizini grada Sihara kako bi se odmorili. Taj je zdenac mnogo stoljeća ranije iskopao ili dao iskopati Jakov, a postoji još i danas nedaleko od grada Nablusa.

Učenici su otišli u grad kupiti nešto za jelo dok se Isus ostao odmarati kraj zdenca. Tada je jedna Samarićanka došla zahvatiti vode. Isus joj je rekao: “Daj mi piti!” (Ivan 4:7).

Židovi i Samarićani obično su se držali podalje jedni od drugih, i to zbog duboko ukorijenjenih predrasuda. Stoga se Samarićanka jako iznenadila kad joj se Isus obratio. Upitala ga je: “Kako ti, Židov, tražiš piti od mene, žene Samarićanke?” Isus joj je odgovorio: “Kad bi poznavala dar Božji i tko je onaj koji ti kaže: ‘Daj mi piti’, ti bi ga zamolila i on bi ti dao živu vodu.” “Gospodine”, odvratila je, “nemaš ni vedra da bi zahvatio vode, a zdenac je dubok. Odakle ti onda ta živa voda? Zar si ti veći od našeg praoca Jakova, koji nam je dao ovaj zdenac i koji je i sam zajedno sa sinovima svojim i stokom svojom pio iz njega?” (Ivan 4:9-12).

“Svatko tko pije od ove vode opet će ožednjeti”, rekao je Isus. “A tko bude pio od vode koju ću mu ja dati, nikada neće ožednjeti, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu izvor vode koja donosi vječni život” (Ivan 4:13, 14). Iako je bio umoran, Isus je toj Samarićanki spremno prenio životodajnu istinu.

Samarićanka mu je rekla: “Gospodine, daj mi te vode, da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati vodu.” No Isus je najednom promijenio temu kazavši: “Idi, pozovi muža svojega i dođi ovamo!” Ona je odvratila: “Nemam muža.” Mora da je bila jako iznenađena onim što joj je Isus nato odgovorio: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža.’ Jer pet si muževa imala, a čovjek kojeg sada imaš nije ti muž” (Ivan 4:15-18).

Čuvši te riječi, žena je shvatila da Isus nipošto nije običan čovjek te je zadivljeno rekla: “Gospodine, vidim da si prorok.” Pokazujući da je zanimaju duhovne teme, nastavila je: “Naši su se praoci [Samarićani] Bogu klanjali na ovoj gori [obližnjoj gori Gerizimu], a vi [Židovi] kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati Bogu” (Ivan 4:19, 20).

No Isus je istaknuo da samo mjesto gdje se štuje Boga i nije važno. “Dolazi čas”, kazao je, “kad se Ocu nećete klanjati niti na ovoj gori niti u Jeruzalemu.” Zatim je dodao: “Dolazi čas, i već je tu, kad će pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom, jer Otac traži takve da ga štuju” (Ivan 4:21, 23, 24).

Dakle, Bogu nije stalo do toga gdje ga njegovi sluge štuju, već mu je puno važnije kako  to čine. Te su riječi ostavile snažan dojam na Samarićanku. “Znam da dolazi Mesija, kojega zovu Krist”, rekla je. “Kad on dođe, sve će nam objaviti” (Ivan 4:25).

Nato joj je Isus otkrio važnu istinu: “Ja sam taj, ja koji govorim s tobom” (Ivan 4:26). Kad je toga dana izašla po vodu, ova žena zasigurno nije ni sanjala da će joj biti ukazana takva čast! Isus joj je otvoreno kazao nešto što, po svemu sudeći, dotad još nikome nije rekao — da je Mesija.

Vrativši se iz Sihara s hranom, učenici su našli Isusa kako na Jakovljevom zdencu razgovara sa Samarićankom. Ona je tada ostavila krčag s vodom i zaputila se prema gradu.

Došavši u Sihar, žena je ljudima u gradu prepričala svoj razgovor s Isusom. Gorljivo im je rekla: “Dođite vidjeti čovjeka koji mi je rekao sve što sam učinila!” Zatim ih je, možda s ciljem da u njima pobudi znatiželju, upitala: “Da to nije Krist?” (Ivan 4:29). To se pitanje ticalo važne teme koja je zaokupljala ljude još od Mojsijevog vremena (5. Mojsijeva 18:18). Stoga su ljudi iz grada pohitali k Isusu da se sami u to uvjere.

U međuvremenu su učenici nudili Isusa hranom koju su donijeli. No on im je rekao: “Ja imam jesti hranu za koju vi ne znate.” Učenike je začudio taj odgovor pa su pitali jedan drugoga: “Zar mu je tko donio nešto za jelo?” Isus im je ljubazno odgovorio rekavši nešto što su svi njegovi sljedbenici trebali imati na umu: “Moja je hrana da vršim volju onoga koji me poslao i da dovršim njegovo djelo” (Ivan 4:32-34).

Djelo o kojem je Isus govorio nije bila žetva žita, od koje ih je dijelilo još četiri mjeseca. Isus je zapravo govorio o duhovnoj žetvi, što je potvrdio rekavši: “Podignite oči i pogledajte  polja, kako su zrela za žetvu! Već žetelac prima plaću i skuplja plod za vječni život, da bi se sijač i žetelac zajedno radovali” (Ivan 4:35, 36).

Možda je Isus već mogao predvidjeti kakav će učinak imati njegov susret sa Samarićankom. Mnogi stanovnici Sihara povjerovali su u njega na temelju njenog svjedočanstva, budući da im je govorila: “On mi je rekao sve što sam učinila” (Ivan 4:39). Stoga su stanovnici Sihara otišli na zdenac do Isusa i zamolili ga da ostane kod njih i da ih poučava. On je prihvatio njihov poziv i ostao u Samariji dva dana.

Dok im je propovijedao, mnogi su povjerovali u njega. Zato su Samarićanki rekli: “Više ne vjerujemo zbog tvojih riječi, jer sami smo ga čuli i znamo da je ovaj čovjek uistinu spasitelj svijeta” (Ivan 4:42). Načinom na koji je svjedočila o Kristu Samarićanka nam je pružila izvrstan primjer. Po uzoru na nju i mi možemo pobuditi zanimanje ljudi i potaknuti ih da sami požele saznati više.

Kao što smo već spomenuli, Isus je svojim učenicima rekao da su četiri mjeseca preostala do žetve. Očito se radilo o žetvi ječma, koja se u tom kraju odvijala u proljeće. Stoga se razgovor sa Samarićankom vjerojatno odigrao u studenome ili prosincu. To znači da su nakon Pashe 30. godine Isus i njegovi učenici otprilike osam mjeseci proveli u Judeji poučavajući i krštavajući ljude. Nakon toga krenuli su na sjever, u svoj zavičaj, Galileju. Što ih je ondje čekalo?